Nedjelja, 22. ožujka, 6.24 sata - trenutak koji mnogi Zagrepčani još dugo neće zaboraviti. Iz dubokog sna prenuo ih je gromoglasan zvuk iza kojeg je uslijedilo podrhtavanje tla koje mnogi dotad nisu osjetili u životu. One sretnije okrznuli su samo strah i panika, a oni s mnogo manje sreće morali su napustiti svoje domove, u najgorem slučaju i strepiti za zdravlje i život bližnjih. Potres koji Zagreb, kako kažu, ne pamti punih 140 godina dodatno je zakomplicirao svakodnevicu stanovnicima koji posljednjih tjedana ionako ne žive onako kako su naviknuli nego borave zatvoreni u svojim domovima i čekaju kada će proći zdravstvena kriza koju Zagreb, kao ni svijet, ne pamti. I dok su jurili iz potresom pogođenih stanova i kuća, na ulicama ih je čekala druga opasnost - mogućnost zaraze koronavirusom koji mjesecima neumoljivo napada sve pred sobom. Ući u oštećene domove i čekati udar još jačeg potresa ili ostati vani i riskirati zdravlje? Teška dilema.
No postoje i oni koji nisu imali vremena za razmišljanje, za propitkivanje, za donošenje odluka, nego isključivo za djelovanje. Vrijedni zdravstveni djelatnici, vojska, policija, građevinski radnici i volonteri koji su pomagali sanirati štetu, riješiti kriznu situaciju, omogućiti ljudima adekvatnu zdravstvenu skrb i zaštitu, donijeti im hranu i piće, ali i novinari koji su svakodnevno na terenu i zahvaljujući kojima imamo pravodoban uvid u sve što se događa, dobivamo odgovor na sva pitanja. Jedna od njih je i nagrađivana HRT-ova novinarka i voditeljica Zrinka Grancarić koja je u nedjelju od jutra do mraka boravila na terenu i pratila sve što se nakon potresa događalo u metropoli. I to nakon što je nakon prvog udara doslovno iskočila iz kreveta.
- S obzirom na to da živim na petom katu zgrade u širem centru, bio je to golem šok. Na racionalnoj razini nisam ni shvatila što se uopće događa. Iskočila sam iz kreveta, srce mi je lupalo, stvari su padale po stanu, namještaj je poskakivao, iz drugih stanova čula se vriska, alarmi na vozilima vani su zavijali… Totalni kaos. Ljudi koji su prvi izišli iz zgrade vikali su: “Budite se, izlazite, što čekate!” Jedina mi je misao bila što prije se obući i krenuti na HRT, iako uopće nisam bila u smjeni, bila sam slobodna. Poslala sam poruku urednici IMS-a Katarini Periši Čakarun i njezinoj pomoćnici Suzani Volf Pendić: “Krenula sam.” To je bilo u 6.37 sati. Nisam ni sekundu dvojila, za jučerašnji dan pripremala me cijela moja dosadašnja karijera. Moje je mjesto u tom trenutku u mojoj glavi bilo samo na ulici. Ljudima treba informacija. Novinarstvo u svom najvažnijem obliku. Odgovorila sam na nekoliko poziva mojih najbližih: “Ok sam, jurim na teren, čujemo se.” Tek kada sam stigla na Prisavlje, za 15-ak minuta, shvatila sam da se nisam ni počešljala - govori nam Zadranka koja je na zagrebačkim ulicama najprije zatekla blijeda lica, potresene i zbunjene ljude.
- Pokušavali su shvatiti što se dogodilo. Izletjeli su iz svojih domova u papučama, pidžamama, kućnim ogrtačima. Neki su uspjeli pokupiti deke i ogrnuti se. Iznijeli su ljubimce. Neki su kružili u vozilima, jutro je bilo jako hladno. Iz ulice u ulicu slični prizori, crjepovi, cigle, komadi zidova, veći i manji, oštećena vozila, crvenkasta prašina… Pacijenti ispred Klinike za traumatologiju prestrašeni, neki od njih u invalidskim kolicima, vatrogasci iznose nepokretnu osobu, predstavnici Civilne zaštite viču: “Maknite se od zgrada, opasno je, sve visi, pada!”, rotirke i sirene na sve strane… To sve smo vidjeli u prvih sat vremena kada smo snimatelj Damir Glavaš, tonac Hrvoje Milavec i ja stigli u centar - otkriva uspješna Zadranka.
Na pitanje je li i sama u tim trenucima osjećala strah od novog potresa, možda od zaraze ili se brinula zbog nekoga bliskog, odgovara:
- Svi koji su mi bliski u Zagrebu odmah su se javili i bila sam mirna. Moja je obitelj u Zadru pa me to nije opterećivalo. Mogla sam se koncentrirati na zadatak. Uvijek sam najbolje funkcionirala kad je frka, u takvim situacijama sam vrlo racionalna i staložena. Jedino o čemu sam razmišljala bilo je prenijeti što vjernije ono što vidim, pokriti što veće gradsko područje. Prošli smo središtem Zagreba uzduž i poprijeko nekoliko puta, pješice, nije nam ništa promaknulo. Znala sam da će dan biti dug i usmjerila sam svu snagu u to da moram biti maksimalno koncentrirana, izdržati do zadnjeg javljanja navečer. Nisam razmišljala o koroni. Bila sam svjesna da sam jako izložena, ali bilo mi je važnije odraditi zadatak. O odmoru također nisam razmišljala. Ako staneš, gotov si. Pojela sam doslovno pet napolitanki i kroasan koji sam kupila na benzinskoj crpki na Langovu trgu. Rekli su radnici: “Spomenite nas, da smo tu.” Držao me adrenalin, nisam bila gladna, u nekom trenutku samo žedna - objašnjava.
Stanje u vlastitom stanu proučila je tek navečer, oko 20 sati, kada je došla s terena.
- Bilo je puno nereda. Razbilo se samo veliko stakleno priznanje koje sam dobila od Hrvatskog jedriličarskog saveza za izvještavanje s Olimpijskih igara u Riju 2016. godine. I to mi je baš žao. Nisam znala što mi je s autom koji je bio parkiran ispod zgrade u izgradnji. Srećom, nije ništa palo na njega, to sam provjerila tek navečer. Odlučila sam prespavati na kauču i nisam baš najsjajnije spavala, kao ni mnogi stanovnici Zagreba. Nije mi bilo svejedno - ističe Zrinka koja se novinarskim poslom počela baviti 1994. godine.
Tada 19-godišnja studentica dobila je priliku pratiti sport na Hrvatskom radiju - Radio Zadru, da bi nakon četiri-pet godina prešla u Informativni program. No nije odustala od praćenja jedrenja o kojem je prvi put za HTV izvještavala 2008. godine. Pet godina poslije na poziv tadašnjeg urednika Sportske redakcije Brune Kovačevića preselila se u Zagreb i došla na HTV gdje, između ostalog, danas vodi i uređuje emisije ‘Tema dana’ i ‘Otvoreno’. I priznaje da ovo nije najstresnija situacija s kojom se u karijeri suočila.
- Možda će zazvučati čudno, ali imala sam stresnijih situacija. Kad god je tijesno s rokovima, uvijek je stres. Kad god je odgovornost velika, stres je. Jučer nije bilo vremena za stres. Ključno je bilo biti staložen i odgovoran. Ova zagrebačka nedjelja bila je za nas novinare situacija kad smo trebali donijeti informaciju, primiriti ljude. To je razlog zašto se bavimo ovim poslom. Iako nas je potres dignuo doslovno iz kreveta, stotine mojih kolega reagiralo je isto kao i ja. Vrlo brzo smo se organizirali, izvanredni program na HTV-u 4 počeo je u sedam sati, snalazili smo se. Ponosna sam na sve svoje kolege, na golemi posao koji je HRT odradio, pokazali smo svu snagu, znanje i važnost javnog servisa. Nisam uspjela pratiti što rade druge ekipe, tu i tamo bismo se spojili. Petar Vlahov mi je u prolazu toplo dobacio: “Jesi živa?” i odjurio dalje. Urednik izvanrednog programa Dražen Majić bio je miran kad bismo se čuli mobitelom, Ruža Ištuk obišla je sve bolnice, kolege s Prisavlja slale su poruke potpore… Zajedno smo odradili lavovski posao - poručuje Zrinka.
