U sklopu ovogodišnjeg 26. Sarajevo Film Festivala, pod nazivom ‘New Beginnings’, održao se i četrnaesti Talents Sarajevo. Program je tijekom pet dana okupio 62 darovitih sudionika iz 14 zemalja jugoistočne Europe i Južnog Kavkaza˝- perspektivnih redatelja, producenata, glumaca, scenarista, direktora fotografije, montažera i filmskih kritičara. Među njima je bilo i osmero kandidata iz Hrvatske, a jedan od njih bio je mladi glumac Rok Juričić.
Roku gluma nije strana jer ga je s njom od malih nogu upoznavala majka Vanja Matujec. Njome se ozbiljnije počeo baviti na početku srednje škole, ali mladi Zagrepčanin ubrzo je dokazao da svoje mjesto na domaćoj glumačkoj sceni duguje isključivo svome talentu, disciplini i radišnosti. Juričića smo pronašli na Braču, gdje ljetuje s obitelji, a taj otok za njega ima posebnu važnost iz nekoliko razloga. Kako kaže, pripada mu po obiteljskoj liniji njegove bake koja ga je ondje svakog ljeta učila pristojnosti, poniznosti i odgovornosti, što smatra najvažnijim lekcijama iz ljudskosti.
Ljetno kino u Supetru, gdje su nastale fotografije, mjesto je koje mu odmalena puno znači, a ljetos je tamo u sklopu Brač Film Festivala prikazana ‘Kućica’ redatelja Jakova Nole u kojem je Rok imao ulogu. Film je snimljen prošlog ljeta na suprotnoj strani Bračkoga kanala, a s obzirom na to da je propustio zagrebačku premijeru, u punoj kinoatmosferi pogledao ga je ovog ljeta na tom festivalu.
Zbog epidemiološke situacije vratio se iz Londona, gdje je prošle godine upisao diplomski studij filmske glume, a početkom rujna vraća se u englesku metropolu dovršiti ono što je započeo. Nadovezujući se na temu ‘New Beginnings’, Rok nam je otkrio kako on tu situaciju gleda kao novi početak, ali i što je za njega značilo sudjelovanje u ovogodišnjem programu Talents Sarajevo te brojne druge zanimljivosti.
Story: Jedan ste od 62 darovitih sudionika Talents Sarajevo u sklopu ovogodišnjeg Sarajevo Film Festivala. Je li čast dobiti takav poziv?
Da je čast, tek sam naknadno shvatio. Nisam znao da Talents Sarajevo djeluje pod Berlin Film Festivalom. Odabir kandidata obavlja komisija koju imenuje veliki Berlinale. Glupo je, ali mislim da na ovim prostorima čast osjetimo tek kad ona stigne iz nekih daljina koje se nama čine nedostižnima, kad nas odaberu oni koje možda nikad nećemo sresti, neki tamo Nijemci. Priznanje struke možda je izostalo jer nisam siguran koliko su ljudi čiji su radovi sačinjavali ovogodišnji festivalski program doista uspjeli osjetiti prisutnost nas 62 s obzirom na to da se program odvijao virtualno. Valja imati na umu da nagrada kojom ovaj festival odlikuje one najbolje među svojima, nosi ime Srce Sarajeva. Ljudi koji stoje iza SFF-a inzistiraju upravo na srčanosti. Nedvojbeno smo je ponovno uspjeli osjetiti ove godine kada je srčanost nužnija nego ikada prije. Osjetiti srčanost mislim da je ipak važnije nego primiti priznanje. Priznanje, ako ga je i bilo, ove je godine bilo teže izraziti nego inače. Prijavu sam dovršavao u netom potresom pogođenom Zagrebu. Ne sjećam se da sam se stigao brinuti hoće li moja prijava uspjeti.Osim toga, do samoga kraja bilo je neizvjesno hoće li se i u kojem obliku Talents Sarajevo uopće održati.
Story: Da je epidemiološka situacija drukčija, biste li otišli na Sarajevo Film Festival prvi put ili ste bili prethodnih godina?
Na SFF-u sam bio samo jednom, 2018. godine, s ljudima koji su bili i ostali zaslužni za to što jesam. Sjećam se da mi je netko tada svratio pozornost na grupu ljudi i rekao: “Oni su na Talent Campusu.” Činilo se da se oni provode još bolje od nas ostalih. Iako mi nitko nije pričao o iskustvu Talents Sarajeva, odlučio sam tog ljeta sudjelovati i vraćati se na Festival kad god to bude moguće. U industriji čiji sam dio odlučio pokušati postati puno se toga odvija ljeti. Biti spriječen u kolovozu otputovati u Sarajevo stoga je i šteta, ali i privilegij. Mogao bih stalno iznova isticati koliko je važno da već kao studenti imamo profesionalne angažmane. Pobornik sam obrazovanja, ali kad se osvrnem, shvatim koliko sam toga naučio radeći na projektima izvan Akademije.
Story: Kako je izgledalo sudjelovanje na Sarajevo Film Festivalu s obzirom na to da se ove godine održavao online?
Online izdanje bilo je preslika Festivala kakav je i zamišljen. Putem internetske platforme oni koje bismo prethodnih godina zvali posjetiteljima mogli su pratiti filmske projekcije, ali i popratne programe - okrugle stolove, predavanja i ceremonije. Radionice Talentsa odvijale su se putem Zooma ovisno o vremenskoj zoni u kojoj se nalazi određeni predavač. Jedino čega smo svi bili svjesni da nedostaje jest prilika za dublje upoznavanje i umrežavanje s ostalim sudionicima. Među tih 62 sudionika bili su uključeni glumci, producenti, pisci, kritičari i novinari, redatelji, montažeri i snimatelji. Šalili smo se da je Talents Sarajevo 2020. otočno izdanje. Sudjelovao je znatno veći broj Grka u odnosu na prethodne godine, svatko od njih u predstavljanju je napomenuo s kojeg se egejskog otoka javlja.
Story: Mislite li da je ovo bilo dobro rješenje i prilagodba na trenutačnu situaciju? Smatrate li da će se sve više ovakvih događanja odvijati online?
Mislim da je festivalska ekipa napravila besprijekoran posao i da im treba zahvaliti na neposustajanju u želji da se SFF održi. Rješenjem koje su osmislili zavidna većina planiranog sadržaja uspjela se održati unatoč okolnostima. Prilagodba postaje ključ za uspješnost u vremenu u kojem se nalazimo. Rad s Erminom Bravom, jednim od glumačkih mentora ovogodišnjeg Talentsa, polazio je upravo od pitanja što znači prilagoditi se. Što podrazumijeva prilagodba u glumačkom smislu i na koje se načine to poklapa s našim novim svakodnevnim. Strah me što će se sve nastaviti u virtualnom obliku čak i kad se situacija eventualno vrati na staro. Biti online znači moći biti sveprisutan, ali i često biti prisutan nigdje. Još ćemo se dugo pitati spaja li nas ta mogućnost ili razdvaja. Neke od programa dosad je moglo vidjeti nekoliko stotina posjetitelja, a ove su godine doprli do čak desetak tisuća ljudi. Računica je jasna. Online izdanje Festivala na neki način dokida njegovu ekskluzivnost. Nje se moramo moći odreći, ali smatram da trebamo inzistirati na tome da u budućnosti kulturu ponovno uživamo uživo i beskompromisno.
Story: Kako je na vas kao glumca utjecala ova kriza? Vraća li se glumačka scena u neku normalu ili je situacija još jako otežana? Radite li na nekom projektu?
Pitanje je je li nova normala uopće moguća te što ona znači za nezavisnu i za institucionaliziranu kazališnu i filmsku industriju. Oni koji po tom pitanju imaju puno razvijeniju svijest od mene potvrdit će da je situacija zastrašujuća, pa i pogubna za egzistenciju mnogih. U vremenu prije korone usudio sam se početi priželjkivati odvojiti se od škole i uroniti u tržište, u onoj mjeri u kojoj je ono kod nas uopće postojalo. Zbog trenutačne situacije držim se škole dokle god to bude moguće, tamo sam svakako zaštićeniji i otvoren mi je prostor za rad. Idućih mjeseci planiram diplomirati u Londonu, a odmah potom i u Zagrebu. U rujnu 2019. započeo sam diplomski studij filmske glume na londonskom sveučilištu Royal Central School of Speech and Drama. Ta je škola alma mater veličinama poput Judi Dench, Laurencea Oliviera, Martina Freemana i drugih te se svi oni zaklinju u njezinu kvalitetu. Tijek studija u nekom je trenutku poremetila pandemija pa me najesen čekaju snimanja inicijalno planirana za rujan, ali i ona koja su proljetos morala biti odgođena.
Story: Kada ste shvatili da želite biti glumac? Je li vaša majka imala velik utjecaj na vaš odabir karijere?
Da želim biti glumac, shvatio sam vjerojatno tek nakon što mi se učinilo kako bi mi moglo uspjeti postati bilo što drugo. Procijenio sam kako će mi mogućnost da jednog dana za sebe kažem da sam glumac donijeti veće zadovoljstvo nego da mogu reći kako sam nešto drugo. Bilo mi je teško odabrati, ali steći znanja koja nisu nužno vezana uz studij sada mi se konačno čini lakše ostvarivim nego što mi se činilo sa 18 i to me umiruje. Stvarno je krajnje vrijeme da maturante lišimo predodžbe kako ih izbor koji donesu na završetku srednje škole treba ili uopće može odrediti za cijeli život. Naravno da je mama imala velik utjecaj, vjerojatno se zbog toga prema profesiji i odnosim s tolikim poštovanjem, da ne kažem strahopoštovanjem. Onoliko koliko sam prema mami ležeran, toliko ozbiljno shvaćam ono čime se bavi. Roditelji su prva instanca prema kojoj se formiramo. Bilo bi mi važno ostvariti se u odnosu na to kako doživljavam svoje roditelje i kad bih studirao ekonomiju ili izučavao neki drugi zanat. Ništa se ne bi promijenilo da se oni bave nečim drugim, a da sam ja svejedno ovo što postajem. Ipak, odavno je došlo vrijeme da mjesta i ljude koje identificiram kao mamine počnem doživljavati kao svoje.
Story: Budući da ste krenuli majčinim stopama, imate li možda neki skriveni glazbeni talent po uzoru na oca, glazbenika Mladena Juričića?
Glazba je jedna od mojih vještina, na drugima je da odluče je li i talent. Ta je vještina bila skrivana po mnogim projektima u kojima sam dosad sudjelovao. Isprva mi je to gotovo smetalo, bilo mi je važno da me se smatra glumcem, a ne onim koji umije svirati i pjevati. To se u međuvremenu itekako promijenilo pa se s radošću prepuštam onamo gdje mogu zasvirati, otpjevati, skladati ili, još bolje, naučiti svirati neki novi instrument. Naučiti nešto novo svojevrstan je imperativ kojim se vodim. Svakako bih se nekad volio ozbiljno pustiti glazbi, ali to će se dogoditi tek kad procijenim da imam vremena to učiniti potpuno posvećeno. Tata mi odmalena govori o tome što znači imati bend. To sam donedavno doživljavao kao isključivo njegovo i ustvari dramaturški precizno suprotstavljeno onome što sam smatrao maminim. Mislio sam kako su mamine stope one kojima sam i sam konačno odlučio kročiti, no sad shvaćam da su muze iz grčke mitologije s razlogom sestre. Stoga sve što radim želim raditi kao da sam u bendu. S bendom dolazi odgovornost, ali i neka nevina infantilnost koja je, sada shvaćam, nužna za bilo kakvo bavljenje umjetnošću.
Story: Vraćate se na studij u London. Veselite li se povratku?
Povratak u London za mene znači vidjeti što je s onim što je do prije pola godine polako postajalo rutina - neko moje, individualno novo normalno. U prijavi za Talents Sarajevo tražili su, između ostalog, da pišemo o novim počecima. Kad sam odlazio za London, nisam mogao pretpostaviti da će i povratak u Hrvatsku podrazumijevati neke nove početke. Bilo je zbunjujuće u ožujku se vratiti u Zagreb. Ako beskonačnost samo nakratko definiramo kao ne nužno beskrajnu nego određenu krajem koji ne znamo kad će se dogoditi, onda je moj ponovni dolazak u Zagreb jedna beskonačnost. Nisam mogao znati kada će mome boravku doći kraj. To je opasnost i kad je riječ o okolnostima u kojima se trenutačno zateknemo - što im ne znamo procijeniti kraj pa se čine beskonačnima. Novi počeci koje vežem uz odlaske mogu biti svakakvi. Kad smo na nove početke primorani nakon povratka, ako se ispostavi da ono čemu smo se vratili možda više ne postoji, to može i zaboljeti. Tako sam otprilike naveo u prijavi za sudjelovanje na Festivalu koji se diči svojom srčanošću. Svejedno, lijepo mi je ovdje gdje sam sada i teško mi je otići. Mislim da živimo na prostoru nekog raja koji tek moramo naučiti koristiti. Kad me ništa ne bi obvezivalo, ne bih se micao odavde gdje jesam.
