Iza kulisa filma o nepoznatom smrtonosnom neprijatelju

Popuštanjem mjera polako smo se i sami počeli opuštati te zaboravljati kako je to izgledalo u prvim danima epidemije koronavirusa u Hrvatskoj. No stručnjaci ne prestaju upozoravati na to da opasnost nije prošla i da opreza nikad dosta. U to da su s pravom zabrinuti te da izlazak iz izolacije ne smijemo shvatiti olako uvjerila se i HRT-ova novinarka i jedno od zaštitnih lica Informativnog programa nacionalne televizijske kuće Ruža Ištuk, jedna od rijetkih osoba kojoj je odobren pristup u Kliniku za infektivne bolesti ‘Dr. Fran Mihaljević’. Ona je u jeku pandemije s liječnicima i oboljelima provela nekoliko tjedana, bilježila situaciju na odjelu s oboljelima te snimljeni materijal pretočila u dokumentarni film ‘Borci protiv koronavirusa’ koji smo nedavno imali priliku pogledati na malim ekranima, a sada je dostupan i na YouTubeu. Nagrađivana 38-godišnjakinja rodom iz Livna otkrila nam je kakva je zapravo situacija tih dana bila u zagrebačkoj Klinici te priznala je li se brinula da će se i sama zaraziti.

Story: Jedna ste od rijetkih osoba koje su imale priliku provesti vrijeme s liječnicima i pacijentima. Kako je to izgledalo, bolnice su u tom razdoblju praktički bile puste, je li na odjelu s pacijentima oboljelim od koronavirusa vladala strka ili je bilo mirno? Možete li sažeti dojmove?
Pri pomisli da sam nekoliko dana prije javljanja uživo za ‘Dnevnik’ morala raditi izvan bolničkog kruga, bila sam jako zadovoljna znajući da prelazimo rampu i možemo vidjeti sve što se događa. I to počevši od trijažnih kontejnera do odjela, pa i onog intenzivne njege na kojemu su najteže oboljeli. Dotad smo ih mogli vidjeti samo na snimkama iz drugih europskih zemalja, poput Italije i Španjolske. U krugu Klinike nikako nije bilo pusto, kao u nekom filmu - užurbano pomoćno osoblje, vožnja kolica iz svih smjerova, liječnici i sestre u zaštitnim odijelima koji se kreću u krugu Klinike. Na jedinici intenzivnog liječenja stalno se nešto događa, liječnici i sestre komuniciraju, pripremaju terapije, provjeravaju sve, putem videonadzora komuniciraju s kolegama s druge strane vrata koji po četiri sata u zaštitnim odijelima vode brigu o oboljelima. Samo vrata dijele zaražene od nezaraženih, selotejpom su ih oblijepili kako bi spriječili prodor virusa. Što reći, to je sve samo ne mirno. Docent Rok Čivljak bio je više od sugovornika i vodiča kroz Kliniku. Na volji i strpljenju mu i danas mogu reći veliko hvala. Napominjem da mu telefon nije prestajao zvoniti, a pacijenti i obaveze u upravi ionako su mu zadavali previše briga.

Story: Je li vas u ijednom trenutku bilo strah da ćete se i sami zaraziti? Jeste li se zapitali što vam je to trebalo?
Adrenalin je potisnuo strah. Iskreno, najviše sam se brinula imamo li dovoljno snimljenog materijala. Snimatelja sam doslovce gnjavila pitanjima je li snimio sve što sam i sama vidjela. Znate nas novinare, malo što nam promakne. Ni u jednom se trenutku nisam pitala što mi je to trebalo, opet bih sve ponovila. I ono najvažnije, znali smo da smo u dobrim i stručnim rukama.

Story: Vidjeli smo da su vas dobro opremili za ulazak na odjel. Liječnici su već nekoliko puta isticali koliko je vruće ispod sve te zaštitne opreme. Kakvo je vaše iskustvo?
Divim se liječnicima i medicinskim sestrama koji u toj silnoj opremi sa zaraženim pacijentima provode po četiri sata, a moraju paziti na svaki pokret. Isto tako i pri skidanju jer je najrizičnije te može dovesti do zaraze. Reći ću vam samo da sada i sama znam kako se maske urežu u lice i koliko je ispod njih teško disati. Medicinske sestre kažu da tragovi ostaju i nekoliko sati nakon skidanja.

Story: Identitet zaraženih koronavirusom se štiti, jeste li imali problema s pronalaskom sugovornika, oboljelih koji su bili spremni govoriti o tome?
Snimili smo oboljelog liječnika i pravnika, uz pomoć docenta Čivljaka nismo ih morali nagovarati da svoje priče podijele s javnosti. Da mi je netko rekao da ću snimati intervju držeći mikrofon pod prozorom oboljelog mislila bih kako se šali, ali eto, i to se dogodilo. Posebne okolnosti, nevjerojatno iskustvo.

Story: Jesu li vas neke situacije osobito dirnule ili možda šokirale?
Vrata i ključanice zalijepljene selotejpom kao zaštita od proboja virusa, 33-godišnji muškarac na respiratoru koji se bori za život i medicinska sestra koja je rekla da djecu nije zagrlila mjesec dana. To je izazvalo neizrecive emocije.

Story: Što ste nakon svega doznali o tom virusu? Kakav je vaš zaključak?
Virus je pokorio cijeli svijet, zaustavio svakodnevicu te, uz to što je opasan i smrtonosan, prisilio nas je da se preispitamo i više bavimo sami sobom. Moja je prijateljica zbog svih onih koji su postali bolji ljudi rekla da onome tko ga je proizveo ostavlja svu svoju imovinu. No šalu na stranu, netko je prekrasno napisao da virus pokazuje kako nismo nužni te da su zrak, zemlja i nebo bez nas sasvim dobro pa je vrijeme da shvatimo kako smo na zemlji gosti, a ne gospodari.

Story: Godinama pratite rad zdravstvenih djelatnika u Hrvatskoj, dobitnica ste i nagrade Hrvatske liječničke komore. Mnogi ga kritiziraju, no što vi možete reći o hrvatskom zdravstvenom sustavu?
Uvijek može i mora bolje. Sustav čine ljudi u koje treba ulagati te čiji rad treba cijeniti i vrednovati da budu motiviraniji i daju više. Ima predanih genijalaca te onih koji bi mogli raditi i nešto drugo, kao i u svim drugim sektorima.

Story: Kako se ova situacija odrazila na vaš privatni život? Je li se išta promijenilo s obzirom na to da i dalje radite po 12 sati? Nagađam da se ne morate brinuti kakve će psihičke posljedice na vas ostaviti izolacija jer ste uglavnom bili na terenu, a ne zatvoreni u četiri zida?
Promijenilo se radno vrijeme koje mi, s obzirom na to da tri dana radim, a tri sam slobodna, ostavlja prostora za život, moje najbliže, serije, filmove, kuhanje, vrtlarenje i šetnje Maksimirom. Pojam zatvorena u četiri zida ne poznajem i u tom bih slučaju već nešto smislila. Od onih sam što nikada ne miruju, ne znam ja to.