Kažu da je on skladatelj koji pomiče granice! Tonči Huljić jedan je od naših najuspješnijih i najplodnijih glazbenika čije su pjesme stvorile Magazin, vinule u zvijezde Jelenu Rozgu, Petra Grašu, Joška Čaglja Jolu, a svojim radom dao je priliku i mladim snagama - Domenici i Loreni Bućan. On je odgovoran za svjetski uspjeh Maksima Mrvice, nekadašnje grupe Bond, ubraja se u top pet najprodavanijih crossover autora u svijetu, njegova glazba našla se među holivudskim hitovima, surađivao je i s engleskom filharmonijom te je i dalje neumorno inovativan pa je njegov glazbeni opus odavno postao svjetski. A da sve što dotakne pretvara u zlato, dokaz je i njegov projekt Tonči Huljić i Madre Badessa, a njegov album i turneja ‘Mediteraneo’ tek čekaju da ih svijet otkrije. U povodu svega toga razgovarali smo s nevjerojatno talentiranim Splićaninom koji je dan poslije snimao i televizijsku reklamu. Odakle mu sva ta energija, kako se ova zdravstvena kriza odrazila na njegov posao, što je doživio u Kini 2018., tko je pisao knjigu o njemu, koji su mu strahovi i želje, na čemu trenutačno radi, kako je spojio umjetnost i posao - o svemu tome govorio nam je uz puno duhovitih pošalica i na svoj račun.
Story: Prije nego što smo započeli intervju, u šali sam vam rekla da o vama treba pisati knjigu s obzirom na nevjerojatnu stvaralačku energiju, široki glazbeni interes i trenutačno planove. Vi mi na to kažete da je već izišla knjiga o vama, i to na engleskom jeziku?
Tako je, autorica je Victoria Rose. Ona baš piše o posebnim glazbenicima. Do mene je došla preko pjesme ‘Child In Paradise’ Maksima Mrvice, njezin ujak je jedan od doajena klasične glazbe. Na neki način ga je okupirala ta pjesma i mislio je da osoba koja ju je napisala - nije baš čista u glavi. Koliko je u pravu, ne znam. Potom je Victoria počela analizirati moj rad, čudila se kako nisam puno poznatiji u svijetu jer je procijenila da je riječ o osebujnijoj ličnosti. Dolazila je u Split istraživati o meni, uopće nisam znao. Došla je tri puta i vidjela da je moja dimenzija ovdje drukčija od neke pozicije u svijetu bez obzira na to što sam jedan od pet najprodavanijih svjetskih crossover autor. Naravno da su od mene prodavaniji Beethoven i Čajkovski, ali imao sam čast biti s njima na jednoj ‘Best of’ kompilaciji 2004., 2005. i 2006. godine. Od živućih sam jedan od najprodavanijih u svijetu. Stoga joj nije bilo jasno kako osoba koja ima takve rezultate nije poznatija. Dok je boravila u Splitu, zanimalo ju je kakav je to grad, kakvi ljudi tu žive, onda je vidjela da su tu odrasli Goran Ivanišević, Slaven Bilić, ljudi koje Englezi dobro poznaju. Pitala se kakva je to sredina i ludi grad? Treći put kad je došla najavila je da želi pisati knjigu o meni, što me malo zateklo i bio sam skeptičan pa sam zvao svoje ljude kako bih provjerio sprda li se netko sa mnom ili stvarno misli ozbiljno? Victorija piše ‘laganiju’ literaturu, specijalizirana je za biografije, i to je u mojem slučaju ispalo vrlo zanimljivo. Riječ je o kombinaciji mog stvarnog života i fikcije u smislu da imam vodiča kroz život kojeg samo ja vidim. Tu su i neka moja razmišljanja o glazbi. Knjiga se zove ‘Iconoclast Icon’, izdana je 2009., a može se nabaviti preko Amazona. Priznajem da je to luda priča.
Story: Kod nas malo tko zna za to?
Suludo mi je o tome pričati jer će raja misliti da sam o sebi pišem knjige.
Story: Čujem da će se jedna pisati na hrvatskom?
Bit će, isključivo zato što je Vlatka Hercigonja, urednica izdavačke kuće Fokus, bila jako uporna. Molili su me prije pet mjeseci. Svidio mi se način na koji bi pisali pa sam na kraju pristao.
Story: Na nedavno završenom Splitskom festivalu vašu pjesmu pjevala je mlada Lorena Bućan. Rekli ste mi da zapravo više ne radite s puno pjevača, no kod Lorene ste napravili iznimku. Zanimljivo je da se javno predstavila u talent showu u kojem ste vi bili član žirija.
Sad se najviše bavim samim sobom. A koga ću uzeti za suradnju, najviše ovisi o osobnosti. Obično krećem od kućnog odgoja i nikad ne gledam da ću napraviti samo jednu pjesmu za nekoga. To mi je najskuplje i bačena je pjesma. Ne volim biti gostujući autor. Polako sam zatvorio krug ljudi s kojima radim i ne širim ga. Dogodili su se ‘probni baloni’ s Domenicom i Lorenom, pokazali su se uspješni, ali fokus mi je na ljudima s kojima radim niz godina. Uvijek se radi na duge staze jer isprva ja ulažem s pjesmama dok stvari ne krenu. Nikad ne možeš unaprijed znati hoće li se uloženi trud isplatiti zbog nekih nepredviđenih okolnosti. Stalno radim s Petrom Grašom i Jelenom Rozgom, još uvijek i Magazin. Riječ je o imenima koja iznova trebaju ponuditi novi doživljaj.
Story: Loreni je za dlaku pobjegla pobjeda na Dori prošle godine?
Ljudi su je dosad uvažavali, a sad je počinju i doživljavati. Šteta što prošle godine nije otišla na Eurosong, bila je jako blizu - osvojila je drugo mjesto. Pokazala je da je ispred nje budućnost i neobično je da je takvu pjesmu otpjevala cura koja je netom navršila 18 godina. Ona ima puno zreliji gard. Vjeruješ joj kao da je cijeli život na pozornici, a ne tek godinu i pol. Dvije pjesme napisao je moj Ivan, a dvije ja. Lorena nije trendovski orijentirana, više je za ‘skupe’ pjesme, da se slikovito izrazim.
Story: Ne možemo se ne dotaknuti koronavirusa, odražava se na život i posao. Kako gledate na to?
Objektivno, svi ćemo dobiti koronu, većina će preživjeti, neki će umrijeti. Jedina je dobra vijest ta što nam slijedi još gore.
Story: Kako mislite još gore?
Uzmite otapanje ledenjaka zbog klimatskih promjena, a znate da su na Arktiku i Antarktici pohranjeni svi uzorci života na Zemlji, pa tako i virusi. Ne vjerujem da je dinosaure potamanilo nekoliko meteora. Svi su pomrli od neke slične pošasti kao što je danas korona, a sve to od čega su umrli ostalo je ispod leda. Kad se led otopi i svi se ti virus oslobode, nećemo imati odgovor na to. Počet će se svirati onog trenutka kad netko pusti makar lažnu ili poluprovjerenu informaciju s poluprovjerenim cjepivom. Mislim da potpuna zatvaranja više neće biti jer svijet to neće izdržati. Prešutno se prešlo preko činjenice da ćemo svi dobiti koronu i da treba nastaviti živjeti - pa tko preživi. Ovo je sad spašavanje svih zdravstvenih sustava da se ne polome. Nedavno sam bio s prijateljima iz Kine i rekli su mi nešto što ulijeva nadu.
Story: Što to?
Tajna je u čajevcu, ta biljka proizvodi prirodnu obranu od raznih nametnika. Kažu stručnjaci da nije problem koronavirus nego bakterija koja se na njega nadovezuje i izazove ozbiljan nered s plućima, kao i srčanim bolesnicima. Mislim da će se u jednom trenutku stvoriti lažni privid, čim iziđe bilo kakav lijek na tržište, makar bio placebo.
Story: Da se vratimo vašem poslu. Nakon uspješnih ‘Pacijenata’ prošle godine najavljivali ste još jedan mjuzikl s Mirom Gavranom te šaljivi polumjuzikl. Svi znamo da je korona zaustavila mnoge planove, no što je s time?
Šaljivi mjuzikl smo napravili, riječ je o ‘Žutoj minuti’ u kojem uloge igraju Igor Barberić i Hana Hegedušić, a kako Igor radi na televiziji, trebalo nam je vremena da uglavimo raspored nastupa i onda se dogodila korona. Imali smo zakazane nastupe u Lisinskom u veljači i ožujku, planove za ljeto, a da vam ne govorim da sam u studenome planirao promociju svog albuma ‘Mediteraneo’ u New Yorku. Sad sve stoji. Zapravo sam s ‘Mediteraneom’ imao dogovorenu turneju, među ostalim u Beogradu i Ljubljani.
Story: Recite nam još nešto o novom albumu.
Samo ime albuma i istoimeni koncerti najavljuju što ćete slušati. Odnosi se na glazbu Mediterana, od Egipta, Izraela, Grčke, Francuske, Italije, Turske, Maroka, Tunisa do Portugala i Španjolske - sve je to bazen iz kojeg stvaram. Bazen u kojem je nastala i civilizacija. A ono što danas nazivamo civilizacijom zapravo je njezino odumiranje. Upravo i svjedočimo tim trenucima. Nekadašnja carstva znala su trajati stotinama i tisućama godina, a danas je to ograničeno na 50-ak godina.
Story: Ostala je upamćena vaša izjava da kada biste supruga Vjekoslava i vi prestali raditi dvije godine, ne biste imali dovoljno za svakodnevni život. Na što ste mislili, ipak ste jedan od naših najplodnijih i najuspješnijih autora?
Najbolje je o tome pitati obitelji velikih autora koji su obilježili svoju epohu, a nisu među nama već neko vrijeme. Njih pitajte kako žive. Dnevno u svijetu i kod nas izlazi puno bezveznih pjesama, ali one imaju nekakvu rotaciju. Osamdesetih godina, kad smo živjeli u bivšoj državi, tržište je bilo puno veće od ova naša četiri milijuna, koliko nas je otprilike, i bilo je albuma koji su imali smisla. A danas kod nas imate milijun koji nemaju smisla, a svi koji su ih izdali misle da imaju smisla. I slažem se da polažu uredno demokratsko pravo na to. Da bi u današnjim vremenima opstao, moraš praviti konjunkturne pjesme čija vrijednost odumire nakon tri mjeseca. Onda se nađeš u nekoj utrci koja ti više ne odgovora i napraviš zaokret. Otuda i moj poriv da se okrenem isključivo instrumentalnoj glazbi, i to mi je glavna stvar u životu. Objektivno, najveće uspjehe ostvario sam upravo u tom segmentu - instrumentalnoj glazbi. Grupa Bond je na prvome mjestu, poslije Maksim Mrvica itd.
Story: Kod nas je manje poznato da je nekoliko glazbenih tema, vaših instrumentala, završilo u američkim blockbusterima, a tu su i suradnje s britanskom Kraljevskom filharmonijom...
Većina ljudi nema potrebu to sve znati o meni, a zašto bi i znali? Što ih briga! Ako gledaju film, briga ih tko ga je režirao ili napisao glazbu. Došli su gledati zbog glumaca koji su pritom potrošna roba. Oni su tu da bi za one koji su u pozadini zarađivali pare. I meni treba izvođač koji će zarađivati kako bih mogao i ja. Osim kad se nađeš u varijanti da to postaje ozbiljna disproporcija onoga što autor može zaraditi ili s druge strane izvođač. Jer onda neke stvari kad je riječ o autorstvu više nemaju smisla, u situaciji si da postaneš izvođač. Sve to što se piše o zaradama domaćih autora na godišnjoj razini je kikiriki nekoga tko ima pet samoposluga. Da sam okrenut samo novcu, bavio bih se nečim drugim.
Story: Maksim Mrvica je 2018. svirao vašu skladbu ‘New Silk Road’ na tradicionalnom kineskom televizijskom spektaklu ‘Spring Gala Show’ koji gledaju oko dvije milijarde ljudi? Zapravo je riječ o proslavi kineske Nove godine na njihovoj središnjoj televizijskoj postaji CCTV.
To je bilo ludo. Maksim već 14 godina nastupa u Kini i skladba ‘Croatia Rhapsody’ ondje je postala tradicionalna. Njegov nastup s ‘New Silk Road’ simbolično je označavao i najavu Kine da se autocestom poveže s Europom, a označio je i najavu turneje. ‘Spring Gala Show’ jedinstven je godišnji spektakl u Kini na kojem je nastupilo samo nekoliko inozemnim izvođača, među kojima je prije nekoliko godina bila i Celine Dion. Pravilo je da uz stranog izvođača ide i jedan domaći pa je Maksim zasvirao s tamošnjim pijanističkim virtuozom. Zanimljivo je da su u televizijskoj najavi sva imena bila ispisana kineskim pismom, jedino je moje bilo napisano latinicom. Oni tako iskazuju čast.
Story: Zanimljivo je da ste rekli kako ste svoj talent zloupotrebljavali. Više to ne radite?
Narasteš, sazriješ. To i Bog nekako traži od tebe. Oprosti ti grijehe iz mladosti, ali s ovim iskustvom i znanjem mi ne bi baš oprostio da tako bagateliziram talent koji nije baš uobičajen. Sve sam to uzimao zdravo za gotovo dok nisam otišao raditi vani i vidio da ljudi uzimaju sedative prije nego što uđu sa mnom u studio. I to ozbiljna kategorija ljudi jer ih izbaci iz takta navala mojih ideja u jednom trenutku. Njima je glazba stil života i način, a mi se u Hrvatskoj bavimo glazbom da bismo od nje živjeli. Ako to ne možemo, idemo, ne znam, graditi kuće. Ja sam jedan od tih kojemu je glazba stvarno stil života. Osjećam se loše kad ne radim. Zapravo, jako brzo radim. Usporavaju me tekstovi, i to je jedan od razloga što sam se okrenuo instrumentalima. Bilo bi blesavo da se u ovim godinama okrećem solo karijeri. Zapravo sa 50-ak godina sam s ovim kreštavim glasom počeo pjevati, i ljudima se to svidjelo. Srećom, još me nitko ne pita za godine i za potpisivanje ugovora.
Story: Pozvali ste zanimljive ljude za suradnju na albumu ‘Mediteraneo’?
Tako je. Tu je Viktor Espinola, sudjelovao je na ‘Bjankariji’. Čekam ga da dođe kod nas, no ima puno obveza. Indijac Vishwa Mohan Bhatt, dobitnik Grammyja, iako ne pripada našem mediteranskom krugu, odlično se svojim stilom uklopio u cijelu priču. Zanimljiva je glazba koju stvara. Htio bih pronaći jednog pjevača iz Tunisa ili Maroka za obradu pjesme ‘Suze biserne’. Kako bih zadržao fokus, počeo sam pisati gomilu drugih pjesama pa imam spremnu još jednu ploču, a za domaće i strano tržište, kao što sam već spomenuo, pripremam zanimljivu obradu ‘Suza bisernih’. To sam uradio i s ‘Dva puta sam umro’ i ‘Ako te pitaju’. To još nije izišlo.
Story: ‘Mediteraneo’ je vaš životopis?
Takvu glazbu ne stvara nitko drugi. Tražim svoj zvuk klavira, zbog toga uokolo kupujem instrumente i eksperimentiram u studiju. Uočavam kako mi tonovi rezoniraju u određenom okruženju. Doslovno radim na svom zvuku s primjesama minimalizma. Sad to zvuči kao oksimoron, ali - nije. Taj minimalizam sastavljen je od onih instrumenata koji su u Madre Badessi. Otkrio sam da zapadni svijet reagira na zvuk mandoline. Ona im je otkriće. Ali u kontekstu u koji je stavljam u velikom orkestru, što je dobar primjer u ‘Dva put sam umra’, kad je u refrenu naglasim dovoljno jako, uvidiš da je to nešto lijepo. A milijun puta si čuo taj zvuk. Tu je i drukčije tretiranje harmonike, flamenco gitare. Uglavnom radim s glazbenicima iz inozemstva i ovo je lijep pokazatelj i poticaj mladim klasičarima da ima smisla to što stvaram. To je podrška cijeloj jednoj šutljivoj manjini. Nemam znanje iz klasike kao moja kći, ali zato je Hana moja kći. Sa mnom radi orkestracije i sve to gleda drugim očima. Proces sazrijevanja autora ne traje dugo, samo cijeli život, a svačiji život je kratak.
Story: Što sve, prema vašemu mišljenju, treba imati uspješan skladatelj, osim što mora poznavati note?
Da bi bio autor, moraš biti pismen, načitan, obrazovan, inteligentan i imati socijalnu inteligenciju. Ne možeš biti glup kompozitor. Možeš, ali onda si ispodprosječan. Zdenko Runjić i ja imali smo puno salonskih razgovora. Za sebe sam siguran da ih nisam imao s kim drugim voditi, a vjerujem ni on. Čak smo isti horoskopski znak. Ti su razgovori bili moja škola. On je utjecao na mene, a u jednoj fazi i ja na njega. Više je išao na mainstream, znam da se Oliver na to ljutio.
Story: Na što konkretno?
Mislio je da ga kvarimo. Recimo, nikad nije htio pjevati ‘Teško mi je putovati’ i ‘Žuto lišće ljubavi’. Bit ću brutalno iskren, ali u tom trenutku počeo je zarađivati ozbiljan novac. Jednom mi je rekao: “Mrzim pivat ovu pismu, ali napiši mi još jednu.” Jednostavno, osluškivao sam ukus publike. Bio sam na terenu, svirao s Magazinom. Poludio bih da mi je pjesma ‘Galeb i ja’ zauzela tek osmo mjesto, kako je i bilo. Zdenko je uporno išao protiv struje, ali napisao je pjesmu za vječnost. Ja sam negdje između. Jedan je autor nepravedno zanemaren, a to je Đorđe Novković. I ne spominju ga. Čovjek je napisao toliko hitova, više od svih nas zajedno. Od Mišine ‘Ostala si uvijek ista’ do prekrasne ‘Samo simpatija’ Meri Cetinić. Toliko zanemarenih, zaboravljenih, divnih pjesama. Tako da ne treba imati iluzije o slavi nakon života. Briga me.
Story: Što je vama po tom pitanju važno?
Radim i kvalitetno, i za dušu i za džep. Kako bih vam rekao? Drago mi je da ljudi koje sam stvorio imaju pristojnu egzistenciju i da mogu izdržati ova nevremena. Osobno me frustrira što si u ovim godinama ne mogu priuštiti godinu ili dvije da ništa ne radim. Nije mi svejedno. Ne zbog egzistencije. Jedino što ne možeš kupiti je vrijeme.
Story: Zašto ne promijenite način razmišljanja i ne mantrate da ste još mladi?
Znate ono, meci su sve bliže i bliže.
Story: Čega se bojite?
U mobitelu još čuvam brojeve prijatelja koje ne mogu nazvati.
Story: Imate strah od smrti?
Nemam! Mislim, imam od načina i ne znam kakav sam život poslije zavrijedio. Ako bih se ponovno vratio na Zemlju, strašno bi mi stalo da opet budem skladatelj. I sad to nekako radim da zaradim još jednu priliku. Da se ne vratim baš kao golub.
Story: Priželjkujete postati djed. Kakav ćete biti?
Savršen! Zato što sam u formativnim godinama svoje djece bio na turnejama. Kakav sam sada prema našoj pudlici, takav bi bio i prema unucima. Rekao sam Hani i Ivanu da se ne moraju ženiti ni udavati nego samo da mi donesu unuke i nastave živjeti kao djeca. Nadam se da ću s orkestrima voditi unuke sa sobom. To mi je neka nada.
