Starije generacije još se jasno sjećaju Damira Mulaomerovića, legendarnoga košarkaša koji je nakon 17 godina ponovno dio hrvatske košarkaške reprezentacije. No ne kao igrač, nego kao član stručnog stožera izbornika Veljka Mršića. Iskusni sportaš bio je izbornik reprezentacija BiH i Kosova, od kraja prošle godine ponovno je preuzeo kormilo kluba Sloboda u rodnoj Tuzli, a sada ćemo ga ponovno češće viđati u Zagrebu, gdje se odavno skrasio s obitelji. Sa suprugom Melisom, također bivšom košarkašicom, nedavno smo ga snimili u šetnji centrom grada koji mu je, kako kaže, već dugo baza.

- Zbog posla sam se morao seliti, ali uvijek smo se vraćali. Djeca ovdje idu u školu - kaže uspješni 45-godišnjak, otac 17-godišnje Farah i 14-godišnje Zoi, koja također gradi košarkašku karijeru. - Zoi trenira u Medveščaku i jako se veseli ponovnom početku treninga. Krenula je našim stopama, mi smo košarkaška obitelj. Ona to voli, to je veseli. Vidjet ćemo. Djeca moraju sama odlučivati. Nitko ih ne treba siliti ni na što. Ako bude htjela, naravno da ćemo je podržati. Farah je drukčiji tip, išla je u glazbenu i dramsku školu. Zasad nema sportskih ambicija, ona ima drugi film, što je također u redu. Same će odlučiti čime se žele baviti, a mi smo tu da ih podržimo - objašnjava nam Damir koji je takvu podršku dobio i od svojih roditelja kada se kao dječak počeo baviti sportom bez kojeg danas više ne može zamisliti život.

Legendarni košarkaš se nakon svih putovanja skrasio u Zagrebu
Pixsell 

- Košarka je obilježila cijeli moj život i ne mogu bez nje. Stoga je i ovaj zastoj stvarno bio velik šok. Cijeli je svijet stao, ne samo mi, svi su bili u nekoj vrsti polušoka. Nitko nije znao kako reagirati, no s vremenom smo se počeli navikavati na nešto novo. Iako će ekonomija biti velik problem, kako će se sve to odraziti na privredu, nitko ne zna. Najgora je ta neizvjesnost u zraku. Ništa se ne zna ni kad je riječ o košarci, svi još čekaju što će se događati. Bit će dosta problema, ali sport je na neki način važan u cijeloj toj situaciji. Kad pitate ljude što im nedostaje, na prvome su mjestu, naravno, neke egzistencijalne stvari, a na drugom, trećem mjestu je sport, utakmice, nogomet i sve što ide uz to. Pogotovo muškom dijelu populacije. Nedostaje i meni, svima nama. Uvijek dobro dođe malo odmora, ali brzo počne drugi dio - dosada. Nedostaje nam adrenalin, cijeli taj proces oko utakmice, sve se to malo oduljilo. Pogotovo zato što je košarka sport u zatvorenom pa ćemo vjerojatno posljednji dobiti zeleno svjetlo. A mislim da igranje bez publike nije neko sretno rješenje. Na kraju će se naći neki kompromis - objašnjava Tuzlanin koji jedva čeka otići i u rodni grad te posjetiti svoj klub.

Legendarni košarkaš se nakon svih putovanja skrasio u Zagrebu
Robert Gašpert 

- Posljednja tri, četiri mjeseca trenirao sam svoj klub. Tuzla je moj rodni grad, veže nas dosta toga, tako da čekamo otvaranje granice. Koliko sam upućen, ako se prijeđe, ide se u samoizolaciju. Jedva čekam vidjeti obitelj i prijatelje, ali i otići do kluba te vidjeti koji su planovi, kako dalje - kaže. Na pitanje što bi još volio ostvariti u karijeri odgovara: - Uvijek gledam korak po korak, nikad daleko unaprijed. Cijela ova situacija pokazala je da se ništa ne može planirati. Ali volio bih i u tom trenerskom poslu ostvariti dobar rezultat, kao i s reprezentacijom. Žao mi je što su prekinute olimpijske kvalifikacije. Mislim da smo stvorili odličnu atmosferu i priču, tajming je bio dobar. Nažalost, prekinuto je, ali nadam se da ćemo i sljedeće godine biti na razini i da ćemo ostvariti dobar rezultat. A što se tiče moje igračke karijere, zadovoljan sam svime iako kažu da je moglo i bolje, no moglo je i puno gore. Najvažnije je da sam zadovoljan onim što radim. Danas je to trenerski posao koji je puno, puno teži i nadam se da ćemo napraviti neki iskorak.