Jasminku Herceg javnost pamti kako jedno od najvećih imena domaćeg beauty svijeta te vlasnicu zagrebačkog salona 'Bliss Institute'. Međutim, Jasminka je, nakon dvadeset godina itekako uspješne karijere, odlučila sve napustiti i preseliti na egzotični Bali koji, kao i ostatak svijeta, nije ostao pošteđen zloglasne pandemije. Za Story.hr ova je simpatična Zagrepčanka, koja se sada bavi spašavanjem životinja, ispričala kakva je situacija s koronavirusom u Indoneziji, opisala nam je s kojim se sve problemima susreću, ali i otkrila zašto nije razmišljala o povratku u Hrvatsku. 

Kakva je situacija na Baliju? Koliko je zaraženih, kakve su mjere restrikcije uvedene, kako funkcionira život općenito?

Situacija s koronavirusom na Baliju je otprilike kao i u cijelom svijetu. Cijeli je Bali u 'hladnom pogonu', gotovo sve je zatvoreno, osim trgovina i restorana koji hranu dostavljaju. Zatvorene su i velike, glavne plaže, dok su one manje otvorene, tako da se zapravo možete prošetati u prirodi, samo morate znati gdje ići. Prije nekoliko dana na Baliju je bilo 140 zaraženih, od čega su tri smrtna slučaja. 

Što se tiče broja oboljelih, vjerujem da je on zapravo znatno, znatno veći. Naime, jako puno ljudi nije se testiralo, čak i kad se testirate, a testiraju vas nakon što vam nakon osam dana ne pada temperatura, testovi se šalju u Jakartu i dok dođu rezultati prođe i do 12 dana

  Što se tiče broja oboljelih, vjerujem da je on zapravo znatno, znatno veći. Naime, jako puno ljudi nije se testiralo, čak i kad se testirate, a testiraju vas nakon što vam nakon osam dana ne pada temperatura, testovi se šalju u Jakartu i dok dođu rezultati prođe i do 12 dana. Svi su, u principu, svjesni da su te brojke puno veće. Ljudi dosta paze i poštuju mjere, izlazi se po nužne stvari i vani se kratko zadržava. Otok je jako, jako tih, nikada u životu nisam doživjela ovako nešto. Dodala bih još, Indonezija je puno više od Balija. Primjerice, Sumatra je u ogromnoj, ogromnoj potrebi, kompletno selo u kojem radim s krdom konzervacijskih slonova preko noći je ostalo bez prihoda i nekako se nadam da ću naći načina da se i njima pomogne koliko je moguće. Indonezija je jako velika i iznimno je puno ljudi, a gotovi svi otoci osim Balija puno su slabije razvijeni. Vjerujem da će oporavak od pandemije na Baliju trajati nešto kraće u odnosu na ostatak Indonezije, kojoj će stvarno trebati velika pomoć. 

Kako se stanovništvo nosi s pandemijom?

Zapravo, lokalno stanovništvo je uplašeno. Međutim, ne boje se oni toliko virusa, nego je ekonomska situacija u ovom momentu jako nezahvalna, kao i svuda u svijetu. Na Baliju 80 posto stanovništva živi od turizma i direktno je vezano za turizam, a preostalih 20 posto indirektno. Tako da, ako gledamo iz te perspektive, daleko veću štetu će nanijeti ekonomska neravnoteža i kriza nego sam virus. 

Daleko veću štetu će nanijeti ekonomska neravnoteža i kriza nego sam virus

  Ljudi su zabrinuti za budućnost, puno ljudi je ostalo bez posla. Također, problem su i ulični psi koji su ostali bez hrane, jer se inače hrane onime što ostae restoranima i lokalcima. Drugačija je vrsta panike nego u ostatku svijeta, no vjerujem da će se sve srediti i da će se naći način da se pomogne.

Kakav je osjećaj u ovim trenucima biti tako daleko od obitelji i prijatelja? Jeste li razmišljali da se vratite u Hrvatsku dok sve ovo traje? 

Moram priznati, nemam neki drugačiji osjećaj nego prije pandemije. Jednako se čujem sa svima, danas je to ipak malo drugačije sa svim tehnološkim dostignućima koja su nam na raspologanju, uvijek se možemo čut videopozivom i provjeriti jedni druge, tako da s te strane nemam neki drugačiji osjećaj.... Puno, puno više sam bila zabrinuta nakon potresa u Zagrebu. To je bio 'krizni moment' u kojem sam imala veliku potrebu biti na raspolaganju obitelji i prijateljima, a mogla sam ih samo nazvati, čuti i provjeriti, to je to. Bogu hvala, svi moji su živi i zdravi i to je najbitnije. Međutim, o povratku nisam razmišljala. Ne postoji mjesto gdje se osjećam više doma nego ovdje. 

Jednostavno, možda je neobjašnjivo, možda je meni to teško nekom drugom približiti, ali jednostavno ne mogu zamisliti da sam u ovom trenutku negdje drugdje

  Jednostavno, možda je neobjašnjivo, možda je meni to teško nekom drugom približiti, ali jednostavno ne mogu zamisliti da sam u ovom trenutku negdje drugdje. U ovom momentu, gdje god da ste u svijetu 'ista vas sudba čeka' (smijeh) i nema velike razlike, svi imamo slične restrikcije. A moja misija, moj posao i sve što radim se i dalje odvija. i bilo bi mi teško to raditi iz Europe. Ne, ništa me nije u tom pogledu vuklo da se vratim, niti me bilo strah da bih se ovdje razboljela i ne bih bila zbrinuta, ili tako nešto... Jako puno ljudi jest otišlo, stvarno je drugačije i oni koji su ostali sada ne mogu 'mrdnuti' - nema letova, ništa se ne dešava...

Na koji se način Vaš život promijenio zbog pandemije?

Otkad je krenula pandemija, moj se život sveo na - posao. Jako puno radim, u 'lockdownu' sam otkad je on uveden i u Los Angeles, s obzirom da koordiniram dio tima i radim na udomljavanju tamošnjih pasa. Naime, kada je Los Angeles ušao u 'lockdown', tamošnji su se azili zatvorili, a tamo eunaziraju pse ukoliko su 'zatrpani'. 

Radim između 12 i 15 sati dnevno

  Azili su nam se obratili i javili nam da će morati puno pasa eutanazirati. Zbog toga smo pokrenuli akciju spašavanja i u deset dana smo 'izvadili' 70 pasa koji bi u protivnom bili uspavani. Još danas radimo na tim udomljavanjima i ljudi su se solidalizirali u udomljavanju pasa, iskorištavaju vrijeme koje provode kod kuće i da se pas prilagodi, i da ga treniraju. Radim između 12 i 15 sati dnevno. Radimo i azil za pse u Dubrovniku, na Žarkovici. Povrh svega, radimo pakete hrane za lokalno stanovništvo u potrebi, kupujemo lijekove i organiziramo program za hranjenje uličnih pasa. 

Pokrećete i volontersku pltformu. O čemu se točno radi?

Da, mnogo ljudi me kontaktiralo sa svih strana i svi su sada u potrebi, svi trebaju pomoć i zapravo sam odlučila pokušati pokrenuti platformu koj bi spajala volontere i projekte. Projekt se zove 'Living is giving' i zasad sam s dvijema prijateljicama pokrenula Instagram stranicu pa ćemo vidjeti kako će se situacija razvijati, koliko će ljudi to koristiti, hoće li biti praktično koliko smo zamislile. Svakako znam da je to u ovom momentu i više nego potrebno i pozivam sve da pogledaju stranicu, i ukoliko oni sami rade kakav projekt da nam se jave i pošalju detalje o projektu kako bi mogli naći osobe koje su voljne volontirati. Platforma je zamišljena kao mjesto gdje ćete moći ponuditi svoje znanje, vještine, ili ako ste osoba koja radi projekt, reći što vam treba, a mi ćemo to na toj platformi oglasiti. Bez obzira je li međunarodni ili lokalni projekt, svi su dobrodošli.