Bilo je pozitivne treme potkrijepljene velikom odgovornošću zbog pretpostavke da će nas gledati i pratiti gotovo svi učenici, učitelji i stručnjaci diljem Lijepe Naše. Nije baš jednostavno otvoriti vrata svoje učionice i pokazati svoj način poučavanja cijeloj Hrvatskoj, ali i inozemstvu”, govori Sanja Polak. Jedna od najčitanijih domaćih spisateljica za djecu od prošlog je tjedna učiteljica svim drugašićima u državi u sklopu Škole na Trećem, a nama otkriva kako se priprema za ovaj odgovorni posao, za koji nije ni minute dvojila treba li ga preuzeti, ali i kako joj se život promijenio preko noći.

Story: Početkom tjedna počeo je program Škola na Trećem. Jeste li zadovoljni kako je sve zamišljeno i realizirano? Jeste li zadovoljni reakcijama?

Škola na Trećem sada je svima nama učiteljicama i učiteljima, kao i kolegama s HRT-a koji svakodnevno realiziraju ovaj projekt, prioritet. Djeca su uvijek, a pogotovo sada, u ovoj izazovnoj situaciji, iznimno važna, usudila bih se reći - najvažnija. Brinemo da stotinama tisuća učenika i tisućama učitelja obogatimo svakodnevni odgojno-obrazovni rad u vrlo specifičnim uvjetima te izazovnoj svakidašnjici. Reakcije su vrlo pozitivne. Dobivam nekoliko stotina, čak i više od tisuću dječjih uradaka na dan koji stižu elektroničkom poštom na e-mail skolanatrecem2@hrt.hr. I ostale TV učiteljice dobivaju jednako toliko dječjih radova na mailove koji su isti imenom, a različiti samo posljednjom brojkom koja ovisi o TV razredu u kojem rade. Dosad sam dobila nekoliko stotina privatnih i javnih komentara te poruka podrške i pohvala odraslih. Gotovo svi gledatelji, učenici, učitelji, roditelji, bake i djedovi obraćaju mi se sa zahvalnošću i žele mi puno sreće u daljnjem radu. Ovo su vrlo specifični uvjeti rada. Imamo puno posla te dovoljno marljivih i stručnih ljudi jer smo se u vrlo kratkom vremenu uspješno ekipirali, ali premalo vremena da odradimo sve još bolje. Učimo iz dana u dan i svakodnevno snimamo vjerujući da ćemo u svakom sljedećem danu prikazati još bolju kvalitetu poučavanja na daljinu uvažavajući cjelovit pristup poučavanju u razrednoj nastavi.

Story: Kakav je osjećaj predavati svim mališanima Hrvatske koji su u drugom razredu?

Radosna sam. Kad uđem u studio, pretvorim ga u svoju učionicu. Svaki mi je učenik u Lijepoj Našoj poput mojega, s kojim sam u svakidašnjim okolnostima u svojoj učionici. Ponekad je teško jer u studiju ne vidim i ne čujem kako reagiraju pa tijekom snimanja zamišljam što bi sve mogli raditi ispred ekrana. To zamišljanje uvelike mi pomaže da barem donekle potaknem kakvu-takvu interakciju, a u tome mi pomaže tridesetogodišnje iskustvo rada s učenicima te poznavanje njihove prirode i svih mogućih oblika ponašanja.

Story: Nedostaje li vam kontakt s djecom?

U prvim danima snimanja nedostajao mi je kontakt s učenicima, ali više ne. Neka su oni sada kod kuće sa svojom obitelji i na sigurnom. Vidjela sam u porukama koje mi stižu mnoge fotografije drugoškolaca pred malim ekranima, dobila puno poruka i pisama pa vidim da su tijekom poučavanja ipak sa mnom.

Story: Kako se pripremate za svaki dan? Koliko posla iziskuje ovakav projekt?

Početni dani pripremanja Škole na Trećem bili su iznimno zahtjevni i cjelodnevni. Paralelno uz rad u studiju, radili smo i na postavljanju koncepcije programa te dogovarali timove učitelja iz cijele Hrvatske koji će s nama pripremati materijale i sadržaje koje ćemo prikazivati u programu. Iza nas koji smo pred kamerama dnevno radi stotinjak učitelja iz cijele Hrvatske i velik broj požrtvovnih djelatnika HRT-a te Ministarstva znanosti i obrazovanja. Moj posao uključuje upoznavanje sa scenarijem, pripremanje nastavnih aktivnosti koje je osmislio moj tim učiteljica iz drugog razreda, pregledavanje sadržaja za pametnu ploču, provjeravanje rada pripremljenih digitalnih obrazovnih sadržaja, promišljanje o rekvizitima za emisiju, koordinaciju i sastanke s članovima tima koji pripremaju scenarij te svakodnevno višesatno snimanje jednog nastavnog dana. Sve to svakodnevno rade i moje kolegice koje su TV učiteljice prvog, trećeg i četvrtog razreda.

Domaća spisateljica preko noći postala učiteljica svim drugašićima u državi
Dražen Kokorić 

Story: Suprugu ste rekli neka zamisli da ste na službenom putu… Koliko vam se život promijenio u ovih desetak dana?

Svima se život potpuno promijenio posljednjih desetak dana pa se svi prilagođavamo koliko i kako možemo. Svatko pridonosi prema svojim mogućnostima. Kad mogu, mogu, kad ne mogu, ne mogu. Potpuno sam sigurna da ću ovo raditi dokle god budem mogla bez obzira na okolnosti. Djeca to zaslužuju i to im je potrebno. Nema tu mnogo filozofije.

Story: Prošle godine otkrili ste da jako volite planinariti. Imate li sada vremena za to?

Nemam vremena za planine, osim kad zatvorim oči u pauzi snimanja ili pisanja pa ih u stresnim situacijama zamislim. Tada zatvorim oči, duboko udahnem, izdahnem i zamišljam da sam planina. Mirna, jaka, blaga. Ili drvo, cvijet čije sam ljepote upijala planinareći. Zamislim da sam cvijet, noge da su mi stabljika, a stopala mjesto gdje korjenčići tog zamišljenog cvijeta rastu i šire se u rahlu zemlju. I bude dobro.

Story: Kada ste počinjali pisati, jeste li mislili da ćete biti jedna od najčitanijih i omiljenih domaćih spisateljica za djecu?

Nikad mi to nije ni u najvećim i najljepšim sanjarenjima palo na pamet. Čak se ni sada tako ne osjećam niti tako živim. Brojke o mojoj čitanosti i izdanjima knjiga to zaista pokazuju, no i dalje nastojim biti Sanja, ovih dana Sanjuška.

Story: Paulina P. dobila je ime po vašoj kćeri. Nalikuje li taj lik više njoj ili vama kada ste bili tih godina?

Paulina P. ime je književnog lika. Dobio je ime po mojoj kćeri koja je, dok sam počinjala pisati prvu knjiga, spavala u dječjem krevetiću i pila iz bočice rijedak čokolino. Paulina P. su sve djevojčice koje se mogu pronaći čitajući dnevnike Pauline P. Ima u tim dnevnicima mene kao djevojčice, moje Pauline, kao i moje druge kćeri Petre te mnogo djevojčica s kojima sam se družila u školi ili razgovarala tijekom uobičajenih dnevnih susreta.

Domaća spisateljica preko noći postala učiteljica svim drugašićima u državi
Dražen Kokorić 

Story: Jesu li vaše kćeri bile prve koje su čitale sve priče, knjige koje ste napisali?

Kad sam počela pisati za djecu, Paulina i Petra nisu znale čitati. Bile su jako male. Počele su čitati u osnovnoj školi. Ili sam im ja čitala ako bi pokazale interes.

Story: Kakav je osjećaj znati da je ‘Dnevnik Pauline P.’ zagrebačke Žar ptice najdugovječnija i najgledanija dječja predstava u Hrvatskoj, koju je pogledalo više do 80.000 djece?

Dobar je osjećaj. Međutim, u ovim je danima potpuno nevažan jer nijedno dijete ne može izići iz kuće, a kamoli otići u kazalište. Zato je važno da djeca imaju barem Školu na Trećem svaki dan. I da joj mi odrasli ublažimo sve tjeskobe, nezadovoljstva, strahove, neizvjesnost te na primjeren način objasnimo postojeću situaciju. Ovih je dana posebno važno razmišljati o dječjoj psihološkoj dobrobiti. Emocije su iznimno važan faktor poučavanja, i u uobičajenim školskim danima, a sada, u ovoj izvanrednoj situaciji, neizmjerno su važne. Kako nam se djeca osjećaju te kako doživljavaju cjelodnevni boravak u kući i izoliranost od vršnjaka, tek treba istražiti. Trebamo učiniti sve što možemo kako zbog ove situacije ne bi ostali uskraćeni za ono na što svojim rođenjem stječu pravo, a to je sretno i mirno djetinjstvo.