Ivana i Mile Kekin: 'Starter za kruh spasio je naš brak'

Kakav par, roker i znanstvenica! Frontmen Hladnog piva Mile Kekin dva desetljeća stvara glazbu koja intrigira, tjera na ples i razmišljanje. Nije jedan od onih koji olako daju intervjue, ali ovaj put ima puno toga reći. Zapravo, sa suprugom Ivanom, doktoricom znanosti i psihijatricom, podijelio je za Story zašto su udružili snage i upustili se u političku arenu sa strankom Možemo, kako mogu pomoći da nam svima bude bolje, što je ispalo i proročanski s obzirom na jedan stari stih iz pjesme Hladnog piva - “Politika me uvijek pratila u stupu”. Simpatični i opušteni, na terasi svog stana u središtu Zagreba otkrili su nam i kako su se upoznali, zaljubili, govorili su o svojoj djeci, kćeri Miši i sinu Viti, te koliki su jedno drugom oslonac. Mile nam je opisao i nezaboravne doživljaje s koncerta Hladnog piva u sklopu projekta ‘Zagreb - u srcu te nosim’ u organizaciji Storyja, koji će biti prikazan na našem portalu 24. lipnja.

Story: U vašoj novoj pjesmi ‘Ovo će proći’ jedan stih glasi: “Nikad više neću kao prije ovako uzimati sreću zdravo za gotovo.” Što ste prije tako olako shvaćali?

Naravno. Jako mi je trebala ta pjesma, ne znam jesam li ikada bila sretnija što mi je muž pjesnik - daje nadu. Rekao je sve ono što smo svi htjeli da se izgovori. To mi je puno značilo, kao i da cijeli taj užas i krizu proživljavamo zajedno.

Story: Tko je koga više ‘podizao’ tijekom karantene?

Ivana: Dobro smo sve uskladili i racionalizirali, na dane smo bili pesimističniji pa optimističniji. Na kraju bi uvijek prevagnulo pozitivno gledanje.
Mile: Sada sve izgleda bolje, mislili smo da uopće nećemo moći nastupati, ali već imamo dogovorenu svirku s Hladnim pivom 4. srpnja.Čini se da se u grad vratio koliko-toliko normalan život.

Story: Kako ste provodili dane u izolaciji?

Mile: Bili smo jako puno kod kuće, a nismo ni imali velik radijus kretanja. Ispod našeg stana je parkić pa sam šetao psa Kubu i kada se njemu nije dalo. Pokušao sam biti kreativan pa sam napisao pjesmu ‘Ovo će proći’, poslije ju je trebalo uglazbiti, pozvati suradnike, na to sam potrošio dva tjedna. Ivana je cijelo vrijeme radila pa sam često bio s djecom. Na neki način nisam imao puno slobodnog vremena.

Story: Dogodila vam se i lijepa priča potkraj svibnja kad je Hladno pivo održalo koncert na ljetnoj pozornici MUO-a u organizaciji Storyja i Adria Medije Zagreb. Kako ste vi doživjeli tu svirku u čast glavnom gradu bez publike?

Mile: Prekrasan je taj prostor u Muzeju za umjetnost i obrt, baš me je ugodno iznenadio. Bilo mi je jako drago sresti svoju ekipu, tehničare i ton-majstora. Posljednji smo se put vidjeli na koncertu u Francuskoj u siječnju. Nakon 15 minuta zaboravio sam da nema publike, a osjećaj je bio nestvaran, imao je distopijski moment. Publika je najvažnija, jer može i bend biti loš, i razglas, ali publika daje poseban začin. Taj koncert u organizaciji Storyja ću zapamtiti, definitivno nije bio rutinski i siguran sam da ću godinama poslije govoriti o njemu. Storyju svaka čast na ideji, koncert je tehnički odlično napravljen, zvuči i izgleda sjajno! Njime smo svi zajedno ljudima htjeli podići moral, pokazati da će sve ovo proći i da će se ponovno moći zaljubljeno grliti i ljubiti u prvim redovima bez straha od korone.

Story: Bez obzira na sav taj strah koji smo proživjeli, jesu li vas nedavne nevolje nešto i naučile?

Mile: Pokazale su nam koliko je u takvim trenucima važno imati svoju proizvodnju, javno zdravstvo, a u ovakvoj situaciji vidjeli smo da tržište ne rješava ništa nego država koja bi trebala financijski stajati iza vatrogasaca, liječnika itd. Vidimo kao je prošao SAD, a njima je predsjednik Trump rezao upravo te stavke te je kasno uveo karantenu.
Ivana: Važno je ulagati u zdravstvo, u zelenu proizvodnju. Imamo sve kapacitete za to, prazna polja, i mogli bismo hraniti sve nas te osigurati zelenu javnu nabavu. Zašto bismo kupovali voće i povrće iz uvoza? Država kupuje domaći proizvod, podržava svoje ljude, poljoprivredu i tako se brine o zdravlju nacije. Nema razloga zašto bi bilo drukčije.

Story: Mnoge ste iznenadili ulaskom u politiku. Je li takva odluka značila puno razmišljanja za jednog rockera?

Mile: Na neki sam način dugo aktivan u politici jer svoje mišljenje iskazujem i u pjesmama te statusima na društvenoj mreži - onima koji ga žele čuti, ali i onima koji ne žele. S te strane mnoge nije šokiralo što se bavim politikom. Međutim, na ovako direktan ulazak ne bih pristao da me ekipa koja stoji iza lijevo zelene koalicije Možemo nije ‘kupila’ svojim zalaganjem, odnosno opravdali su moje povjerenje na lokalnim izborima za gradsku skupštinu. Pokazali su da se čovjek može baviti politikom i očuvati svoj moral i integritet, etički kompas. Nisam imao izgovora, nisam im mogao reći da su svi isti pokvareni političari. Naprotiv. Ovo su pošteni ljudi koji puno toga rade bez računice, volonterski.
Ivana: Svi imaju svoje poslove. Kad ide u Gradsku skupštinu, Tomislav Tomašević uzme godišnji odmor. Toliko mu je važan javni interes. On je poput čudnovatog kljunaša.
Mile: Možemo je jedina stranka koja nema službeni gradski ured, Milan Bandić jedino ga nama nije dao. I kad te takvi ljudi pozovu, pitaš se kako napraviti promjene ako i sami ne reagiramo? Mislim kako bi bilo dobro da se što više ljudi uključi u ovu priču jer bismo dobili bolje društvo.

Story: Ivana, i vi ste se priključili. Zašto je dosta sposobnih i pametnih ljudi toliko apolitično i nezainteresirano za politički ring?

Za razliku od Mile, u Novoj ljevici sam od prvog dana. Doduše, on je s Tomaševićem politički surađivao još od slučaja s Varšavskom. Meni je prijelomna točka bila raspuštanje Sabora prije donošenja zakona o obnovi i ostavljanje 30 tisuća ljudi s rupama po krovovima, bez tople vode i plina. Prije toga nisam imala nikakve fantazije o HDZ-u, ali ovo me je šokiralo! Stoga sam si rekla da si više ne mogu priuštiti luksuz šutnje, gledanja i tihog plakanja u jastuk, nego da se moram pokrenuti. Zašto se ljudi ne aktiviraju? HDZ-ova vlada i one prethodne, a bogme i SDP-ove, svojim su aferama uspjele potpuno desenzibilizirati narod. Kad čujemo da je neka članica vladajuće stranke pokrala milijune - slegnemo ramenima. Ljudi su potpuno inficirani apatijom, shvatili su da se s istim ljudima neće dogoditi nikakve promjene. No više nemaju izgovor da nemaju za koga glasati. Ovo su svježi ljudi, nemaju ni jedne mrlje. Rada Borić desetljećima se zauzima za promicanje ljudskih i ženskih prava. Napomenula bih i da je čudno postalo što se moramo ispričavati da smo domoljubni.
Mile: Moramo postati svjesni činjenice da ako ti u šetnji Zagrebom padne cigla na glavu, nije ti pala samo ona, nego i politika. Kod nas su stranke same sebi svrha, a mi to želimo prekinuti.

Story: Zašto Hrvati o sebi kažu da su namrgođeni, s stranci nas hvale kako smo ljubazni?

Ivana: To je baš teško pitanje. Apatični smo unutar sebe, ali smo kao narod najčešće gostoljubivi.

Story: Ivana, koji su uzroci gubitka inicijative, čestog osjećaja među nama?

Smatram da je riječ o višegodišnjoj praksi kojom se ljudima daje do znanja - što god da napravite, sve će biti isto. To je klijentelistički model gdje je stranačka pripadnost važnija od sposobnosti.
Mile: Društvo koje svaki put prije izbora obećava da će smanjiti broj općina i županija, ali to se ne događa jer glasačko tijelo treba hraniti visokim plaćama i pozicijama.
Ivana: Naravno da ima općina koje služe svojim građanima, ali ima i onih za regrutaciju birača. Imamo 550 općina, gradova i županija, to je isto toliko ureda, vozača, automobila, tajnica... U našoj maloj zemlji. O čemu govorimo?! Tko to može platiti i izdržati? Politika bi trebala služiti narodu, a ne privatnim interesima. Sve sam više uvjerena da se može ostati osoba s integritetom i poštenjem ako se upustiš u politiku. Mile i ja ne pristajemo ni na što drugo.
Mile: Ivana i ja smo vrlo uspješni u svojim poslovima i možda nam ovo ne treba. Može nam donijeti više štete nego koristi, ali ovo činimo jer volimo svoju zemlju i želimo da nam djeca ostanu ovdje, a ne da ih moramo posjećivati u Irskoj. Zato smo se odlučili prikloniti ljudima s kojima možemo pokazati da se može, jer ako samo četiri čovjeka mogu napraviti čudo u gradskoj skupštini, zamislite što možemo ako nas je puno više u akciji?

Story: Mislite li da bi vas ulazak u politiku mogao koštati?

Mile: Vjerojatno će me koštati u smislu da ću u nekim gradovima manje svirati. Možda će netko pomisliti da sam ušao u politiku kako bih se okoristio. Ne smiješ dopustiti u životu da tuđe granice postanu tvoje. Ne želim pristati na poziciju promatrača kroničara. Došao je trenutak da mogu pomoći sugrađanima i svojoj djeci.

Story: Sretno vam u politici! Vratimo se na vas. Kako ste se upoznali?

Mile: Ljudima smo godinama lagali da smo se upoznali u knjižnici dok smo čitali ruski realizam, ali to nije istina. Naša je istina puno svjetovnija.
Ivana: Upoznali smo se u klubu Gjuro, ali postoji priča otprije. Gledala sam emisiju ‘Mjenjačnica’ kad se Hladno pivo mijenjalo s osječkim specijalcima. Tada mi je Mile bio jako smiješan i duhovit, vrištala sam od smijeha. Prijateljici, s kojom sam živjela u studentskim danima, rekla sam: “Majke mi, udat ću se za ovog tipa.” Drugi dan sam ga srela u klubu Gjuro, pozdravila ga i počeli smo razgovarati. I to je bilo to. Nešto se kao branio, ja sam bila mlada, on je bio spreman za nešto ozbiljnije.

Story: Zapravo, Ivana, vi ste osvojili Milu?

Da.
Mile: Kad malo bolje razmislim, i jest.

Story: Mile, tko se onda provlači u vašim stihovima gdje spominjete zvijezde, Renault 4...?

Ivana: Kad je Mile vozio Renault 4, imala sam devet godina. Uzmite to u obzir. Između nas dvoje je 13 godina razlike.

Story: Što je Mile najromantičnije učinio za vas?

Ivana: Napisao mi je pjesmu ‘Takav par’. Ali to razdoblje prati i situacija s kvascem. Stalno pečem svoj kruh, imala sam svoj kvasac, starter koji sam hranila svako jutro. I Mile ga je zabunom bacio u smeće, nakon četiri godine. Bila sam izvan sebe, to je bila naša duboka kriza. Otišli smo na put u Sloveniju i ručali u restoranu chefa Ane Roš, jedne od najboljih svjetskih kuharica. Mile joj je prišao i zamolio je da mu spasi brak s malo startera. I uspjelo je! Jedno vrijeme imala sam dva jer mi je i prijateljica Ana Ugarković donijela jedan. Poslije sam ih sljubila u slovensko-hrvatsko jedinstvo.

Story: Kakva je Ivana kuharica?

Mile: Vrhunska! Priprema razna jela, razmaženi smo kad je riječ o hrani. Moji su favoriti rižoto i azijska jela.
Ivana: Jako su zahvalna obitelj za kuhanje. Sve vole jesti, od ljutih do stranih jela, sve im je super. Stalno me hvale.

Story: Kakav je osjećaj biti u braku s psihijatricom? Čita li vas kao otvorenu knjigu?

I psihijatrima ponekad treba psihijatar. Zezam se malo. Normalan smo par kojem je jako važna komunikacija, međusobno slušanje. Ivana mi je puno pomogla oko drugih ljudi, sjajno ih procjenjuje. Meni to nikad nije dobro išlo.
Ivana: Zna biti naivan. I dan-danas.

Story: Po kojoj formuli procjenjujete ljude?

Ivana: Malo je urođenog talenta, a tu su i silne škole koje su nas nešto naučile. Uistinu sam se školovala do prije 20 minuta. To je i stvar prakse, ako je čovjek treniran, na puno sitnica može vidjeti kakav je tko, pokušava li nešto sakriti i slično.

Story: Sretni ste roditelji 13-godišnjeg sina Vite i 8-godišnje kćeri Miše. Kakva su djeca? Koga više slušaju? Tko je stroži roditelj?

Ivana: Jako su različiti. Kad se rodio, Vito je bio dijete za početnike. Stalno smo si čestitali kakvo smo dijete odgojili, s njim se čovjek sve mogao dogovoriti otkako je otvorio oči. I danas je takav, iako je u pubertetu. Jako puno čita. Razgovara s nama, promišlja o svijetu. Onda je došla Miša, jako je slatka i šarmantna, to je važan dio njezine osobnosti, ali je buntovnica, tjera svoje. To će joj puno koristiti u životu, zahtijeva puno više filigranskog rada.

Story: Mislite li da se djeca rađaju s karakterom?

Ivana: Sigurno nisu prazne ploče, imaju svoje karakterne crte. One će se mijenjati ovisno o tome u kakvim okolnostima odrastaju.

Story: Što je vama kao roditeljima najvažnije u njihovu odgoju?

Mile: Osjećaj sigurnosti.
Ivana: Najvažnije je da znaju kako su jako voljeni i vrijedni, koliko ih cijenimo, trebamo i da su nam sve na svijetu. Dalje sve ide iz toga, da odrastu u sigurne, empatične i solidarne ljude.

Story: Koje partnerove osobine najviše volite?

Mile: Suosjećajnost, ima jako lijep osjećaj za nijanse. Zna slušati, ne kao psihijatar nego kao partner. Kada dođu situacije poput pandemije, vidiš koliko je važno imati uza se osobu koja ima toliki dijapazon tema. Možemo se nadopunjavati, smijati.
Ivana: Mile je jako pametan! Nisam imala tako puno pametnih sugovornika u životu, i jako je duhovit, a teško je biti duhovit ako nisi pametan. Nikad mi s njim nije dosadno i stvarno je odličan otac. Ulijeva mi velik osjećaj sigurnosti.