Danijela Dvornik: 'To što sam baka, ne znači da nemam života'

Danijela Dvornik jučerašnju je večer 'rezervirala' kako bi podržala svoju prijateljicu, 50-godišnju glazbenicu Ivanu Banfić, koja je predstavila svoju knjigu 'Devedesete' u kojoj opisuje ovo turbulentno i svakako posebno razdoblje u društvu, ali i na hrvatskoj dance sceni. Ovog se razdoblja prisjetila i 53-godišnja Danijela koja je ovih dana dobila i drugu unučicu, malenu Lumi Wren, pa sada uživa u dvostrukim čarima uloge bake. Simpatična blogerica za Story.hr otkrila je li nekada bila 'kućni tip' ili partijanerica, ali i po čemu će pamtiti kultne 90-te. Usporedila je tadašnju i današnju glazbenu scenu i priznala kako izlazi više od Elle, a otkrila nam je zašto je za dobar party spremna 'potegnuti' i do Londona. 

Joj, toliko je toga bilo da bi stalo u pet knjiga o anegdotama. Svašta je tu bilo, početak 90-ih je bio, onako, dosta čudan, bilo je ratno vrijeme. Ne znam kako bih to uopće opisala... Poslije se to nekako smirilo pa se i pod sirenama zabavljalo, postojao je neki 'underground' život. Kasnije su počele te dance stvari pa je onda to bilo dosta aktualno po klubovima, pa elektronska glazba koja je kod nas došla oko '93., pa 'future shock'... Mislim, bilo je tu svega i svačega tako da mi je teško izdvojiti nešto najdraže. Bilo je raznih situacija, ali više se izlazilo, više smo se družili nego danas.

Jeste li često izlazili?

Jesam. Izlazili smo dosta jer je to bio jedini način da imaš neki društveni život. Izlasci su bili jedina opcija, nije bilo društvenih mreža, mobitela i slično. Mogla bih dva dana biti u kući, ali treći bih dan poželjela negdje izaći, je li to ujutro ili navečer, bilo je manje bitno. Osim toga, uvijek se nešto događalo. 

 Preko tjedna se išlo u Saloon, tamo bi uvijek nekoga sreo, nije bitno koji je dan bio, uvijek je bilo sve puno. Nekada su se koncerti i gaže održavali usred tjedna, a ne vikendima. Vikendi su sami po sebi bili povod za izlazak, klubovi su ionako bili puni. Gaže kao gaže nisu postojale petkom, subotom i nedjeljom nego ponedjeljkom, utorkom,srijedom... Eventualno koji put petkom.

Znači izlazilo se cijeli tjedan?

Pa je, ljudi su izlazili, družili se... Danas ljudi manje izlaze, klinci pogotovo. Svi su na tim mobitelima, sjede zajedno i komuniciraju putem mobitela. Malo se izgubila i ta komunikacija...

Kako biste usporedili današnju i glazbu toga vremena?

Ako govorimo o domaćoj glazbi, tu se apsolutno ništa nije dogodilo, tu se stanje, rekla bih, samo unazadilo. Ako gledamo Doru, tu se vidi koliko smo nula. Nismo uspjeli evolvirati, nego se na istim pjesmuljcima vrtimo više od dva desetljeća. Isti su nam takvi svi festivali koji su opstali. 

 Što se tiče mladih ljudi, njima se ne daje puno prilike. Možda je razlog to što su mediji poput radija i televizije već i malo zastarjeli. Djeca i mladi sada su na YouTubeu i  tamo slušaju glazbu o kojoj mi nemamo pojma. Radio postaje tu glazbu također ne prate, tamo se uglavnom može čuti komercijalna glazba s 20 do 30 novih hitova svjetske scene - i to je to. Međutim, ne postoji raznolikost, čini mi se da koju god radio postaju otvorim, uvijek je sve isto. Lokalne su stanice, pak, 'lokal-patriotski' usmjerene, onda 'deru' po onim nekim imenima za koje većina nema pojma tko su.

Koju glazbu Vi slušate? S obzirom da ste sada baka dviju djevojčica, nađe li se, uz 'baka-servis', vremena i za izlaske?

Ja sam na Internet radiju, biram glazbu kada hoću, u komadu slušam da me ništa ne gnjavi. Kod kuće imam i CD-a, i ploča, još uvijek ih kupujem. Slušam svašta, od elektronike do rocka. Što se izlazaka tiče, izađem ja, to što sam baka ne znači da nemam života. Ella, s druge strane, uopće ne izlazi, nije nešto previše 'nabrijana' na to. Ja izađem s vremena na vrijeme, imam svoje prijateljice, a imam i ekipu s kojima odlazim na koncerte i partyje, ali odlazimo 'vanka', izvan Hrvatske. 

  U Hrvatskoj baš nema nekih koncerata za koje bi čovjek rekao 'wow'. Općenito, ljudi se vani bolje i nekako drugačije zabavljaju nego ovdje. Klubovi ovdje puštaju čudnu glazbu, ne znam što bih rekla... Jednostavno, ne nalazim ovdje zabavu za sebe. Možda je to i do godina, pa sam postala izbirljivija, ali vani još uvijek možeš otići na party i vidjeti ljude svojih godina, to je najnormalnije, vidjeti DJ-a mojih godina. Naravno, ima i mlađih, ali oni koji vrijede, oni su nešto stariji.

A gdje Vi izlazite?

Posvuda. U Sloveniju, Italiju, Švicarsku, London, Beč... Nije da odlazim svaki dan ili svaki mjesec, ali kada je neka prigoda, zašto ne? Skupiti se u jedan auto, putuješ dva sata, negdje uživaš i vratiš se nazad. Ovdje nemamo neke koncerte, uglavnom dosta kaskamo za onim što je trenutno 'u điru', tako da... A ja volim otići van i isplesati se, to definitivno, to me još uvijek drži. Ne idem svaki dan, ali kada me uhvati - odem. To treba, to je neka ljudska 'higijena'. Ne treba se pokopati i zatvoriti u kuću. 

  To je nešto što sam ja imala kroz svoj život pa mi je to ostalo sastavni dio života. Ja stvarno ne znam kako će nove generacije. Na kraju ispada da je sve ono što se nekada radilo puno kvalitetnije nego ovo sada. Mislim da to ima veze s 'hiperprodukcijom' i tom dostupnošću. Danas sve kod kuće možeš napraviti, a prije se za sve odlazilo u studio. Možda u tome leži veća vrijednost. Evo, 90-te se ponovo aktiviziraju, i u modi u glazbi, i vani ljudi vraćaju taj 'sound' 90-ih. To je tako, kada nestane inspiracije za izmisliti nešto novo, generacijski se opet vraćamo na ono staro. I to je ok, stalno nešto uzimamo pa ponovno vraćamo, u nekom drugom ruhu. Neke su stvari jednostavno bezvremenske.