Iako je jedan od naših najvažnijih jazz pijanista posljednjih deset godina te skladatelj svjetskoga glasa koji je snimio albume za američke i europske izdavačke kuće, 45-godišnji Matija Dedić prilično je skroman. Iako ima priliku svirati i surađivati sa svjetski poznatim jazz glazbenicima te je svirao na mnogim svjetskim festivalima na raznim kontinentima i 2002. bio polufinalist klavirskog natjecanja glazbenika u sklopu Montreux Jazz Festivala, nikad ne zanemaruje i bogatu domaću glazbenu baštinu, poput pjesama Zlatana Stipišića Gibonnija koje je na svoj način donio na novom albumu ‘Tajna vještina’. Matija ističe koliko mu je važna kemija na pozornici pa ga nije lako impresionirati. Samo za Story govori o nastupu sa sestrama Husar u oštećenoj zagrebačkoj katedrali na Uskrs u organizaciji našeg časopisa, što mu je bilo najteže u danima izolacije, što možemo naučiti iz ovoga i što je, zapravo, najvažnije.
Story: Objavljen je vaš novi album ‘Tajna vještina’, na kojem ste odsvirali devet pjesama Zlatana Stipišića Gibonnija. Za njegovu ste glazbu, između ostalog, rekli da vam je bliska, no što je još bio razlog vaših kreacija njegovih hitova?
Možda nisam odabrao one hitove koje ljudi najviše vole. Odabrao sam one pjesme koje najviše odgovaraju mojem sviračkom senzibilitetu, a koje su mi zapravo i najdraže.
Story: Što vam je Gibonni rekao nakon što je preslušao album?
Iznimno je sretan što se netko na taj način bavi njegovim opusom. Gibo mi je, između ostalog, rekao da sam napravio instrumentalnu verziju njegove glazbe idealnu za, recimo, neki film. Volimo se i cijenimo, surađujemo 15 godina te su nam glazbeni senzibiliteti vrlo slični s obzirom na to da dolazimo iz dvije glazbene krajnosti.
Story: Prije četiri godine vaš album ‘Matija svira Arsena’ bio je najprodavaniji te jedini nekomercijalni i instrumentalni album koji je dobio Porin za najbolji album godine. Jeste li se nadali takvom uspjehu za instrumentalni materijal i mislite li da bi ovaj novi mogao približno tako proći? Može li se takvo što uopće predvidjeti?
Tome se stvarno nisam nadao. Istina, bila je to godina u kojoj nas je moj otac napustio i velik je fokus bio na tom albumu, koji ljudi smatraju mojim najboljim uratkom dosad. Sumnjam da će se to ikada ponoviti, ali možda se dogodi nekom drugom kolegi.
Story: Impresivna je i vaša inozemna karijera koja je manje poznata kod nas. Prije dvije godine u Parizu i Kopenhagenu snimili ste album ‘Influence’ s proslavljenim bubnjarom Manuom Katchéom za kuću Alliance Records. Kako je došlo do suradnje?
Manua poznajem još otkad smo davno snimali album baš za Gibonnija pa ima lijepe uspomene s našim ljudima iz tog razdoblja - Nikšom Bratošem i cijelom ekipom. Na moj upit o suradnji javio mi se vrlo brzo i to je veliki privilegij za mene.
Story: Manu je vaš rad opisao riječima: “Ta glazba zvuči doista divno. Matijino je sviranje bogato i tako melodično. Smisleno je i duboko. Njegova se glazba ljulja naprijed-natrag poput valova. Bravo, maestro!” Pretpostavljam da vam mnogo znače riječi vašeg kolege?
Naravno da mi takav kompliment neprocjenjivo mnogo znači jer je riječ o jednom od rijetkih bubnjara u svijetu s dugogodišnjom reputacijom, imenom i krajnje impresivnim životopisom.
Story: Surađivali ste s nizom velikih jazz imena - Larryjem Grenadierom, Antonijem Sanchezom, Jeffom Ballardom, Kendrickom Scottom, Chrisom Cheekom, Scottom Colleyem, Vicentom Archerom, Jonathanom Blakeom, Mattom Brewerom i drugima. No zanimljivo je da ste rekli kako vam je od umjetničkog dojma važnija kemija između ljudi na sceni?
Kvaliteta samog projekta mnogo se jače osjeća ako je, osim glazbene, postignuta i međuljudska kemija. Pretežno imam sreće s odabirom glazbenika, a ionako je u većini slučajeva odlika velikih umjetnika da su jednostavni, fleksibilni i skromni ljudi.
Story: Svakako trebamo istaknuti vaš dirljiv uskrsni koncert sa sestrama Husar u oštećenoj zagrebačkoj katedrali koji je organizirao Story. Kakav je bio osjećaj svirati u praznoj crkvi nakon strašnog potresa i cijele situacije koja nas je zadesila?
Tako nešto apsolutno je neponovljivo! Nezaboravan doživljaj i posebna atmosfera.Ponosan sam što sam bio dio tog projekta, a s Ivanom i Marijom imam od davnih dana jedan produhovljen odnos, oduvijek smo disali zajedno i bili izrazito kompatibilni. Zato sam znao da će naš nastup u katedrali biti divan.
Story: Kako ste s obitelji proživjeli dane stroge karantene, što vam je bilo najteže?
Nisu laka ova vremena i sve je prilično nestvarno. Zateklo nas je mnogo različitih stresova. Velik je ovo ispit za psihu, kontrolu emocija, snagu i izdržljivost. Teško mi pada što sam prvi put u situaciji da aktivno ne sviram, što je za svakoga glazbenika specifično stanje. Ali sve su to mnogo manji problemi od onih koje su ljudi doživjeli tijekom ovog razdoblja. Duboko se nadam nekakvoj normalizaciji života u što skorije vrijeme.
Story: Čemu se veselite kad se život koliko‑toliko normalizira?
Veselim se činjenici da će ljudi, nadam se, početi više vrednovati duhovne stvari jer nas je ova situacija naučila da je sve ostalo zapravo nevažno. Osim toga, nadam se da će biti otvoreniji jedni prema drugima, pokušati manje misliti na materijalno te cijeniti zdravlje iznad svega.
Story: Što mislite, hoće li sve ponovno biti kao prije?
Bojim se da ništa neće biti kao prije. Sve će ovo ostaviti razne posljedice, ali nastojmo sve velike promjene gledati pozitivno i iz njih izvući zaključke te krenuti novim hrabrim, razboritim putem, inače neće biti nimalo lako.
Story: Kako je vaša majka Gabi proživjela dane izolacije? Jeste li se bojali? Koliko ste se često čuli?
Situacija s mojom majkom, sumnjom u koronavirus tijekom potresa, nemogućnost da je vidim ili eventualno čujem svaka dva dana po pola minute vjerojatno je nešto najteže što sam doživio. Srećom, sve je ipak ispalo dobro.
Story: Jednom ste rekli kako biste voljeli da vas vaša kći Lu prestigne u glazbenoj virtuoznosti, što i ne bi bilo čudno s obzirom na gene...
Za Lu je najvažnije da pronađe svoj put i da bude sretna.
