Zoran Šprajc: 'Zbog cigarete sam se smrzavao, a na kraju, umalo i umro'

Gdje je Šprajc, kada će se vratiti, hoće li se vratiti - ne radim na RTL-u, ali su mi ipak posljednjih nekoliko tjedana često postavljali ovakva pitanja. Prijatelji, poznanici, ljudi koje ne poznajem, čak i moja baka. Zoran Šprajc je postao, čini se, neizostavan u brojnim kućanstvima čiji su ga članovi zavoljeli zbog šaljivih dosjetki i britkih komentara na aktualna zbivanja. Dokazuju to i brojke jer je informativna emisija ‘RTL Direkt’ brzo ušla i ostala u samom vrhu gledanosti. Ali i među nagrađenima. Stoga, evo odgovor na pitanje koje su svi čekali: hvaljeni voditelj i urednik na male ekrane vraća se 16. ožujka. Iako je, dalo bi se zaključiti, i prije bio spreman za povratak. No valjalo je čekati zeleno svjetlo liječnika, jer uspješnom je 51-godišnjaku to ipak bio drugi infarkt. A kako se osjeća danas, što na sve kažu njegova supruga Lidija, urednica i lektorica na HRT-u, te djeca, 20-godišnja kći Franka, 19-godišnji Miron i 17-godišnji Darjan, čega se boji u životu te brojne druge zanimljivosti otkrio je samo za Story.

Story: Kako vam je izgledao život u ta tri mjeseca? Jeste li redovito pratili aktualna zbivanja, ‘RTL Direkt’...? Ili ste se isključili i odmarali?

Apsolutno sam se nastojao isključiti, što je više bilo moguće. Nisam ni gledao ni čitao nikakve vijesti i uopće mi nisu nedostajali ni televizija ni novine ni portali. Naravno, najvažnije događaje čovjek danas ionako ne može izbjeći, ali nisam, recimo, otvarao portale i gledao dnevnike kako bih doznao koliko je danas novozaraženih koronavirusom ili što su rekli Miro Kovač ili Zoran Milanović. Aktivno sam pratio samo televiziju kada su postavljani nova scena i kadrovi za ‘RTL Direkt’. Gledao sam prvih nekoliko tjedana svaku emisiju i porukama sa svojom ekipom u Krapinskoj razmjenjivao ideje o tome kako riješiti određene scenske i grafičke situacije u studiju. Ali nisam se petljao u sadržaj. Uostalom, Mojmira Pastorčić i ekipa ‘RTL Direkta’ imaju već dovoljno iskustva u tome kako se priprema i uređuje emisija da im ne trebam ja od kuće soliti pamet. Dokazali su da mogu i bez mene.

Story: Nakon prvog srčanog udara, koji ste pretrpjeli 2013., rekli ste kako vam je to bio zadnji znak, da je HRT postao za vas po život opasno mjesto i da se trebate maknuti. Na­dam se da to ne znači da ćete tijekom godine otići s RTL-a ili, još gore, napustiti profesiju?

Ne, ne znači, jer za razliku od HRT-a, gdje su mi drugi nabijali stres, na RTL-u sam sâm sebi kriv za to. Ali očito je da ovako ili ionako bez stresa ne mogu, samo se sada učim s njim drukčije nositi i rješavati ga.

Story: Vraćate li se starom tempu ili ćete ipak prorijediti boravak na televiziji?

Prije svega, uskoro ćemo malo pojačati ekipu kako bismo svi zajedno lakše i kvalitetnije radili svoj posao. Mojmira će dobiti jednu stalnu voditeljsku šihtu tjedno, publika ju je odlično prihvatila pa ćemo na neki način svi biti na dobitku.

Story: Što je bio okidač ovaj put, stres ili nešto drugo?

Stres je u pozadini svakog mog infarkta, ali ne udara stres sam po sebi nego način na koji ga se pokušavamo riješiti. U mom slučaju to su bile abnormalne količine cigareta i cigarillosa. Kada im dodamo pretilost, neurednu i nezdravu prehranu, slabu tjelesnu aktivnost uz malo loše genetike, rezultat je morao biti upravo onakav kakav je bio.

Story: Na društvenim mrežama otkrili ste kako se scenarij ponovio na isti dan, gotovo u isto vrijeme. Jeste li praznovjerni? Što mislite, što vam netko gore želi poručiti?

Prilično sam siguran da mi je moje tijelo time nešto željelo poručiti jer ono je najviše patilo, a onome gore sigurno zbog mene nije bilo baš tako loše. Ali da, takva slučajnost nezaobilazno otvara pitanje više sile, možda pomalo i zastrašuje. No prije svega vjerujem u slučaj i u matematiku jer ako postoji točno određena vjerojatnost da će netko osvojiti jackpot i doista ga svaki put netko osvoji, tako postoji i matematička računica koja kaže da će u ‘ovom izvlačenju’ netko dobiti srčani udar na isti dan na koji ga je već dobio. I eto, ovaj sam put u toj igri ja izvučen.

Story: Poprilično ste se duhovito osvrnuli na cijelu situaciju. Ničega se ne bojite, niti političkih moćnika niti bolesti?

Politički su moćnici na nacionalnoj razini precijenjeni, kao i hrabrost novinara ili urednika koji se s njima hvataju u koštac. Pa tako i moja hrabrost. Jer sve se događa u Zagrebu pod svjetlima svih mogućih medijskih reflektora pa je politika na toj razini sigurno više civilizirana od one u malim mjestima, gdje se takvi obračuni događaju u polumraku uličnih lampi. Ondje se novinari suočavaju s pravim problemima jer su i oni i njihove obitelji lakše izloženi mogućim prijetnjama te ucjenama, a mediji su uglavnom pod kontrolom lokalnih političkih i ekonomskih moćnika. Stoga ne bih rekao da je malo moje zafrkancije na račun nacionalnih političkih veličina nešto posebno hrabro. Isto je tako i s mojom bolešću. S obzirom na to s kakvim se stvarima nose drugi ljudi, a mnogi su mi bili i u emisiji, infarkt je premija za onoga koji zna shvatiti poruku. Rekao bih da je to više pitanje koliko si glup ili pametan, koliko si karakter ili nisi, nego jesi li hrabar ili nisi.

Story: Prijetili su vam otkazom - niste pokleknuli, smrću - niste se dali zastrašiti, bolest vas je dva puta zaustavila - vratili ste se... U kojoj biste se situaciji oprostili od novinarstva, možete li to uopće zamisliti?

Ma rekao sam, ne bih precjenjivao svoju hrabrost jer mislim da su te prijetnje precijenjene. Ako će me netko u mraku dočekati i šipkom udariti po glavi, sigurno to neće najavljivati na Facebooku ili pišući mi pisma. Ako se ne bojim otkaza sada, sa 50 godina, što bih ga se bojao kad sam imao 30. A ne bojim se jer još imam dvije ruke i dvije noge te kakvu takvu glavu tako da mogu zaraditi za život ovako ili ionako. Ljudi koji se u mome poslu boje otkaza, boje se svoje nesposobnosti i njima je najlakše manipulirati.

Story: Zbog čega se sve ove godine provedene u novinarstvu isplate?

Kada vidim ili čujem da to što radim dopire do jako velikog broja ljudi i pritom u njima izazove reakciju, onda znači da ni stres, ni infarkt, ni bilo što drugo nije bilo uzalud i da sve ima nekog smisla. Barem se tješim da ga ima. Naravno, i plaća je dobra, da se ne lažemo.

Story: Kolegica Mojmira Pastorčić odlično se snašla u vašoj fotelji, ali velik dio gledatelja ipak je nestrpljivo čekao vaš povratak. Kažu da je svatko zamjenjiv, ali vas je očigledno teško zamijeniti?

Svjestan sam da je moj utjecaj ili, bolje rečeno, doticaj s publikom i gledateljima jako velik, ali ne bih to precjenjivao. Prošlo je samo nekoliko mjeseci kako me nema na ekranu, ali da se povučem na sedam godina i onda uspješno vratim, kao što je to recimo napravio Petar Grašo, e onda bih sam sebi rekao: “Zorane, stvarno si superzvijezda.” Dotad sam samo još jedna od zvjezdica na ovom sirotom hrvatskom medijskom nebu.

Story: Za svoj ste rad dosad dobili brojne nagrade. Gdje držite sve te statue?

Na prozoru u dnevnom boravku. Lijepo su dizajnirane i lijepo se kroz njih lomi svjetlo pa mi se, osim emotivno i profesionalno, i estetski uklapaju u život.

Story: Stječe se dojam da se odlično zabavljate dok pripremate emisiju, ali je li to baš tako jednostavno?

Recimo da je u tome tajna svakog uspjeha, pa i moga - da se na ekranu stječe dojam lakoće i zabave, da je sve rezultat interne zafrkancije i dobre improvizacije. Nažalost, stvar­nost je potpuno drukčija, a da nije, ne bismo maloprije govorili o infarktu. Ponekad provedem sate nad nekom najavom od 60 sekundi. Kao luđak peglam riječi i rečenice, provjeravam podatke, zivkam, čitam, kopam, nerviram i sebe i druge. Mojmira i ja znamo se svađati tako da se čuje do prvog kata. Novinari u šali kažu da se ponekad osjećaju kao djeca u poremećenom braku, ali onda naša poremećena obitelj iznjedri neke od najvećih televizijskih hitova.

Story: Vaši komentari u ‘RTL Direktu’ su iskreni, ne štedite nikoga... Postoje li ipak granice koje ne želite prijeći? Kako znate da ste pretjerali?

Granica je nečija osobnost i privatni život. Naravno, ako netko sam od privatnog života radi javni, onda i sam pomiče tu granicu. Ali predmet mojih komentara uglavnom su ljudi koje plaćamo, i ja i gledatelji. Ali kako za te pare i tu plaću od njih uglavnom ne dobivamo ništa, onda si mislim kako se za svoj novac imamo pravo s njima barem zafrkavati. Pretjeram kada nisam dovoljno dobro pročistio tekst najave, razmislio o mogućim protuargumentima ili kada jednostavno složim glupu foru. A i to se događa. Ljudi misle da imam deset scenarista koji mi tjedan dana pišu te komentare i najave, a uglavnom imam sebe i nekoliko sati vremena. Ali zato me Mojmira i ostala ekipa maksimalno nastoje rasteretiti svih drugih sadržajnih, organizacijskih i pripremnih poslova, jer da emisija ovisi samo o meni, nikada se ne bi emitirala u 22.15.

Story: Kako reagirate na kritičare?

Riječ je o stotinama reakcija svakog dana, i to samo na mom profilu na Facebooku. Ponekad je riječ i o tisućama i trebalo bi mi sedam života da sve stignem pročitati, ali ako je baš neki specifični osvrt, intrigantan gost ili prilog, onda me stvarno zanima kako ljudi reagiraju jer mi je njihovo mišljenje i korektiv i kompas kojim navigiram emisiju. Najviše me nasmiju inteligentne kritike na račun neke glupe provale ili gafa. Nažalost, takvih je malo, obično je riječ o dosta sirovim objedama, ali ne mogu se požaliti - mislim da je od svih komentara četvrtina negativna, a za društvene mreže, gdje svi hejtaju sve i svakoga, to je jako dobar rezultat.

Story: Možete li sada sami priznati koje su vaše mane?
Neumjeren. Tašt. Živčan. Debeo. Tvrdo­glav. Strastven i kada treba i kada ne treba.

Story: Koliko se novinarstvo promijenilo od vaših početaka, kada ste i sami izvještavali s tržnice, do danas kada imamo portale, društvene mreže? Mora se priznati da pratite trendove, imate profile na Instagramu, Facebooku...

Osim časnih iznimki, novinarstvo u Hrvatskoj nikad nije bilo na visokim granama, ali nikad nije bilo ni površnije i banalnije nego danas. Ali to već nije samo hrvatski nego svjetski fenomen. Društvene su mreže omogućile da novinar može biti baš svaka budala koja ima profil na Facebooku, jer budale najlakše skupljaju sljedbenike i onda svi zajedno formiraju javno mišljenje. Dakle, društvene su mreže postale novo bojište između razuma i gluposti pa sam tako i ja osvanuo na tom bojištu.

Story: Mladi ljudi ne kriju da televiziju gotovo i ne gledaju, još ih manje zanimaju vijesti. Kakva su po tom pitanju vaša djeca?

Moja su djeca svršen indikator onoga što se događa s televizijom. Posljednjih nekoliko godina ni jedno od njih nije upalilo televizor da bi gledalo vijesti, dnevnike, filmove ili magazinske emisije. Sve što znaju o svijetu oko sebe znaju sa svojih tableta, računala i mobitela. Možda će im pozornost privući neki TV reality poput ‘Života na vagi’ ili ‘Voicea’. Za moje komentare u ‘RTL Direktu’ doznat će preko društvenih mreža i tamo ih eventualno i pogledati, i to samo ako su im prijatelji to preporučili. Za sve ostalo tu su YouTube, Netflix, HBO, Snapchat i još svašta nešto novoga. Facebook im je već davno postao platforma za gerijatriju.

Story: Namjerava li itko od njih troje krenuti vašim stopama?

Već su krenuli svako svojim putem i, na sreću, njihovim putevima moje stope nisu prošle.

Story: Jesu li vas neki ljudi ugodno iznenadili porukama kada ste završili u bolnici? Je li bilo poziva javnih osoba koje niste očekivali?

Bilo je. Bilo je stvarno i poziva i poruka sa svih strana, pa i s onih kamo su često išle moje komentatorske strelice. Bilo je to stvarno lijepo i ljudski me dirnulo, ali profesionalno to ne mijenja ništa. Svatko će dobiti kritiku ili pohvalu, ovisno o tome kako ga po pravu i pravdi ide, a ne po tome je li mi se javio ili poslalo poruku. Družba je družba, a služba je služba.

Story: Ove godine slavite 52. rođendan. Što ćete si poželjeti?
Da mirno i sretno doživim 53.