Jelena Dokić: 'Stariji ljudi bili su u suzama jer su ostali bez kruha'

Situacija u kojoj se našao cijeli svijet, sve je ljude bez obzira na rasu, vjeru, porijeklo i kilometre koji nas dijele, ujedinila u istoj borbi - onoj protiv koronavirusa. Međutim, svaki kontinent i svaka zemlja pojedinačno, unutar granica vodi 'svoju borbu', a za Story.hr bivša tenisačica Jelena Dokić, Osječanka koja godinama živi na relaciji Melbourne - Zagreb, opisala je kako 'diše' daleka Australija. Objasnila je i zašto njezina zemlja 'kasni' za ostatkom svijeta, ali i zašto ju je 'zaboljelo' kada je vidjela ljude koji mahnito prazne police trgovina. 

  Tek danas su zatvorene trgovine poput onih s odjećom, kao i saloni za uljepšavanje. Rade tek trgovine s hranom i ljekarne, ali zanimljivo je da otvoreni ostali i - frizerski saloni, naravno, uz primjenu strogih pravila. U salonu može biti tek nekoliko osoba, a svatko se može tamo može zadržati najviše pola sata. Tko dođe u Australiju mora u samoizolaciju, a granice između 'stateova' potpuno su zatvorene. Ipak, ljudi još uvijek putuju javnim prijevozom, roditelji odlaze s djecom u park... Dozvoljne su i šetnje te rekreacija na otvorenom, ali samo u malim grupama i poštivanje razmaka. Međutim, moram primjetiti da su ulice gotovo prazne, a ljudi se pridržavaju propisanog razmaka od jednog i pol metra. Kod nas epidemija još nije uzela toliko maha. Prema posljednjim podacima, tu je oko 1.700 zaraženih i sedmero, nažalost, preminulih. Međutim, kada se u obzir uzme da nas ima oko 24 milijuna, te se brojke i ne čine toliko velikim', rekla je ova 36-godišnjakinja pa otkrila i kako se osjeća kada čita vijesti o zemljama u kolapsu, dok se njezina još uvijek 'drži na nogama'.

'Normalno je da se bojim, i nelagodno osjećam kada vidim situaciju u Italiji, Americi, Velikoj Britaniji... 

  Iako nisu kritična skupina, ima i mlađih koji su se teško razboljeli, a jako je bitno paziti i na one najugroženije - starije i bolesnike. A to svatko mora raditi 'za sebe', sve što je u moći pojedinca. Ostati kod kuće koliko možemo, izlaziti samo ako je neophodno, slušati upute... Odgovorni smo i za sebe i za druge', rekla je Jelena. Govoreći o odgovornosti za druge, ova se bivša tenisačica dotakla i teme - praznih polica u trgovini.

'Kao dijete koje je odraslo u izbjeglištvu ja znam kako je kad se stvarno nema. Ljudi su, u strahu od izolacije, 'poharali' trgovine. Neki su kupili zaliha ne za mjesec, već za godinu dana, ne misleći pritom na druge. 

  Vidjela sam starije ljude u suzama, ljude koji su taj dan ostali bez kruha. Stariji i nemoćni ne mogu se boriti za namirnice i toaletni papir, oni ne mogu nekoliko puta dnevno otići provjeravati je li stiglo na opustošene police koje se nisu stigle napuniti. Što je s ljudima koji si tada nisu mogli priuštiti da odjednom kupe toliku zalihu potrepština? Takvi ljudi ostali su bez mesa, nije bilo ničega, nije bilo toalet papira... Bilo je to teško gledati. Srećom, stvari se polako vraćaju u normalu, a police su opet pune', rekla je Jelena, koja, kaže, pazi na sebe i druge pa dane provodi kod kuće, a otkrila je i čemu se najviše raduje, jednom kada sve ovo bude iza nas.

'Uglavnom sam kod kuće, čitam knjige, slažem puzzle, gledam dokumentarce, odradim trening... Izlazim minimalno, u trgovinu i eventualno u kratku šetnju. Pazim na udaljenost. No, to je najmanji problem, samo neka ovo sve prođe. Male stvari uzimali smo 'zdravo za gotovo'... 

  Sada kada gledam prazne ulice shvaćam koliko me veseli i koliko ću cijeniti svaki izlazak i zalazak sunca, odlazak s društvom u kafić, druženje s ljudima. Tek sada, kada izbjegavamo druge da se ne bismo razboljeli, shvaćamo koliko je normalan život postao luksuz. Tek sada više ćemo cijeniti slobodu, ali i zdravlje', zaključuje Jelena.