Ekonomistica Petra Božić, supruga našeg bivšeg boksačkog prvaka Stjepana Božića i majka dvoje djece, 12-godišnjeg Lucasa i osmomjesečne djevojčice Emme otkrila je da ima želju proširiti obitelj. Nakon dvoje djece koje je sama rodila, sada je priznala da bi voljela posvojiti jedno. Upravo zato smo je kontaktirali, a ona nam je ispričala cijelu priču koja ju je uopće potaknula na posvojenje.
Kada se javila želja za posvojenjem i zašto?
Želja za posvajanjem se javila kada sam bila trudna s Lucasom. Mislim da većina ljudi prestanu biti djeca u trenutku kada postanu roditelji. Ta ogromna količina brige koju donosi odgovornost za drugu osobu, jedno maleno biće kojem si ti kao majka sve, jako mijenja percepciju i prioritete u životu. Nisam ni bila svjesna koliku količinu ljubavi nosim u sebi, te koliko je malo djetetu potrebno. A opet postoje djeca koje ni to malo nemaju. Dom, ljubav, brigu, zagrljaj, priče za laku noć i poljubac za dobro jutro. Meni je to nezamislivo i rastužuje me što živimo u sredini gdje je lakše dobiti na lotu nego posvojiti dijete.
On se na to nasmijao i rekao mi da prvo rodim našu Emmu, a da ćemo onda razmišljati o posvajanju. Ali i da se nada da ćemo imati financijske uvjete da mi tu želju ostvari
Što suprug kaže na to?
Prvi put sam sa suprugom o posvajanju razgovarala prije godinu dana. Bila sam trudna s Emmom i jako pod utjecajem hormona i emocija. Gledala sam prilog na tv-u koliko djece u RH živi bez roditeljske skrbi i ljubavi, te se jako uzrujala. Poslala sam Stjepanu poruku da jako želim posvojiti dijete. On se na to nasmijao i rekao mi da prvo rodim našu Emmu, a da ćemo onda razmišljati o posvajanju. Ali i da se nada da ćemo imati financijske uvjete da mi tu želju ostvari. Naša bliska prijateljica je posvojila dječaka iz Afrike prije godinu i pol, te smo jako vezani uz njega. Srce nam naraste za dva broja kada vidimo kako odrasta u domu punom ljubavi. A moglo je biti posve drugačije.
Što mislite zašto se danas ne priča dovoljno o tome?
Prošle smo godine bili na medenom mjesecu u Parizu, te smo posjetili jedan dom za nezbrinutu djecu. Stjepan je održao tribinu i razgovarao s njima nekoliko sati. Ja sam sjedila sa strane, slušala i trudila se ne rasplakati. Toliko tužnih priča, djece koja su bila beskućnici, koja su spavala po kolodvorima, jela tuđe ostatke. No njihova socijalna služba ima jako dobar program rehabilitacije, edukacije i osposobljavanja za samostalan život kada za to dođe vrijeme. Većina ih uspije završiti škole, naći posao i steći temelje za jedan bolji život. Nisam sigurna da je tako i kod nas. Nemam osjećaj da smo kao društvo dovoljno senzibilni i empatični, te spremni pomoći onima kojima je pomoć najpotrebnija. Ne znam zašto institucije ne odrađuju brže i kvalitetnije svoj posao, te zašto se tako malo djece posvoji na razini godine. A nije da nema roditelja koji žele posvojiti i imaju za to sve preduvjete.
Proces u Hrvatskoj traje tri godine. Smatrate li to nekom preprekom možda?
Sretna sam što je pokrenuta inicijativa Moramo Vam nešto reći koja ukazuje na problematiku posvajanja i udomljavanja u RH. Vode ju djevojke koje su posvojene, te iz prve ruke znaju kako taj proces izgleda, te je u RH daleko od idiličnog. Od napuštanja od strane roditelja, boravka u domu za nezbrinutu djecu, do posvajanja u novu obitelj. Danas odrasla žena Antonija Skender je rekla da se jasno sjeća, iako je bila mala, koliko je jako željela da netko dođe po nju i odvede ju sa sobom. Bilo joj je sasvim nebitno tko će to biti. Kada dijete ima izjednačene želje s potrebama i kada se sva njezina ili njegova nadanja svode na ono što većina uzima zdravo za gotovo, imati nekog svog. Tko će se brinuti za tebe kada si bolestan, veseliti s tobom kada si sretan i voljeti te uvijek bez obzira na sve. Apsolutno mi je neprihvatljivo da mi kao društvo ne radimo na tome da im to omogućimo, te da svatko kao pojedinac ne preispita sebe kako i na koji način pomoći.
