Ostavila biznis i preselila na Bali: 'Put od glave do srca ovdje je kratak'

Jasminka Herceg poznato je ime domaćeg beauty svijeta. Javnost ju pamti kao vlasnicu zagrebačkog salona 'Bliss Institute', koji stoji uz bok s onima u Londonu, Parizu, Rimu i New Yorku. No, nakon dvadeset godina karijere u beauty svijetu, Jasminka je odlučila - napustiti sve i preseliti na egzotični Bali gdje sada brine o životinjama. Za Story.hr ova Zagrepčanka otkrila je kako se odlučila na ovaj hrabar i nesvakidašnji potez, na što joj se bilo najteže priviknuti, planira li se vratiti, a otkrila nam je i kako se jednom prilikom usred noći izgubila u džungli te ispričala kako je to izgledalo. 

Glavni motiv bila je definitivno ljubav prema Indoneziji! Nisam preko noći nestala iz struke, cijela tranzicija trajala je dvije godine. Još otkad sam prvi put otišla na Bali na odmor, volonterski sam se uključila u projekte za zaštitu životinja. Međutim, projekti su ubrzo postali međunarodni, a nisam se željela odreći rada za dobrobit životinja. Odluka se nametnula sama po sebi kada mi je ponuđena pozicija 'International outreach' u američkoj organizaciji 'I Stand With My Pack'. 

Organizacija je bazirana u Los Angelesu gdje lokalno radi sa napuštenim, zlostavljanim i zanemarenim psima, a djeluje i globalno kroz projekt Rise Against Extinction, na području zaštite ugroženih životinjskih vrsta. Iako se može činiti da se prijelomni trenutak dogodio preuzimanjem te pozicije, zapravo se dogodio mnogo ranije, kad sam sredinom 2018. godine, prilikom mog drugog posjeta Indoneziji prvi puta posjetila Leuser eko sistem na Sumatri, zadnje mjesto na svijetu gdje slonovi, orangutani, nosorozi i tigrovi žive zajedno u divljini. Nakon što sam iskusila džunglu i provela nekoliko dana s krdom sumatranskih slonova koji žive u konzervatu te vidjela kako živi i funkcionira zajednica, više nije bilo povratka. Poklopilo se sve pomalo filmski, jer je i moja nova pozicija u organizaciji trebala moju prisutnost ovdje.

Jeste li se predomišljali ili ste bili sigurni u svoju odluku? Je li Vas prije samog odlaska nečega bilo strah?

Nikakvog premišljanja niti straha nije bilo, od prvog trena kada sam kročila na ovaj otok, znala sam da ću ovdje provoditi puno vremena, jer se nigdje nisam osjećala toliko mirno, dobro i sretno. Bali je intenzivan otok i mnogima je dosta dva tjedna boravka ovdje. Ja sam od onih koji svaki put kada dođu ostaju sve dulje i dulje. I što više vremena provodim ovdje, to sam sretnija. Zaljubila sam se u njihovu kulturu, njihove običaje, hranu, jezik, prirodu.

Kako provodite vrijeme? Tko sada brine o Vašem biznisu u Hrvatskoj ?

Biznis su preuzeli moji suradnici, a ja sam se potpuno povukla iz struke nakon deset godina vlastitog biznisa i 20 godina na beauty sceni. 

Jednostavno sam struci dala sve što sam mogla, napravila sve što sam zamislila, pa i više od toga i nekako osjetila da je vrijeme da se dam na raspolaganju ciljevima koji su veći od svih nas. Moj poziv, ili ako želite posao, jest vođenje internacionalnih projekata, kao i koordinacija dijela tima u Los Angelesu. Danas radim u tri vremenske zone, trebalo je vremena da se naviknem na to, ali sada kada sam uhvatila dobar ritam, plivam u tome kao riba u vodi.

Jeste li otputovali sami ili Vam netko pravi društvo?

Otputovala sam sama, ali ovdje već imam prijatelje i suradnike, tako da uvijek imam društvo.

Zašto baš Bali? Planirate li tu ostati ili želite 'probati' i neke druge destinacije?

Bali je definitivno moja baza, jer je daleko najrazvijeniji otok u Indoneziji i infrastruktura otoka omogućuje da ovdje nesmetano radim sve što projekti zahtijevaju. Ipak, zbog birokracije i registracije projekata odlazit ću i na Javu, a na Sumatri sam otprilike svaka tri mjeseca na dva do tri tjedna. Osim poslovno, s Balijem sam i emotivno vezana i ovdje se osjećam kao kod kuće.

Na što vam se bilo najteže priviknuti? Koja je najveća razlika u načinu života na Baliju i u Hrvatskoj?

Sve je drugačije, međutim, ja sam se na sve priviknula odmah i ovakav način života gdje ljudi puno više osjećaju, a manje misle je nešto za čim sam tragala pola svog života. Put od glave do srca ovdje je kratak. Ovdje su prioriteti potpuno drugačije posloženi, odnosi prema duhovnosti, prirodi i prema ljudima su na prvom mjestu i potpuno je normalno u kući imati guštere, u vrtu žabe, na ulici pse, ponekad i majmune. Suživot s drugim živim bićima ovdje je potpuno opušten. 

Svatko brine za svoje susjede i iznimno su zahvalni za sve što im život donese, i to kroz darove bogovima iskazuju nekoliko puta dnevno. Zato i jest drugi naziv Balija, Otok Bogova. Trebalo mi je vremena da mi se koža adaptira na jako sunce, jer je to definitivno potpuno drugačije od onog sunca na koje smo mi navikli. Ali to spada u neke tehničke stvari i prilagodbu na klimu. Osnovni koncept življenja koji ima svoj naziv, Tri Hita Karana, definitivno je očaravajuć.

Kako su na vijest da selite na Bali reagirali Vaši prijatelji, obitelj, kolege? Je li Vas itko pokušao odgovoriti?

Bilo je tu svega. Puno ljudi nikako nije moglo razumjeti odluku pa ju stoga nisu mogli niti znali podržati. Mnogi su me pokušali odgovoriti, ili bar usaditi koje zrno sumnje. Bilo je i onih koji su znali da će se to dogoditi još otkako sam se prvi put vratila s Balija i prije nego što sam ja postala toga svjesna. Bilo je i onih koji su me zaista iznenadili bezuvjetnom podrškom i koji su mi zaista pomogli da mi ova tranzicija prođe lagano i da sve obavim na vrijeme i njima sam uistinu doživotno i beskrajno zahvalna.

Svakodnevno ste okruženi egzotičnim životinjama. Koje Vam je iskustvo bilo najstrašnije, a koje najzanimljivije?

Nikada u životu neću zaboraviti svoj prvi susret s krdom slonova. Sjedila sam na obali rijeke, osjetila lagano podrhtavanje tla i vidjela kako se lišće drveća miče iako nema ni daška vjetra. Znala sam da dolaze. U momentu kada je krdo od devet slonova kroz šumu došlo do rijeke i prelazilo istu, ostala sam bez daha... Snaga, hrabrost, i moć nježnosti utjelovljeni su u slonove. Do tog trenutka nisam imala saznanje da slonovi mogu biti poput ljudi, ljevaci ili dešnjaci. Osim toga, slonovi, poput ljudi, imaju ceremoniju slavlja kada se sretnu s prijateljem kojeg nisu dugo vidjeli i koji se vratio u krdo. Duhoviti su i zaigrani. Smiju se i plaču. Imaju četiri puta veći mozak od ljudi, iako još nije dokazano da su pametniji od nas, svi znamo da jesu. I istina je da nikada ne zaboravljaju, ali ono što nisam znala je da ja nikada neću moći zaboraviti njih. 

Ovdje sumatranski slonovi žive u prirodnom staništu i sa svojim vodičima provode cijeli dan u šetnji džunglom. Sumatranski slonovi su podvrsta Azijskog slona i jako su ugroženi. Prije dvadeset godina bilo ih je 50 tisuća, a danas jedva 2800 i to sve zbog gubitka staništa za koje je odgovorna industrija palminog ulja i naravno zbog krivolovstva. Trenutno radimo na projektu obnove staništa i to na način da otkupljujemo plantaže palminog ulja i pošumljavamo uništena područja. Najstrašnije anegdote nemam, ali imam jednu koja je bila prilično izazovna. Naime, pri prvom posjetu Sumatri, izgubila sam se u džungli usred noći. Nakon leta s Balija, dočekao me moj sumatranski vozač Dharma. Široki osmijeh i nešto malo znanja engleskog bilo je sasvim dovoljno da uspijem doznati kako nas do Tangkahana čeka još nešto više od četiri sata vožnje. S obzirom na činjenicu da smo do odredišta putovali po mraku, iskoristila sam vrijeme za spavanje, a probudila me kiša i prilično kvrgava cesta. Automobila osim našeg gotovo da i nije bilo, a kako smo sve dublje tonuli u šumu, tako je signal na mobitelu bivao sve slabiji. Nešto iza ponoći, vozeći po jednoj jedinoj i samim time, glavnoj cesti, došli smo do nekog ogromnog brda zemlje i šljunka koji nas je potpuno zbunio jer je bilo sasvim jasno da ovdje ne možemo proći. Kiša je padala sve jače, a makadamsku cestu zamijenila je šumska staza koja se na mjestima pretvarala u ozbiljno blato i jedini izvor svjetla bilo je ono na našem automobilu. 

  Dharma i ja bili smo potpuno koncentrirani na pronalazak pravog puta, a pokoji kiseli smiješak na našem licima odavao je da oboje sumnjamo da se krećemo u pravom smjeru. Nakon više od pola sata vožnje, zaustavili smo se i priznali sami sebi da nemamo pojma gdje smo. Ne mogu reći da mi nije prošlo kroz glavu kako sam pročitala da sumatranski tigrovi love noću, ali ipak prije nego što je eskalirala moja mašta pronašli smo neku kućicu iz koje je izašao lokalni stanovnik i uputio nas na cestu koja je vodila do odredišta. 

Planirate li se vratiti? Što biste savjetovali onima koji razmišljaju o nečemu takvom?

Indonezija me, između ostalog, naučila da su planovi često potpuno suludi. Nemam ideju što će se događati za nekoliko godina, niti me to zanima. Trudim se živjeti sada, umjesto jučer ili sutra. Ovdje sam sretna, ispunjena i zadovoljna sa svime što radim i to mi je jedino bitno. 

  Svakako ću jednom godišnje biti par tjedana u Hrvatskoj, ondje na kraju krajeva također trenutno radimo projekt za pse na Žarkovici, i pored toga, mjesec dana godišnje ću biti u Los Angelesu na godišnjim timskim sastancima i na Gala eventima koji su posvećeni upravo našem projektu u Indoneziji. Ljudi na zapadu jako puno kalkuliraju, jer ih na to tjera sistem u kojem se ondje živi, i zato je često ljudima teško napraviti promjenu iako su na nju spremni i čeznu za njom. Bitno je riješiti se te mentalne blokade i znati prepoznati kada je pravo vrijeme za istinsku promjenu. A kako znati kada je pravo vrijeme? Onda kada vidiš samo cilj i nisi impresioniran preprekama i stvarima koje moraš obaviti da bi do tog cilja i stigao. Pritom, promjena je dobra onda kada na putu do svog cilja nikome ne nanosiš štetu. Nije lako, ali je jednostavno i vrijedi svakog koraka.