'Ne bih potonula da ostanem bez posla, odmah bih se preorijentirala'

Uz kraće odmore, ovo je ljeto radno za glumicu Natašu Dangubić koja na Dubrovačkim ljetnim igrama glumi u dvije ovogodišnje premijere. S Doris Šarić Kukuljicom postala je ‘kundurica’ te nam objasnila jesu li to tračerice, a 20. kolovoza imala je premijeru ‘Grižule’ u režiji Petre Hrašćanec i Saše Božića. U tom djelu Marina Držića utjelovila je glavnu ulogu uz Ozrena Grabarića, a na pozornici su im se pridružili njihovi studenti uz koje, priznaje, nije bilo lako stati. Nakon premijere dolaze na red odmor na omiljenom joj Lopudu i povratak u Zagreb, gdje se vraća predstavama matičnoga ZKM-a, a u studenome je čeka i nova premijera u Kerempuhu s bivšim suprugom, redateljem Bobom Jelčićem.

Story: Znači da je danas gore ili barem jednako loše?
Da, ili mi tako vidimo stanje jer nam je bilo bolje kada samo bili mlađi pa smo manje primjećivali takve stvari. Ne znam.
Story: Nedavno ste rekli da vam je drago što u Dubrovniku danas nema toliko puno turista kao prijašnjih godina.
Da, sada je prava mjera koju grad može primiti. Puno ljudi u Dubrovniku, direktno ili indirektno, živi od turizma i naravno da su poprilično financijski pogođeni ovom situacijom, ali grad je sada jednostavno ljudskiji. U Dubrov­niku sam boravila cijelo prošlo ljeto i gužve su bile nehumane. Ti redovi, te cijene su nehumane. Zna se koliki je primjeren broj ljudi i prometa na određenoj kvadraturi i infrastrukturi. Bilo je svega previše.
Story: Biste li se vi vratili u Dubrovnik?
Nisam o tome razmišljala jer moj je život u Zagrebu, a u Dubrovniku sam svako ljeto i kada god stignem tijekom godine jer mi je tu dio obitelji. U ovom trenutku se ne bih vratila. Ali ne razmišljam tako apstraktno i možda se sutra predomislim, spakiram kofere i preselim se. Moja mama razmišlja da ovu godinu provede u Dubrovniku, a da ste je lani to pitali, rekla bi: “Ni u ludilu”.
Story: Kundurice se prevode kao tračerice. Je li to dobar opis? Biste li se vi tako opisali?
Nisu one tračerice, prije bih rekla da su komentatorice. Znaju sve što se događa u gradu i o svemu imaju mišljenje, svoj komentar i sigurno su uvjerene da znaju bolje od svih kako bi nešto trebalo biti te kako bi nešto trebalo izgledati. I da, ulaze i u živote drugih. Smatraju se najkompetentnijima za puno pitanja, a ja nisam kundurica jer se vrlo rijetko smatram kompetentnom za mnoga pitanja. U tome sličnosti mene i takvih žena ne bih našla, ali da volim komentirati, a ponekad i tračati, apsolutno. Naravno da pazim u kojem krugu ljudi i to su uvijek meni bliske osobe, ali mi se više bavimo sobom, a ne drugima. Skloni smo analiziranju svojih odnosa, stanja, više nego drugih ljudi, ali ponekad bacimo pogled i u tuđe živote. Barem usporedbe radi.

Story: Iza vas je prošlotjedna premijera ‘Grižule’, jeste li zadovoljni kako je sve prošlo?
Apsolutno sam zadovoljna. Mislim da je publika jako dobro dočekala premijeru, a bila je to prva velika predstava na ovogodišnjim Igrama i jako smo sretni što se dogodila u ovim uvjetima korone. Nadam se da će je publika i dalje tako dobro prihvaćati, a i kritike su jako dobre. Uvijek mi je posebno zadovoljstvo raditi sa Sašom i Petrom, a Ozren Grabarić kao partner je zaista božanstven. Imala sam veliku sreću što sam s njim imala scene jer je glumac koji voli suradnju na sceni i drži do svoga partnera. Meni je ta suigra najvažnija, kad ljudi ne rade za sebe nego za cijeli projekt i u tom je smislu Ozren fantastičan. Ostalo su mladi ljudi koje je divno gledati s njihovim dilemama, kako počinju, kako rade. Baš je bilo romantično.
Story: U predstavi glumite sa svojim studentima. Kako vam je raditi s njima nakon što ste im predavali?
Jako mi je to zahtjevno. Mislila sam da će mi biti normalno jer smo kolege, ali osjećam odgovornost pokazati sve ono što sam im govorila. Imala sam strašnu tremu kada sam pred njima morala pokazati materijal, vjerojatno je bila veća nego pred publikom. Moram priznati da mi je bilo neugodno i osjetila sam se nesigurno. Naš posao ide iz projekta u projekt i u svakom počinješ ispočetka pa jedino što možeš prenijeti studentima jest da s iskustvom barem stekneš sigurnost da će ta nesigurnost u nekom trenutku proći, da muka procesa ipak izrodi nešto. Moje su treme s godinama manje jer sada znam da ću ih preživjeti. Prvi put nisam znala.
Story: Je li vam vaše studente teško doživjeti kao kolege?
Ne, doživljavam ih tako čim ih sretnem jer znam da će se to vrlo brzo dogoditi. Voljela bih da se na mene mogu osloniti i da osjećaju sigurnost kad sam tu. Možda je to glupo s moje strane, jer to mogu biti ljudi koji su sigurniji od mene, ali ne bih htjela da se osjećaju izigrano. Želim da vide kako stoji sve ono o čemu smo razgovarali. Glupost je da nekoga možeš naučiti glumi, ali možeš mu pomoći određenim alatima, metodama i zapravo ih učiš pristupu radu - da si pošten, da si odgovoran, ali i da shvate što znači odgovorno pristupiti ulozi.
Story: Ovisi li trema o projektima ili je uvijek ista?
Neki projekti nose veću dozu treme. Kada si mlađi, nesiguran si u vezi sa svim, a poslije trema oscilira i nekada se osjećaš jako izloženo, nekada zaštićeno. Ljudi mi često kažu da mi se trema ne vidi, ali moji kolege i oni koji me dobro poznaju ipak to vide. Sada nemam tremu koja me oduzme, kada ne mogu ništa proizvesti. To mi se događalo na akademiji i Tonko Lonza je prekinuo moj ispit iz Govora jer sam se previše tresla. Pred cijelom publikom je rekao stop, da se smirim pa ponovno. S godinama shvatite da ćete to preživjeti te da je to sastavni i normalni dio posla.

Story: Osjećate li je samo na premijeri?
Možda je najveća prije premijere jer je to prvi izlazak pred publiku, ali osjetim tremu prije svake predstave. U rijetkim mi se trenucima događalo da ležerno uđem u predstavu i to su one koje su imale više od sto izvedbi pa taj stoprvi put uđem ležerno. Tada se javlja neka vrsta gušta i kreacije koju rijetko doživiš. Upravo zbog treme rijetko kada si dovoljno opušten da u tom trenutku pred publikom kreiraš te toliko vladaš materijalom da se možeš i igrati. To je ta sloboda koju obožavam u kazalištu. Uvijek bih htjela da mi je pozornica kao dnevni boravak, ali nikako da to postignem. Možda je u životu bilo pet, šest izvedbi kada sam to osjetila - da je to moj prostor, da njime vladam, da u njemu uživam i da sam kreativna.
Story: Kako vam je bilo ponovno izići pred publiku nakon pauze zbog pandemije koronavirusa? Pogotovo što su predstave rasprodane, ali u publici je osjetno manji broj gledatelja.
Pribojavala sam se kako će izgledati kada smo u ZKM-u ponovno igrali ‘Dobro je dok umiremo po redu’ jer sam zaboravila činjenicu da se bavim glumom, a kamoli da bi nekada trebala izići na scenu. U tri mjeseca, tijekom kojih nismo radili, svašta se dogodilo na privatnom i na svim planovima, ali sreća je da, kako glumci kažu, tijelo pamti. Na prvoj sam probi već izgubila taj osjećaj da sam se toliko udaljila od glume i kazališta pa mi je bilo prirodno stati na scenu. Što se tiče manjeg broja publike, dugo sam godina radila u kazalištu &td gdje su sve intimnije predstave s manje gledatelja, uživala sam u njima i jako ih volim. Volim kada imam dojam da smo na nekom zajedničkom partyju i da je samo netko uzeo glavnu riječ, uzeo si svojih pet minuta i zabavlja ljude. Ne treba mi velika publika da bih se dobro osjećala, dapače, puno se bolje osjećam kada je do 50 ljudi.
Story: Znači, ovo je taman za vas?
Da, iako mi je žao kada je riječ o ‘Mari i Kati’ jer mogu podnijeti velik broj ljudi poput ‘5 žena.com’. U takvim predstavama se s većim brojem ljudi događaju veće reakcije i svojevrsno kolektivno uzbuđenje. ‘Dobro je dok umiremo po redu’ igrali smo pred 23 gledatelja, koliko ih je smjelo biti u dvorani, i to mi je bio neviđen užitak. Baš mi je bilo lijepo. Sve ovisi kakva je predstava, koliko komunicirate s publikom i kakve reakcije očekujete. ‘Dobro je dok umiremo po redu’ zahtijeva koncentraciju publike, a ‘kundurice’ bi baš mogle biti zajednički tulum za koji je potrebno malo više ljudi.
Story: U travnju ste izgubili oca, je li vam bilo drago vratiti se na posao kako biste u ovom teškom razdoblju barem nakratko razmišljali o nečem drugom. Je li posao svojevrsna terapija?
Vrlo je teško govoriti o tome je li mi posao, odnosno povratak u ‘normalan’ život došao kao terapija. Možda je čak više terapijski djelovalo vrijeme kad ništa nisam morala, osim pomiriti se s činjenicom da je otišao. To je zahtjevno, izazovno i vrlo teško. Moja je tata bio specifičan čovjek, prijatelj, majstor zabave, pažljiv, čovjek velikih gesti koji se trudio da se osjećam kao kraljica, duhoviti sugovornik, naučio me uživati u životu. Svakodnevno sam mu zahvalna i svakodnevno mi nedostaje.
Story: Bili ste na odmoru između premijera?
Bila sam na Lopudu, gdje imam kuću, i uživala sam. Ondje se najviše relaksiram. Imala sam sedam slobodnih dana prije početka proba za ‘Grižulu’ i baš sam uživala.
Story: Hoćete li imati vremena za malo dulji godišnji?
Nadam se da ću od 25. kolovoza do 15. rujna imati odmor i to mi je super. Uvijek ga povezujem s morem i kupanjem, zato mi zimski praznici nisu toliko važni. Ne znam je li to zato što sam rođena uz more, ali kada pomislim na odmor, pomislim na tu svoju kuću na Lopudu koja je odmah uz more - da malo kuham, malo se kupam, čitam, a oko mene su ljudi koje volim i to je to.
Story: Lola je s vama bila na Lopudu?
Naravno! Kći, nećaci, prijatelji. Uživancija.
Story: Biste li jednog dana htjeli nju gledati na pozornici Ljetnih igara?
Možda ona to ne bi htjela jer uvijek plačem kada je gledam, bude mi toliko dirljivo. Kada su na kraju prvog razreda imali predstavu i nešto recitirali, svi su roditelji normalno gledali, a ja sam bila u suzama. Nisam baš sigurna da bi ona to htjela doživjeti jer stvarno ne znam kako bih to emotivno izdržala. Ali ne razmišljam o tome jer je još mala.
Story: Biste li njoj i drugoj djeci uopće preporučili svoje zanimanje. I ova je kriza pokazala koliko su dramski umjetnici na udaru, otkazana su snimanja, brojne predstave…
Ako im je to strast i ako to stvarno vole, onda bih jer tada ne gledaš okolnosti. Ali vremena su se promijenila i pitanje je hoće li se zauvijek baviti istim zanimanjem, to više nije odluka koju donosiš za cijeli život. Ako neće biti dobri u nečemu, promijenit će zanimanje. Ako te gluma vuče i ako to voliš, zašto ne. Treba probati i ako ne budeš uspješan, okušaj se u nečemu drugom. Uostalom, što znači biti uspješan? Najvažnije je da radiš posao koji voliš i da te on nahrani, pritom ne mislim fizički. Kada bi mi se dogodilo da nemam posla i da me više ne zovu, mislim da bih se preorijentirala. Imam nekoliko stvari za koje znam da bih se njima mogla baviti i to ne bi bila tragedija. Sretna sam dok me traže, ali da prestanu, ne vjerujem da bih potonula i bila depresivna nego bih se preusmjerila.