'Ove ljupke čizme stvorene su za to da nekoliko sati provedem s ovcama'

Ove ljupke čizme stvorene su za nedjeljne šetnje i da nekoliko sati provedem s ovcama, pticama, su­nčevim sjajem i plavim nebom koje mi pravi društvo - prije nekoliko tjedana opisala je na svom profilu na Instagramu nagrađivana glumica Kristin Scott Thomas kako provodi vrijeme u izolaciji. U tje­dnoj rutini odredila je i vrijeme za okopavanje vrta, a kako su u posljednje vrijeme diljem Europe počele popuštati mjere zaštite od virusa, svoj okrugli 60. rođendan, 24. svibnja, moći će vjerojatno proslaviti s članovima obitelji, među kojima je najvažnija njezina trogodišnja unučica Bluma s kojom se svaki dan čuje putem FaceTimea.

- Ne znam kako se majka uspjela nositi sa svime. Bila je trudna i sjećam se da je u jednom dahu izrekla: “Tata je imao nesreću i više se neće vratiti kući, a ja ću dobiti bebu. Poslije smo otišle u školu i svi su morali biti dobri prema nama, a mi nismo baš razumjele zašto. Djeca su otporna i tek sam poslije shvatila koliki je to bio šok. Još ga se sjećam. Kao da imam filmić koji gledam u glavi. I danas se sjećam njegova mirisa…, nije li to čudno. Jedino mi slama srce što je to miris motornog ulja. Golemi je šok kada kao odrasla osoba izgubiš roditelja, a kada si dijete, to je odvratno, grozomorno. Mislila sam da su pogriješili i da će jednog dana tata ući kroz vrata u svojoj uniformi. Maštaš da su roditelji iza ugla i tako ih držiš na životu - opisala je glumica kojoj je očeva strana obitelji rekla da ni po koju cijenu ne smije plakati pred ljudima. Držala se te naredbe, a sa sestrom Serenom znala je stajati nasred livade i prema nebu vikati: “Tata, čuješ li nas?”.

Što je točno uzrokovalo pad ˝zrakoplova, godinama je bila nepoznanica, ali prije pet godina skinut je veo tajne s brojnih dokumenata iz razdoblja Hladnog rata i otkriveno je da je Simon sudjelovao u noćnim vježbama koje su održane kako bi se u slučaju sukoba što efikasnije­ mogli napasti sovjetski ratni brodovi. Usred lošeg vremena strmoglavio se avionom Sea Vixen. Pri­li­kom udarca u more letjelica je eksplodirala, Simon je na mjestu poginuo, a njegov kopilot John Harvey vodio se kao nestala osoba. Dese­t­ljećima nakon tragedije vojni stručnjaci opisali su potencijalnu misiju “samoubojstvom i možda najglupljim napadom koji je ikada osmišljen”. 

Nakon suprugove smrti Deborah je rodila sina Bena, a poslije se drugi put udala. Njezin odabranik Simon Idiens također je bio pilot u Kraljevskoj mornarici i imao je jednak čin kao prvi suprug Simon. Nažalost, ponovio se isti scenarij - Idiens je 1970. poginuo u zrakoplovnoj nesreći. Zrakoplov McDonnell Douglas Phantom FG.1 počeo je nekontrolirano padati i prije nego što se srušio, iskočili su pilot i kopilot, a Simon je poginuo zbog kvara na padobranu­ koji se nije otvorio.
- Očuh je nestao. Sestru i mene poslali su u školu tri dana poslije i ravnateljica nam je rekla da je mrtav. Nismo dobile nikakvu psihološku pomoć ili bilo što drugo. Što su tada radili djeci… Mislili su da je tako najbolje, a 50 godina poslije i dalje mislimo da je psihoterapija samo gubitak vremena i da je nabolje popiti tabletu - rekla je prije nekoliko godina glumica koja je u djetinjstvu teško sklapala prijateljstva.
- Mislim da sam bila previše otrovna. Zato sam, kao i bilo koje drugo osjetljivo dijete, pobjegla u svoj čarobni svijet mašte. Imala sam imaginarnu prijateljicu Wendy. Ona je dolazila iz jako bogate obitelji, imali su Rolls Royce - opisala je.

Ona i sestra Serena, koja je također postala glumica, osnovnoškolsko obrazovanje provele su u internatu Škole za dame Cheltenham, a u uz pomoć obitelji i vojske majka je jedva uspjela skupiti novac za školarine. Njihova financijska situacija bila je daleko od dobre, ali kako su potekle iz ugledne obitelji i bile odgajane kao viši srednji sloj, kolegice nisu prema njima bile blagonaklone. 

- Internati su zeznuti. Pripadati srednjem staležu tada nije bilo cool pa sam doživjela bullying zbog načina na koji sam govorila. Bilo je grozno. Nekoliko je učenica, već su bile dosta zrele, bilo zlobno prema meni. “Ovo ti radimo jer si rođena sa srebrnom žlicom u ustima”, govorile bi mi. Ljudi donose svakakve zaključke… - rekla je i dodala:
- Moje tinejdžerske godine nisu bile zabavne. Kada ih se sada sjetim, pomislim: “Jadna mala kobasičica, da ti je barem netko pomogao”. Da sam odrasla s oba roditelja, s osjećajem sigurnosti, a ne opasnosti, sigurna sam da ne bih bila ovakva - govori Kristin.

Dva velika gubitka u samo nekoliko godina, bullying, osjećaj napuštenosti… sve je to bilo previše za buduću zvijezdu koja ne krije koliko je bila nesretna. Tijekom srednje škole počela je patiti od depresije.
- Djetinjstvo mi je bio kaotično i katastrofa­lno. Prekinuto je kada sam imala 13 godina i postalo nesretno. Iz vlastitog iskustva znam koliko depresija može biti iscrpljujuća. Bolovala sam u tinejdžerskim godinama i bilo je trenutaka kada sam jedva ustajala iz kreveta. Hodate uokolo, ali ništa ne percipirate. O sebi ne razmišljam kao o tužnoj osobi, ali bilo je vrlo mnogo tuge. Znam mnogo o tome, znam kako je biti tužan - opisala je Kristin, koja je depresiju uspjela prevladati zahvaljujući dugogodišnjim terapijama psihoanalize.
- Za mene je to bilo presudno kako bih shvatila zašto sam toliko nesretna. To je jako korisno i što prije krenete, to bolje - ustvrdila je Britanka koju su mediji desetljećima opisivali kao ‘ledenu kraljicu’. Nadimak je stekla ne samo zbog uloga hladnih i često proračunatih žena nego i zbog obiteljskog naslijeđa, ali često i suzdržanog držanja koje je posljedica svega što je u mladosti proživjela.
- Životne okolnosti natjerale su me da stvorim zalihe. Ako još jednom pročitam da sam ledena kraljica, mislim da ću povratiti. Ne želim istresti sve svoje osjećaje pred svijet, to je pitanje samozaštite. Oprezna sam. U mladosti sam imala više obrambeni stav. Sramežljiva sam i pomalo rezervirana, a ljudi to možda miješaju s umišljenošću. To nije u redu prema meni i svaki se put uzrujam. Pa ne mogu se natjerati da stalno budem vesela i glasna. Žao mi je, ali ne mogu, to nije moja osobnost - objasnila je Kristin, koja je oduvijek znala da želi biti glumica, a bila je opsjednuta imitacijom.
- Kada mi je bilo deset godina, maskirala sam se u 60-godišnju staricu i otišla u lokalnu trgovinu. Bila sam uvjerena da me nitko neće prepoznati - prisjetila se.

Nakon srednje škole preselila se u London i za život zarađivala kao prodavačica u robnoj kući Selfridges, kraće vrijeme radila je kao rece­pcionerka, ali dobila je otkaz jer je stalno telefonirala s prijateljima. Paralelno je upisala Centralnu školu za govor i dramu, gdje se školovala za profesoricu glume, a kada je predala zahtjev da se prebaci na studij glume, jedan od profesora rekao joj je kako je to grozna ideja jer nije dovoljno dobra te da se, ako baš želi glumiti, učlani u amatersko kazalište. Nekoliko se puta ušuljala na predavanja iz glume, nakon čega su joj zaprijetili izbacivanjem iz škole, pa ju je sama napustila. Preselila se u Pariz jer je to bilo “najbliže strano mjesto” i zato što je tečno govorila francuski, a u Gradu Svjetlosti kraće je vrijeme radila kao konobarica. Nakon što ju je jedan od gostiju restorana zgrabio za stražnjicu, ljutito mu je rekla neka prestane. On se požalio njezinu nadređenom i dobila je otkaz, ali ubrzo se zaposlila kao dadilja.

- Bila sam sramežljiva, bilo mi je neugodno. No morala sam otići iz Londona jer me proganjala ideja da moram biti glumica. Znala sam da se to u Londonu neće dogoditi jer nisam imala hrabrosti i jer su mi rekli da nisam talentirana. Nisam znala što ću raditi u Parizu. Čula sam za posao stažista u Vogueu, ali me bilo previše srah nazvati. Tako sam završila kao dadilja i to me izvuklo iz rutine. Bio je to težak posao. Jednom su me šefovi pitali što stvarno želim raditi. Bila sam prisiljena samu sebe pitati: “Hoću li cijelog života biti dadilja?” - prisjetila se Kristin, koja je u Parizu prvi put disala punim plućima i osjećala se uistinu slobodno.

Uspjela je upisati pariški Ecole Nationale Supérieure des Arts et Techniques du Theatre, gdje je studirala glumu. U tom je razdoblju upoznala budućeg supruga Françoisa Olivennesa, koji slovi za jednog od najboljih porodničara i ginekologa u Francuskoj. Počeli su vezu koju su okrunili brakom 1987. godine. Uvijek je isticala da je suprug njezina stijena.
- On obožava ljude, briljantan je s njima i sa mnom te fantastičan u svom poslu. On je stva­rno najbolji - jedna je od rijetkih stvari koje je rekla o voljenom liječniku.
Bila je sretna i zaljubljena, počela je dobivati uloge u kazališnim produkcijama, a prvi okus slave osjetila je 1986. zahvaljujući Princeu. Nedugo nakon što je diplomirana, glazbenik ju je primijetio na audiciji i dao joj glavnu žensku ulogu u filmu ‘Under the Cherry Moon’ koji je producirao, režirao i u kojem je glumio.
- Na setu je jedan od producenata upao u moju kamp-kućicu i pitao: “Želiš li biti zvijezda?” Pomislila sam kako je to nevjerojatno pitanje i prvotni je odgovor bio: “Ne želim.” Ali tada sam ipak rekla neka pričeka jer moram razmisliti. Nemojte me pogrešno shvatiti, volim pozornost, volim kada se ljudi brinu o meni. Pa tko ne voli? Ali nije mi se sviđala pomisao da sam drugima samo sredstvo za zaradu - rekla je.
Film je doživio fijasko i na 7. dodjeli Zlatne maline za najlošija ostvarenja kući je ponio pet statua. Ipak, snimanje i film ostali su joj u lijepom sjećanju, osobito zbog Princea s kojim je ostala u kontaktu.
- Praktički smo bili djeca kada smo snimali, imala sam 23, 24 godine. Bilo je nevjerojatno, predivno. Bio je jako strpljiv i drag. Iako je dugo nastupao, bio je to tek drugi njegov film. Imao je svu moć. Bio je nevjerojatno lojalan. Bilo je poput bajke. Bili smo u kontaktu do njegove prerane smrti. Uvijek bi mi se javio kada bi došao u Pariz. Dobila bih čudne mailove ili glasovne poruke “Hej, ja sam.” I to je to, znala sam da je on, otišla bih na njegov koncert, vidjela ga u garderobi i onda bi nestao na tri godine. Odjednom bih ponovno dobila mail. Nikada neću zaboraviti da mi je on dao prvi posao. Rekao je: “Ti si nevjerojatan talent.” Pa to rade Amerikanci, zar ne? Nabrijavaju te. A ja sam kao Engleskinja alergična na to. Ne znaš kako reagirati. Bilo mi je neugodno kada bi to radio, ali nastavio je, vjerovao je u mene i bio mi je velika podrška. Stvarno sam mu zahvalna - rekla je glumica kojoj je svestrani umjetnik posvetio pjesmu ‘Better With Time’.

Uslijedile su nove uloge, a ona u ‘Pregršt prašine’ donijela joj je pohvale struke, kritike i publike. Slično je bilo i s ‘Gorkim mjesecom’ u kojem je glumila s Hughom Grantom, koji joj je dao ideju za novi projekt. 

- Snimali smo naš film kada je on pročitao scenarij za ‘Četiri vjenčanja i sprovod’ i rekao mi: “I ti ovo moraš pročitati. Ima jedna uloga kao stvorena za tebe.” Kada sam pročitala, pomislila sam: “Stvarno je jako dobra uloga za mene. Ona je moja i odradit ću je bolje od bilo koga drugoga.” Mislim da bi se tako trebao osjećati kada čitaš neku ulogu. Moraš vjerovati da ćeš je napraviti bolje od bilo koga drugoga - rekla je Kristin kojoj je film ‘Četiri vjenčanja i sprovod’ donio nagradu BAFTA za najbolju sporednu glumicu.
Idući projekt bio je film ‘Nezaboravno ljeto’ u kojem je govorila rumunjski. Nije naučila novi jezik, ali je naučila fonetički točno izgovarati sve rečenice, a taj film uvijek spominje kao jedan od vrhunaca karijere. Iznimno je na njega ponosna, ali kako je i sama jednom rekla - šteta što ga nitko nije pogledao. Uslijedile su nove uloge na filmu, ali ne i u kazalištu, što ju je često frustriralo.
- Nakon što sam završila studij glume, jako bi me naživciralo svaki put kada bi mi ljudi rekli: “Pa ti si stvorena za film.” Meni se to činilo kao uvreda, kao da su mi govorili da ne mogu prikazati svoje emocije na pozornici ili dovoljno jasno ispričati priču. Ali s druge strane, više sam se bojala nezaposlenosti nego posla koji mi se nudio. Samo pogledajte moj prvi film i bit će vam jasno što mislim - uz blagi smiješak rekla je i godinama poslije objasnila zašto je se ne može vidjeti u više produkcija Shakespeareovih djela.
- Strah me. Mislim da za Shakespearea moraš biti prava glumica, a ja sam nekako ušla na stražnja vrata - rekla je.

Godine 1996. film ‘Engleski pacijent’ lansirao ju je među globalne zvijezde. Bila je nominirana za Zlatni globus i Oscar u kategoriji najbolje glavne glumice, a filmski partner bio joj je Ralph Fiennes, jedan od rijetkih kolega s kojim je nakon snimanja ostala prijateljica.
- Svaki put počinjete iz početka. Ponekad sam jako usamljena, a ponekad smo svi najbolji prijatelji tijekom snimanja jer smo zajedno na setu. Na kraju uvijek kažete: “Moramo se brzo vidjeti”, ali to se nikada ne dogodi. Na prste je­dne ruke mogu nabrojiti ljude s kojima sam još u kontaktu ili s kojima sam donekle bliska nakon nekoliko desetljeća snimanja filmova. Jedan je od njih Ralph Fiennes. Njega smatram velikim prijateljem - rekla je Kristin, za koju su se nakon ‘Engleskog pacijenta’ borili producenti.
Snimila je nekoliko holivudskih filmova, ali ubrzo je shvatila da to nije ono što želi. Tada je već bila majka dvoje djece - kćeri Hanne i sina Josepha i htjela je što više vremena provoditi s njima u Francuskoj (iz koje se nikada nije vratila u Englesku).
- Bila je to zajednička odluka. Ja nisam htjela njih, oni nisu htjeli mene. Više nisam mogla. Imala sam dvoje male djece koja su odrastala u Europi i nisam ih htjela odgajati u Americi. Stalno sam putovala i promjene vremenskih zona bile su mi nesnošljive. Snimala sam jedan holivudski film za drugim s nevjerojatnim glu­mcima i odjednom mi je bila ponuđena uloga u jednome francuskom kazalištu. Instinkt mi je govorio da moram pristati i prihvatila sam ulogu. Ljudima u Los Angelesu nije bilo jasno zašto sam to napravila jer sam taman postajala ‘holivudska glumica’. Nije im bilo jasno zašto se toga odričem. Odlučila sam tako jer nisam htjela biti miljama daleko od Europe, ali i zbog svoje obitelji - rekla je i godinama poslije priznala kako se na nju vršio pritisak da nema djecu jer bi joj to preko noći moglo uništiti karijeru.

Nije se obazirala na takve opaske nego je uživala sa svojim mališanima, a zasmetalo joj je još nešto. 

- Vidjela sam da me Hollywood želi, ali… Znate one velike reflektore na setu? Ja sam trebala biti jedna od njih. Trebala sam glumiti nasuprot važnim glumcima, ali u biti samo stajati pored njih kako bi oni izgledali što bolje. Nudili su mi uloge djevojaka starije gospode. Imala sam 36, 37, a moji ljubavni partneri više od 60 godina. Tako je bilo sa ‘Šaptačem konjima’. Sviđalo mi se raditi s Robertom Redfordom, ali to nije poanta. Takve su bile sve uloge koje su mi nudili. Odlučila sam da ću radije raditi nešto što mi je zanimljivo, pa makar to nitko ne pogledao. A tu je i dosada. Divno je raditi filmove, ali zna biti i zatupljujuće. Cijeli dan provedete sjedeći sami u kamp-kućici i onda vas pozovu da izgovorite jednu rečenicu. Život vam se svodi na hotelske sobe i kućice, a u određenom trenutku to vam počinje uništavati dušu - opisala je.
U Francuskoj je radila na predstavama, a prihvaćala je i uloge u europskim filmovima, između ostalih u ‘Gosford Parku’ Roberta Altmana. Iako je njoj to bilo lijepo iskustvo, vjeruje da drugima nije.
- Iritira me kada me stavljaju u kategorije, a najčešće sam u onoj grandiozne kučke. Možda i jesam takva… Ne mislim da jesam, ali možda drugi to misle jer znam biti nestrpljiva. Kada surađujem s redateljem kojemu ne vjerujem, znam mu prirediti horor i biti jako neugodna. Primjerice, na snimanju ‘Gosford Parka’ navo­dno sam bila noćna mora. Bila sam odvratna i imala naređivački ton. Nisam imala pojma da se tako ponašam. Dobro, to nije potpuno točno jer sam se pitala zašto me ljudi čudno gledaju i zašto se čuje žamor svaki put kada uđem u prostoriju. Jedino objašnjenje koje imam jest da sam stalno bila u liku koji sam glumila. A glumila sam ženu koja je jako teška pa sam i sama postala takva. Poslije sam se svima ispričala. Ali bilo je i filmova, ne ‘Gosford Park’ u kojem sam uživala, gdje sam mislila da redatelj očajno radi i to bih mu rekla. Neki od njih poslije su se pokazali odličnima i nisam bila u pravu. Svjesna sam da mogu pogriješiti, ali dio je moje prirode da uvijek u sve sumnjam i stalno se brinem. Uvijek imam osjećaj da će sve otići k vragu čim se opustim - opisala je Kristin koja je prije nekoliko godina uzela pauzu od snimanja filmova i najavila glumačku mirovinu.

- Bila sam frustrirana snimanjima i filmovima, ali teško mi je objasniti zašto. To je moj posao, ali u jednom mi ga je trenutku bilo previše. “Ok, ove godine moram snimiti ovaj film. Koji film? Taj? Onaj?” Obožavam strast, uzbuđenje, ali jednostavno mi je svega bilo dosta, potrošila sam se - objasnila je i priznala da se ipak vratila snimanjima zato što jednostavno voli svoj posao.
Tijekom karijere ostvarila je brojne uloge u francuskim i engleskim kazalištima. Iako u svojoj domovini ne živi od 19. godine, jedno je od engleskih nacionalnih blaga, a dobila je i titulu Dame.
- Bila sam preplavljena osjećajima pa sam se pretvorila u petogodišnjakinju koja nije u stanju izgovoriti normalnu rečenicu. Sigurna sam da sam pobrkala protokol i da sam se naklonila u pogrešnom trenutku. Bila sam druga osoba u redu koju je kraljica Elizabeta II. upoznala tijekom ceremonije i mislim da se još nije bila zagrijala. Ali kako je napredovala, postajala je sve bolja i bolja. Ima nevjerojatnu auru. Kada je ušla u prostoriju, imali smo osjećaj: “Da, to je prava kraljica.” Najimpresivnija je njezina izdržljivost i počela sam razmišljati kako se mi glumci tijekom promocije stalno žalimo koliko smo iscrpljeni. Ona to radi cijeli život i ne žali se. Nije pokleknula, dosljedna je, i dalje dolazi na događaje, i dalje maše, i dalje otvara zasjedanje Parla­menta. Obožavam tu postojanost - opisala je dama Kristin Scott Thomas koja je treće dijete, sina Georgea, rodila 2000. godine.
Nikada nije krila da joj je obitelj na prvome mjestu, ali šokirala je mnoge kada je 2005. obja­vljeno da je njezinu braku došao kraj i da je navodno u vezi sa 13 godina mlađim kolegom Tobiasom Menziesom. Upoznali su se dvije godine prije, kada su na West Endu glumili u predstavi ‘Tri sestre’. Iako je iz drugih izvora potvrđeno da su bili u vezi, njezin je komentar uvijek bio isti: “Neću razgovarati o tome.”
I o razvodu je imala isti stav, ali tijekom godina indirektno je dala naslutiti što su možda bili neki od razloga kraha.

- Ne želim ulaziti u detalje, ali bilo je teško. Osjećam se kao da sam se popela na planinu. Shvatila sam tko sam. To možeš prihvatiti ili ne. Više ne želim stalno drugima ugađati i sada sam odahnula. Ali ne osjećam da sam sama jer imam djecu. Osjećam da sam nezavisnija i to je predi­vno. Nikome ne polažem račune - rekla je i nekoliko godina poslije priznala da mrzi što se s bi­všim suprugom morala službeno dogovarati o tome kada će George (koji je tada jedini od djece bio maloljetan) biti kod kojega roditelja, ali i da su ona i François u korektnim odnosima.
- Poznajem toliko ljudi koji imaju loša iskustva i proživljavaju pakao. Imala sam vrlo mnogo sreće što sam se udala za pravog muškarca i s njim imala djecu. Ali znam biti usamljena. Svi to ponekad osjećamo. Najgore je u kolovozu kada svi odlaze iz Pariza. Nema nikoga, sama si i to zna biti prava agonija. Pokušaš bukirati neki hotel, ali ne možeš jer su svi prepuni jebe**h obitelji - opisala je uz smijeh glumica koju su spajali i s poduzetnikom Arpadom Bussonom. No nedavno je rekla kako se nikoga ne tiče je li u vezi ili nije.