Mislili smo da je sve iza nas, a onda se koronavirus - vratio. Nagli i neočekivani povratak zloglasnog virusa sa sobom je ponovno donio i nove mjere opreza, među kojima su i restrikcije posjeta u bolnicama, po kojima roditelji uz bolesno dijete mogu provesti tek - 15 minuta. Upravo se na tu mjeru u emotivnoj objavi, opisavši scenu iz jedne zagrebačke bolnice, osvrnula 38-godišnja Alma Vukićević Bukvić, supruga glumca Amara Bukvića, ali i majka njihovo dvoje zajedničke djece, petogodišnjeg Amana i dvogodišnje Amal.
Naime, Alma je na Instagramu podijelila fotografiju na kojoj nasmiješena pozira s dječicom, a ono što je napisala uz nju nikoga nije ostavilo ravnodušnim. 'Da vam ispričam jednu prigodnu priču.
Početkom godine, tik pred premijeru pandemije koronavirusa, završila sam na odjelu nefrologije KBC Rebra
Početkom godine, tik pred premijeru pandemije koronavirusa, završila sam jedno jutro na odjelu nefrologije KBC Rebra. Tada smo još nesmetano mogli u bolnicu, ako nas nešto boli. Ili u posjetu, ako nekoga našeg nešto boli. Kod mene je slučaj bio ovaj drugi. Tata, koji je sad, kao i uvijek, zdrav i jak, imao je mali okršaj s pravilnim (ne)funkcioniranjem svog bubrega', započela je ova PR agentica svoju ispovijest.
'Jutro, 8:30, prazan teretni lift, idem po nalaze. Pritisnem gumb. Kat III. Za mnom ulaze 3 doktora/sestre gurajući veliki mobilni krevet. Ali nešto je drugačije. Krevet ima rešetke sa strane. Čekaj, pa to je jedan veliki kinderbet. Naginjem se preko njihovog ramena. Ovako visoka vidim sve kao na pladnju. Unutra leži maleno dijete, mlađe od 2 godine. Dižem pogled. Mama mu ostaje ispred lifta. Uplakana. Vrata se zatvaraju. Dijete se diže na noge. Vrišti iz petnih žila. Mama, mama, mamaaaaaaa!!!! Prikopčano na sto kabelčića po sebi. Trga se.
Ja hvatam zrak. Gušim se. Vidim Amal u tom krevetu. Zemljo otvori se, molim te!
Ja hvatam zrak. Gušim se. Vidim Amal u tom krevetu. Zemljo otvori se, molim te! Vožnja od prizemlja do trećeg kata nefrologije bila je najduža vožnja u mom životu! 20 sekundi dugih kao cijela jedna vječnost. Uz plač i krikove tog malog djeteta. Otvaraju se vrata. Držim zrak u sebi. Ne dišem. Izlaze van! Ostajem unutra. Hvatam zrak. Ali. Iz mene izlazi jecaj. Vraćam se natrag. Dolje u hodnik. Jecam kao luđakinja. Ne mogu zaustaviti to iz sebe. Vraćam se u auto. Dolazim doma. Otac me pita, a nalazi? Koji nalazi mislim si. Kažem nisu još, sutra će biti gotovi. Sutra ću stepenicama. To je jedino sigurno!', napisala je.
'Ova žena je tada, vrlo vjerojatno, morala svoje dijete napustiti samo nakratko kako bi “odradilo neke pretrage”.
Pitam se gdje to živimo, kakav je to srednji vijek u koji smo zakoračili u 2020.
Ili na operaciju. Suze te žene pred mislima su mi svih ovih dana kad čitam kako roditelji bolesne djece ne mogu ići niti u posjetu, a po novome, od danas, mogu samo po petnaestominutni zagrljaj i utjehu. I sebi i njima. Pitam se gdje to živimo, kakav je to srednji vijek u koji smo zakoračili u 2020., u kakve se to životinje pretvaramo. Sve dječje suze svijeta želim da se sruče u snove ekspertne skupine za procjenu ovog sranja. Suze za njihovo dobro. Ova je godina dosegnula potpuno novu razinu besmisla!', zaključuje Alma.
