Nakon što je prošle godine izbacio hit 'Ludilo brale', domaći pjevač Luka Nižetić s novom pjesmom naziva 'Život je let', otkriva svoju drugačiju stranu. Ovim stihovima, kako govori, donosi odu radosti života. Naučiti voljeti sebe, svijet koji ga okružuje i ujedno uživati u tome, bili su njegovi glavni ciljevi života. Upravo to je, sada u tridesetima, uspio postići. Za Story.hr opisuje svoj životni let, koji uključuje 'bježanje' s nastave, ulogu 'dvorske lude', ali i greške iz kojih je naučio biti odgovorniji.
Možete li nam reći o čemu govori pjesma 'Život je let'? Zašto ste život usporedili s letom?
Ovu pjesmu mogu opisati kao oda životu. Njen autor Mirza Tetarić napisao je vrlo lijepe stihove koji su mi već na prvo slušanje bili vrlo bliski. Našla me je u idealno vrijeme, u srcu 30-ih, u godinama gdje sam stekao određenog životnog iskustva s kojim sam postao više svjestan sebe i dovoljno sazrio da naučim koliko je važno voljeti sebe, kako bi znao voljeti svijet oko sebe, uživati u njegovoj slobodi punim plućima i nikada ne dopustiti ikome da mi reže krila. Kako je život let bez povratka, film bez reprize, svatko bi si trebao dati šansu da ga proživi punim plućima, kako na kraju ne bi žalio ni za čim. Osloboditi se strahova i predrasuda, biti otvoren prema novim izazovima i uživati u svoj ljepoti ovog svjetovnoga, sve više je moja životna mantra.
Po čemu je posebna?
Za mene je svaka moja pjesma posebna pa tako i ova. Na prvo slušanje izmamila mi je osmijeh i neki osjećaj euforije u grudima pa kada naiđeš na tako nešto što te izbaci iz cipela, onda to ne ispuštaš iz ruku. Slučajno je ušla u moj svijet, nadam se s razlogom, a na meni je da se potrudim biti dobrim kanalom koji će ju dalje podijeliti u svemir.
Ostvario sam se u poslu i privatno, naučio odbaciti sve od sebe što me crpi i umara i definitivno živim najljepše dane svog života
Na Instagramu ste potaknuli ljude na objavljivanje dragih fotografija iz različitih životnih situacija. Možete li izdvojiti razdoblje života koji ćete posebno pamtiti?
Svako razdoblje života donosi nešto novo. Ne volim konformizam i često izlazim iz nekih svojih okvira jer volim istraživati. Osnovna škola je bilo razdoblje bezbrižnosti, igre, obiteljske sigurnosti i kada se sjetim toga, obuzme me neka sjetna emocija i toplina. U srednjoj sam postao istraživač u svakom pogledu, dvadesete su mi donijele i već neke ozbiljne odluke kada sam i glazbu osjetio svojim životnim pozivom, a sada u tridesetima moram priznati se najbolje osjećam. Ostvario sam se u poslu i privatno, naučio odbaciti sve od sebe što me crpi i umara i definitivno živim najljepše dane svog života.
Postoje li i kod vas one neke uspomene koje se najčešće prepričavaju na obiteljskim druženjima?
Najčešće se prepričavaju gluposti koje smo radili u mladosti. To su neiscrpne teme. Još uvijek se družim s ljudima s kojima sam dijelio portun, dvorište, školski hodnik pa se često znamo prisjetiti tih dana, kada je najveći problem bio kako napraviti šalabahter i gdje ga sakriti da profesor to ne vidi ili kako izbjeći nastavu, a da majka za to ne sazna.
Kako biste opisali svoje djetinjstvo? Hvata li vas nostalgija za školskim danima? Kakav je Luka bio tada, a kakav je sada?
Bezbrižno i sretno. Bio sam zabavljač razreda, 'dvorska luda' iz zadnje klupe, zapravo isto kao i danas, samo što je ovog puta moj razred moja publika. Ne mislim da sam se karakterno previše promijenio, moji oko mene znaju reći da uvijek znam što ne želim, a tako je bilo i od malih nogu. Danas sam ipak odgovorniji, držim se nekog životnog režima, naučio sam dosta toga na svojim greškama, a što je najvažnije, naučio sam odabrati ljude s kojima želim prolaziti kroz daljnji svoj život.
Trebali bi se više baviti sobom a manje o slici sebe kakvu ostavljamo u društvu
Mnogima godine brzo lete, zbog čega se boje starenja. Kako vi gledate na to?
Vjerujem da se svakome dogodi period kada si postavlja pitanja o smislu života, kada te uhvati panika i strah od starenja i na kraju smrti. Periodično mi dođe nalet takvog razmišljanja, tražim odgovore ali ih ne pronalazim i sve više shvaćam da su oni nekako skriveni duboko u svima nama. Treba naučiti razgovarati sa samim sobom, naučiti biti sam sa sobom i uživati ponekad u takvoj samoći, maknuti se od svih današnjih svakodnevnih trivijalnih stvari koje nas troše i uznemiravaju. Trebali bi se više baviti sobom a manje o slici sebe kakvu ostavljamo u društvu, onda vjerujem da neće biti problema ni sa strahom od starenja i prolaznosti.
