Zagrebačkom YouTuberu i arhitektu, 28-godišnjem Vidu Juračiću, pandemija koronavirusa 'poremetila' je planove za snimanje 'Kvart priča', zbog kojih je, između ostalog, i postao popularan među publikom, a u kojima donosi priče iz kvartova metropole. Međutim, Vid ne miruje, pa se tako sada prihvatio novog izazova. Naime, nedavno je prepješačio od Zagreba od mora, točnije do Volovskog. Kako je došao na tu ideju, je li ga bilo strah, je li ikada pomislio o odustajanju, ali i što je naučio iz svega, Vid je otkrio za Story.hr.
Kako se rodila ideja hodanja do mora?
Ideja za hodanje do mora se rodila iz jednog dječačkog sna. Kao mali, kad bi se s roditeljima popeo na Risnjak ili Snježnik, sam se uvijek htio spustiti do mora; budući da s tih vrhova more izgleda kao na dlanu. Taj san je rastao zajedno sa mnom, i onda je plan postao da se spustim skroz od Zagreba do mora.
Koliko su trajale pripreme prije samog polaska?
Nije bilo puno priprema, uvijek sam u dobroj formi, samo sam malo prilagodio treninge zadnjih mjesec dana prije polaska, više sam trčao i planinario. I trebalo mi je par dana da nabavim svu potrebnu opremu za put, kao npr. karte, štapove za hodanje, mijeh za vodu i sl.
Na putu Vam je jedini partner bio ruksak. Što je sve potrebno ponijeti za takvo nešto?
Najbitniji dijelovi opreme su mijeh za vodu, štapovi za hod, šešir, i karte; a sve ostalo je sporedno. Osim toga sam nosio, jasno, odjeću, neke energetske pločice, prvu pomoć, nož i opremu za snimanje.
Je li Vas bilo strah samog pothvata?
Nije me uopće bilo strah. Dan prije polaska sam bio malo uzbuđeniji, osjetio sam jednu zdravu dozu nervoze.
Jeste li i u jednom trenu htjeli odustati?
Nije bio nijedan trenutak kad sam htio odustati. To nije bila opcija.
Koji dan je bio najteži?
Najteži dan mi je bio četvrti, kad sam hodao prema Vrbovskom. Iz nekog razloga sam se taj dan posebno loše osjećao, ali i to je prošlo. Iako je objektivno prvi dan bio najteži, tad sam prešao 53 kilometara, sa 15 kilograma na sebi, ali budući da sam tad bio najsvježiji mi to nije bilo tako strašno.
Koliko Vam je značilo kada biste putem sreli nekoga?
Susreti s ljudima po putu su mi davali više energije od odmora. Kad si sam satima i mučiš se, počneš jako cijeniti te kratke susrete s ljudima.
Je li putem bilo nekih iznenađenja, npr. susret sa životinjama?
Pa iskreno ne. Svi su mi rekli da ću u Gorskom Kotaru sigurno naletjeti na migrante; tako da sam cijelo vrijeme bio spreman na to, ali na kraju ih nisam sreo. Vidio sam srne i zmije, ali to nije ništa iznenađujuće za takav put.
U kakvom ste fizičkom, ali i mentalnom stanju stigli u Volosko?
U Volosko sam stigao potpuno strgan, doslovno sam jedva hodao kad su mi se noge ohladile; ali zato sam u glavi bio u raju. Ogromno olakšanje i veliki ponos sam osjetio. Bilo je super.
Rekli ste da ste puno naučili o sebi, možete li nam reći nešto više?
Ne bih htio ulaziti u prevelike detalje. Naučio sam da su mi granice jako daleko i da mogu jako puno toga ostvariti; i da sam OK lik.
