Ovog Valentinova, domaća glumica Nataša Janjić Medančić je obznanila da sa suprugom, ortopedom Nenadom Medančićem, čeka drugo dijete. Otkrila je i da će se ovog kolovoza obitelji pridružiti djevojčica. Iako tada nije ni slutila što će se dogoditi u svijetu, u razgovoru za Story.hr je ispričala koliko je ova cijela situacija s koronavirusom i potresom u Zagrebu utjecala na nju i njezinu obitelj, supruga Nenada i njihovog jednogodišnjeg sinčića Tonija. Sada, kada se nakon dva mjeseca vratila u svoj dom, otkrila nam je detalje.
Prošla su dva mjeseca otkako ste morali iseliti, kakav je osjećaj biti ponovno kod kuće?
Predivan! Dugo je situacija izgledala bezizlazna. Zaista smo već bili u planovima gdje ćemo dočekati bebicu, kako ćemo se seliti....Srećom smo se privremeno imali gdje skloniti, u Nenadovu obiteljsku kuću u Istri s divnim vrtom i još divnijim roditeljima. Znam da je mnogima još uvijek situacija da nemaju kamo, i nama je sama zgrada djelomično oštećena, a odgodom gradske obnove ne mogu zamisliti kako je onima koji o njoj ovise. I koji ne mogu financijski niti isključivo sanacijom vlastitog stana riješiti problem.
I sami ste priznali da je strah bio prisutan. Koliko je to sve utjecalo na Vas i svakodnevicu?
Pa kao i svima, čak i onima koji nisu pretrpjeli velike štete i koji su mogli ostati kod kuće, strah je bio svakodnevan, pomiješan s neizvjesnošću od pandemije i novih restrikcija. Pratila sam stanje dan za danom, izmjenjivali su se tjeskoba i mirenje s novim životom, apatija i euforija. Zbog rizika se dugo nismo mogli spajati s Nenadovim roditeljima koji su živjeli na katu iznad nas, jako je malo bilo vremena za neke sadržaje mimo brige o djetetu. No, imali smo prekrasan vrt u kojem je naše dijete napredovalo i uživalo slobodno.
Što za Vas znači dom?
Dom je upravo ovdje gdje živimo. Tu su neke svakodnevne sitnice i rutine, tu je taj krov nad glavom koji je samo tvoj i tvoje obitelji, u kojem provodiš tople i smislene svakodnevne trenutke.
Nadamo se da trudnoća teče po planu. Je li sve ovo utjecalo i na to? Kako se osjećate?
Hormoni su pojačani ovaj put, moguće i zbog čitavog stresa. Mislim da nisam bila ovoliko emocionalna ni ćudljiva u prvoj trudnoći i fizički mi je zahtjevnije jer imam jednog malenog znatiželjnog hodača kojeg sve teže nosim i sustižem i drugog koji se bori za svoj prostor u trbuhu. Zbog straha od zaraze, u ovom periodu nisam bila na pregledu gotovo dva mjeseca. Šalila sam se da su tako naše bake vodile trudnoću. No, osjećala sam se dobro, trbuh je rastao, a onda sam konačno otišla na pregled i vidjela našu djevojčicu.
Koliko Vam je u svemu ovome pomogao Nenad?
Nenadova bolnica privremeno je bila zatvorena pa smo neko vrijeme mogli biti zajedno dok nije počeo raditi. On je i organizirao čitavu sanaciju, kako bi nam omogućio što brži povratak kući, a što se roditeljstva tiče, kad te sin zazove 'mama' ili 'tata', kako se ne odazvati punog srca?
Znamo da Vam u kolovozu stiže djevojčica. Jeste li uspijeli razmišljati o imenu?
Za razliku od Tonija kojem se nismo mogli odlučiti za ime sve dok ga nismo ugledali, ovoga puta imamo samo jedno i izvjesno. Lijepo je, domaće i ne tako često, premda po njemu postoji jedna pjesma i jedan kultni film.
