Svestrani glumac splitskog HNK Pere Eranović govori o novoj predstavi ‘Teške ljubavi’, strasti prema heavy metal bendu, karikaturi, pisanju pjesama i crtanju stripova, ali i o tome kako se snašao kao tata četveromjesečnog sinčića Stipe.
Story: Splitsko ljeto, nasreću, nije otkazano jer se popravila epidemiološka slika vezana uz koronavirus pa ste počeli probe za dramu ‘Teške ljubavi’. O kakvu je tekstu riječ? Koga glumite i kada je zakazana premijera?
Trenutačno ništa ne znam o podjeli uloga, a s obzirom na to da još nisam pročitao tekst, ne mogu govoriti ni o sadržaju. Načuo sam samo da je riječ o duhovitim ljubavnim pričicama Itala Calvina u režiji Ivana Penovića i to je prvi put da surađujem s redateljem koji je mlađi od mene. Raduje me i činjenica da predstava nastaje u koprodukciji s Gradskim kazalištem mladih. Premijera je zakazana za 27. srpnja u Meštrovićevu Kaštilcu pa nam slijedi kratak, ali ozbiljan radni piknik.
Story: S obzirom na to da ste jako svestrani, kako ste se odlučili za glumu? Desetak godina prašite heavy metal u splitskom bendu Prevail. Otkud te ljubavi? Koliko nastupate s bendom?
U djetinjstvu sam se predano i vrlo ambiciozno bavio s nekoliko sportova. Kako ni u ispucavanju lopte, ni u preplivavanju bazena, ni u udaranju drugog čovjeka nisam vidio kreativni smisao, majka je pažljivo osluškivala moje sanjarske otkucaje. S druge su strane mikrofoni i imitacije bili moja svakodnevica pa je otkriće dramskog studija za djecu i mlade splitskog GKM-a bio konkretan putokaz. Sve ostalo je povijest. Bend je moja usputna terapija, oaza u koju ulažem sasvim drugi dio svijesti. Bubanj je moja ljubav od djetinjstva koja traje i danas. S Prevailom sam objavio jedan EP od pet pjesama i jedan LP album od desetak pjesama, što je za desetogodišnji staž hrvatskog alternativnog benda neloša ostavština. Nekada smo češće svirali, uglavnom na festivalima, a imali smo i pokoju samostalnu svirku, ali sada je to rjeđe jer smo gotovo svi obiteljski ljudi s drugim poslovima. Obojica gitarista su liječnici, bubnjar je glumac, basist vodi svoju tvrtku, a pjevač je forenzičar. Najčudesniji metal bend.
Story: Usto ste i poeta. Pišete pjesme?
Zaokupljaju me duhovne, povijesne te domoljubne teme i volim ih u pjesmama misaono intonirati jer puka informacija ne znači ništa bez dubljeg suživljavanja. Naravno, ima i ljubavnih uradaka, nikad nesretnih, ali uvijek pomalo naivnih. I to je valjda normalno kada voliš. Zbirke još nisam izdavao, ali otvorene su sve mogućnosti. Neke su moje pjesme dobile svoje glazbene košuljice i dio su Prevailova repertoara. Upravo počinjem ostvarivati svoj dugo pripremani glazbeni projekt koji će počivati isključivo na mojim tekstovima i jako se tome radujem.
Story: Zanimljivo je i da ste karikaturist. Tko vam je na radaru?
Crtam sve, od svakodnevnih do dobro znanih lica. Budući da su moje olovke u službi zabave, nastojim da se svatko tko dobije moj rad u ruke i nasmije.
Story: Crtate i kratke stripove?
Sada se malo rjeđe bavim time, a svojedobno sam za svoj gušt radio kratke epizode poznatih junaka stripa u hrvatskoj stvarnosti. Zamislite Asterixa u Dioklecijanovoj palači ili Dylana Doga na Jelačićevu placu? Da nisam glumac i da nemam glazbenih afiniteta, dao bih sve od sebe da uspijem kao crtač stripa.
Story: Prije četiri mjeseca dobili ste sinčića Stipu sa suprugom Katarinom. Kakva je beba?
Beba iz snova. Zahtjevniji je Tamagotchi od njega! Spava u komadu i do deset sati, a kada se probudi, uliješ u njega mlijeka, pali i vozi kamo god hoćeš.
Story: Kako ste se snašli kao tata?
Kao da mi je deseto dijete. Uživam ga presvlačiti i nositi, gurati u kolicima i igrati se s njim na krevetu. Ma sve. Osim dojenja. Jedan od meni najzabavnijih trenutaka bio je odlazak na misu kada je pjevao zajedno s crkvenim bendom. Što je ekipa na koru bila glasnija, iz kolica su dopirali snažniji zvukovi nalik na pjev.
