Vođa Prljavog kazališta: 'Nismo curice da plačemo'

Zašto mene zovete za intervju, ima drugih kolega koji bi govorili o problematici vezanoj uz otkazivanje koncerata? - skromno nas je pitao Jasenko Houra, čovjek zaslužan za brojne klasike Prljavog kazališta, od ‘Heroja ulice’ do ‘Mojoj majci’. Odgovorili smo mu da smo već kontaktirali dosta glazbenika i da nas zanima njegov stav iz pozicije vođe legendarnog benda. S Jasenkom smo se sastali u njegovu omiljenom kafiću na Trgu Francuske Republike u Zagrebu, kamo je došao s 21-jednogodišnjom kćeri Dorom koja je znatiželjno upijala razgovor tate i naše ekipe. Tijekom dva sata Jajo, kako ga prijatelji od milja zovu, rekao nam je da se vratio s odmora iz Gorskog kotara, gdje ima vikendicu, i da je gotovo svaki dan u Dubravi na probama s bendom. Otkrio nam je i da je on jedan od osnivača Nezavisnog sindikata glazbenih djelatnika Hrvatske - Hrvatske glazbene unije, ali i zašto više nije član, što misli o teškoj i neizvjesnoj situaciji vezanoj uz neodržavanje koncerata, što mu smeta i bi li se moglo nešto riješiti drukčije. Uz puno smijeha na rastanku su mu prišli nepoznati prolaznici koji su tražili fotografiju s njim, na što je on ljubazno pristao.

Story: Nažalost, sve nas je rastužio prerani odlazak Rajka Dujmića. Po čemu ćete ga pamtiti?
Ne mogu to sročiti u dvije rečenice, puno je tu priča. Našu pop glazbu podignuo je na razinu ABBA-e. Pamtit ću ga po dobru, duhu, otkrivanju tajni zanata u studiju. Kad smo radili ‘Lupi petama’, mučili smo se s tonalitetom. Pitao me: “Znaš li koji je pravi tonalitet? Reći ću ti, ali ćeš mi platiti gulaš na Maksimirskoj.” Mislio sam da me zeza. Savjetovao mi je da počnem fućkati, a ja sam Fedoru Boiću rekao da odsvira taj ton na klavijaturama. Pokazalo se da je to pravi tonalitet. Stalno smo se smijali i često išli u kineski restoran na ručak.

Story: Rekli ste mi da ste početkom ožujka završili troipolgodišnju turneju po svijetu?
Nakon koncerta Prljavog kazališta u Kranjčevićevoj te u zagrebačkoj Areni u povodu 30 godina svirke na Trgu bana Josipa Jelačića 1989., svirali smo u Australiji i Americi. Turneju smo počeli u Splitu, a završili u Šibeniku. Tu noć kad smo stigli kući, počela je karantena zbog koronavirusa. Tada smo si rekli da se vidimo kad se dobro naspavamo, a početkom lipnja trebali smo ponovno početi svirati na koncertima. Zapravo, kasnimo s planovima nekoliko mjeseci.

Story: Iza mnogih neostvarenih planova, pa tako i vaših, stoji, kako ste već spomenuli, pandemija prouzročena koronavirusom. Kako vi gledate na tu situaciju?
Kao i svi, kalkuliraš. Najgore je kada nemaš prave informacije jer počneš spekulirati, a i slušati sve i svašta sa strane.

Story: Bojite li se zaraze, strahujete li da će vam nemogućnost održavanja koncerata ugroziti egzistenciju?
O strahu za egzistenciju, barem kod nas, dosta se počelo govoriti tijekom posljednje velike recesije, ali i sada je očigledan. Nisam živio rock and roll i glazbu da bih imao zlatne pipe. Sve što sam radio i zaradio, trebalo mi je samo da bih mogao nastaviti dalje. Kao tvrtku, više nas je unazadio potres nego koronavirus. Izgubili smo svoje prostorije u središtu Zagreba, što je grozno. A neću ni govoriti kako je ljudima koji su izgubili stanove. Nema ni potrebe o tome govoriti, živjeti se mora i tu nema plakanja. U svemu tome zajedno, s obzirom na ekonomsku situaciju, kao država smo funkcionirali jako zrelo i dobro. Čak smo nešto posložili i bolje nego što se očekivalo. Međutim, stalno imamo jedan problem - nemamo dovoljno kvalitetnih ljudi. Stalno isplivavaju novi čudotvorci i ljudi koje smo loše odabrali. Ovo se čak i ne odnosi na politiku, nego na pitanje što će se dogoditi s našom profesijom i cijelom industrijom koja od toga živi? To se odnosi i na diskografiju, izdavače, književnost i filmsku industriju. Počelo je s internetom, a sad drugi put nalijećemo na sličan štos.

Story: Kako bi struka mogla pomoći glazbenicima kad je riječ o nastupima i ostalim problemima vezanim uz njih?
Na neki način nemam pravo govoriti o našem sindikatu jer sam jedan od osnivača, ali sam ga napustio.

Story: Zašto ste napustili Nezavisni sindikat glazbenih djelatnika Hrvatske - HGU?
Takav sam karakter, kad se s nečim ne slažem, onda se ne svađam. Osim toga, izvođač sam i član sam Hrvatskog društva skladatelja, ali ni u jednom ni u drugom elementu ne možeš ništa. Teško je reći ljudima koji misle da me zastupaju neka to ne čine. S druge strane, ne znam koliko puta moram to objasniti, neku večer gledao sam razgovor Nikše Bratoša, predsjednika HGU-a, s ministricom kulture o situaciji vezanoj uz otkazivanje koncerata. Uzmite Aristotela i njegovu ‘Politiku’, na prvoj stranici piše: “Ako raspodjela dobara nije dobra, bit će nevolje. Ako raspodjela časti među onima koji je imaju nije dobra, opet će biti nevolje.” Sindikat ima neke druge postulate.

Story: Što izvođačima omogućuje naš glazbeni sindikat?
Da se razdijeli sakupljeni novac. Svi članovi sindikata plaćaju godišnju članarinu. Mislim da sam jedini koji ima potvrdu da nije član. Ne moraš biti u ZAMP-u, stručnoj Službi zaštite autorskih muzičkih prava, ali nećeš dobiti honorare, možeš se štiti sam. Osim toga, ionako ne dobiješ televizijske honorare. Suludo je da nam neki, primjerice, preporučuju neka se počnemo baviti kopanjem krumpira. To se ljudima ne govori i to nije u redu, jer kad se malo bolje pogleda, jedino je glazbena struka ostala ‘u banani’. Iznenađen sam kad mi netko kaže da nije zabranjeno i da se skupovi održavaju. Nego što je?! Zabranjeno je!

Story: Ipak se nude neka rješenja. Mogu se održavati koncerti, barem je donedavno bilo dopušteno do 1000 ljudi s držanjem propisane distance i uz poštovanje epidemioloških mjera. Konkretno, Husein Hasanefendić Hus iz Parnog valjka ukazuje na problem održavanja koncerta bendova za manji broj ljudi zbog cijele mašinerije koja stoji iza toga?
Nikakvu želju nemam komentirati Nikšu Bratoša i Huseina Hasanefendića Husa. Mogu im samo poručiti nešto što već dugo godina želim. Ljudi obično vide djela, a Bog zna namjeru.

Story: Kako gledate na situaciju u kojoj su se našli samostalni izvođači? I oni se žale na ograničavanje publike i otkazivanje svirki?
Ne gledam imena ljudi. Postavljam jedno ključno pitanje: misli li netko reći da je normalno što nam se događa? Cijela industrija plaća porez, a ne možeš dobiti ni minimalnu plaću. Ne dopuštaju nam raditi, a ne daju nam ni minimalac. Sada objašnjavaju da će diskografski radnici, tehničari, filmski radnici i književnici dobiti 300 milijuna kuna. Bojim se u kojeg će izvođača uložiti za nastup u Areni, a da mi svi zajedno vraćamo novac? Malo sam umoran od toga. To je puno puta zabilježeno kod nas; dođeš do Ljubljanske i Glumine banke koje više ne postoje. Ne postoji ni Hypo banka, jedno sam vrijeme mislio da je direktor onaj nilski konj. A gdje su sad ostali umjetnici glazbenici koji sjede u Saboru? Gdje su kad nama gori? Što razgovarate sa mnom? Ja sam k***c u životu. Dobar sam za prljave poslove, kad treba nešto raditi. Nisam dobar za Brijune. Ulazim u godine kad me više nije ni briga, kao što me nije briga što nisam dobio status slobodnog umjetnika. Pitate me zašto nisam član sindikata. Najbolje mi je da sam član Češke besede. To su moji zemljaci, ali moram upisati tečaj češkog.

Story: Ne možete zaboraviti svoju publiku. Mate Mišo Kovač rekao je da si bez publike ništa.
To je istina. Kazalište u dvije godine drži rekord u prodaju ulaznica, među ostalim 36 tisuća prodano je za koncert u zagrebačkoj Areni. Ali govoreći o ovoj situaciji, bolje da nas stave u Remetinec. Mi smo dečki koji možemo to izdržati, nismo curice da plačemo. Barem da zaradimo za dnevnice. Strašno je kad muškarac ne radi. U pravu su ljudi kada kažu da kopamo. Ali kad dolaziš u poziciju da moliš kako bi radio... koga da molim? Kako se nositi s tom situaciju, kojoj cijeli svijet ne može doskočiti? To je nešto o čemu možemo razgovarati. Ovdje ne govorim zbog sebe, nego zbog svih kolega. Vrijeme je da nam netko jasno kaže da ne možemo raditi. Nemojte blefirati, voljeni i nevoljeni prijatelji.

Story: Ima li mjesta za optimizam bez obzira na sve?
To recite vi meni.

Story: Jeste li održali ijedan koncert nakon karantene?
Ne. Volio bih ovaj razgovor završiti s jednim stvarnim događajem koji mi je ispričao otac. Tijekom najjače krize zdravstva u bivšoj nam državi u domu zdravlja nisu se mogli dogovoriti oko plaća i bodova babica, liječnika, vozača hitne pomoći i slično. Sastanak je počeo poslijepodne i iznosili su se argumenti. Babice su tražile ovoliko bodova više, vozači toliko i polako se to pretvorilo i u nekoliko svađa, rasprava. U ponoć su svi bili mrtvi jer se, eto, sve dogovorilo i zaključilo. Ali tada je skočio moj otac i rekao: “Ne možemo, ljudi, tako! Istina, babice se brinu o životu, ali vozač ipak vozi više života u jednom trenutku.” Počela je nova svađa, a ravnatelj doma, vidno uzrujan, pitao je mog oca što radi. Odgovorio mu je: “Šuti, spašavam ti živu glavu, para ionako nema. Bolje da se svađaju jer kad vide da nema love, pobit će nas.” Ispada da bismo trebali glodati jedni druge, a svi smo se zapravo našli na istom brodu. Naravno da treba pokušati ugasiti ovaj požar, ali da se sindikat i Vlada drže, to stoji. Ja to zovem kultom kozaračkog kola. Logika ‘ovaj je naš, ovaj nije’. Samo se možeš uhvatiti za glavu jer svatko gura vlastite interese. Nitko od njih još nije istupio i rekao: “Imamo ozbiljan problem, ovako ćemo to posložiti.”