'Ne pristajem na lošu situaciju'

Potkraj 1984. skupina mladih glumačkih entuzijasta, studenata novootvorene Akademije scenskih umjetnosti u Sarajevu, na kazališne je daske postavila predstavu ‘Audicija’. Nisu ni slutili da će to ubrzo postati jedan od najpopularnijih umjetničkih projekata na prostoru bivše Jugoslavije. Tu je komediju pogledalo više od 2,5 milijuna ljudi, a glumci, tada mahom dvadesetogodišnjaci, iskusili su slavu o kojoj su samo mogli sanjati. Jedan je od njih i Admir Glamočak koji i danas s velikim entuzijazmom i uspjehom izvodi predstave te snima filmove, a svoje iskustvo i znanje prenosi i mladim naraštajima. Posljednja uloga u kojoj smo ovog 58-godišnjeg Sarajliju imali priliku gledati ona je u hitu ‘Koncentriši se, baba’ Pjera Žalice koji je svjetsku premijeru imao na ovogodišnjem 26. Sarajevo Film Festivalu - gdje je popraćen velikim ovacijama. O ovoj i brojnim drugim ulogama, kao i o radu u vrijeme rata, ali i tijekom pandemije prouzročene koronavirusom, o svojim snovima te odnosu sa sinom Adijem kojeg je dobio u braku s glazbenicom Amilom, razgovarali smo s Admirom u kratkoj pauzi prije početka novih jesenskih obaveza i još jedne kazališne premijere.

Story: Priča oslikava obiteljske odnose u vrijeme raspada Jugoslavije. Naime, djeca se okupljaju oko posmrtne majčine postelje u želji da doznaju što piše u oporuci. Kako biste opisali vašu ulogu?

Uplašeni sin. Poslušni muž. Brat.

Story: I sami ste odrastali s dvije sestre i bratom. Kakvi su vaši obiteljski odnosi, jeste li i danas izrazito bliski?

Sreća je odrastati u takvoj obitelji. Iako smo svi u ‘rizičnoj’ skupini 50+, viđamo se gotovo svaki dan i još se smijemo.

Story: Priznali ste da volite pogledati film s publikom jer vas zanimaju njihove reakcije. Kako procjenjujete je li nešto uspješno ili ne - po njihovu smijehu, izrazu lica ili čemu drugome?

Gledam u ekran, ne u publiku. Ipak, osjetim energiju ljudi oko mene i znam dišu li s nama na ekranu ili samo potreseno jedu kokice.

Story: Kako se na psihu i ego odražava činjenica da ste neprestano na svojevrsnom ocjenjivanju, da uspjeh svakog projekta ovisi o nečijem pljesku i odobravanju? Na kraju sve radite za publiku.

Na početku karijere to je malo teško jer ponekad imate prevelika očekivanja. Danas je to poput ispita pred strogim profesorom. Na kraju ili odahneš jer je prošlo dobro, ili si prazan, ili pobjegneš kući pa sutra pomisliš da će sljedeći put biti bolje.

Story: Vi i nemate puno problema s neuspjehom - već na početku vaše karijere ‘Audicija’ je bila veliki hit, a i danas su predstave koje režirate uglavnom duga vijeka. Rekli ste da je to zbog priče. Znamo da često govore o aktualnoj političkoj i društvenoj situaciji, je li to ono što u ljudima budi interes?

Možda je to zato što sam, otkad sam diplomirao, zaposlen na Akademiji scenskih umjetnosti pa sam u kazalištu i na filmu igrao samo one uloge i režirao one predstave koje me zaista zanimaju. Kada si zaokupljen poslom koji radiš i imaš izvanredne partnere (a to mi je uvijek najvažnije kada prihvaćam neki posao), sve se samo posloži. Volim znati tko sam, odakle dolazim i kamo sam došao te kamo idem. Nije loše imati na umu i tko su mi roditelji, gdje je prozor, a gdje su vrata. Volim da je sve logično, da publika zna što gleda, da se eventualno prepozna u situacijama ljudi čiju priču prate, da navija ili negira, da se sve događa kao da je sada i ovdje, jednostavno, po principu manje je više.

Story: Kakva je danas situacija u BiH? Kakva je vaša stvarnost?

Svi već znamo kakva je situacija. Nije dobra, ali ja na to ne pristajem. Pokušavam je i privatno i profesionalno učiniti ili zamisliti idealnom; kod kuće servirati jaja, paštetu, sir... kao da je riječ o specijalitetima iz kuhinje nekoga blistavog kuhara, a na poslu maštom nadomjestiti sve ono čega zbog novca ne može biti. I to funkcionira.

Story: Jeste li ovako zamišljali budućnost kada ste davnih 80-ih godina upisali Akademiju u Sarajevu?

Ne sjećam se. Važno mi je da to što danas radim bude moj maksimum. Sada možda preciznije planiram, ali što će uistinu biti sutra, nemam pojma.

Story: Zašto ste se počeli baviti glumom?

Moja obitelj živi između Narodnog pozorišta, Kamernog teatra i Pozorišta mladih. Između igara u obližnjem parku i čarolije koja se događala na scenama tih kazališta birao sam potonje.

Story: Ako se ne varam, bili ste među prvim studentima koji su upisali Akademiju odmah nakon njezina otvaranja. Što biste studirali da se nije otvorila?

Bio sam student prve generacije Akademije scenskih umjetnosti u Sarajevu na Odsjeku za glumu. Budući da se otvorila u prosincu 1981. godine, jedan sam semestar studirao komparativnu književnost na Filozofskom fakultetu u Sarajevu.

Story: Tek ste zakoračili u taj svijet, a već ste ‘Audicijom’ stekli popularnost u cijeloj Jugoslaviji. Kako je sve počelo i kako biste iz današnje perspektive opisali to razdoblje?

Mladi, zaljubljeni u svoj posao, sretni ljudi u sretnoj zemlji igraju pred sretnom publikom. Sreća je u životu imati jedan takav projekt. Puno smo putovali. Bili smo popularni kao neki rock bend. Kada ste u dvadesetima, to vam jako odgovara.

Story: Tijekom rata obnašali ste ulogu dekana Akademije. Je li nezahvalno baviti se umjetnošću u vrijeme kada ona ima možda najmanje značenje u društvu, kada se ljudi pitaju kako preživjeti?

Bio sam dekan od 1992. do 2005. godine. Bilo je zapravo zanimljivo ‘ponovno’ napraviti školu koja je imala odličan rejting u bivšoj državi. Usporedo sam igrao predstave, puno njih. Možda sam u tom razdoblju ostvario svoje najbolje uloge. Bilo mi je trideset godina, postigao sam glumačku zrelost, ali imao sam potrebu nahraniti svoj i duh publike koja je dolazila u kazalište po dva sata zaborava. Kad već nije bilo hrane za tijelo, barem da je duh ispunjen.

Story: I ova nas je pandemija podsjetila na to da se sve u životu može okrenuti u sekundi. Kakvo je danas stanje s vašim poslovnim angažmanima, jesu li još na čekanju?

Pandemija nas je zamalo učinila bespomoćnima. Bezvoljnima. Ali, eto, imamo iskustvo rata. Nisam sjedio, radio sam sa studentima. Najprije online, a kada je to bilo moguće, onako kako je glumu jedino moguće studirati - u direktnom kontaktu. Puno sam čitao, izmišljao jela koja ću kuhati, spavao, usisavao, brisao prašinu, gledao filmove, maštao... Pripremao sam predstavu u Altteatru, nedavno je bila premijera. Naravno, neki su poslovi na čekanju, ali i to će proći.

Story: Imate li u planu i projekte za jesen?

Nakon premijere predstave ‘Hoćemo l’ više’ Džejne Hodžić, koju pripremam sa studentima ASU te mladim glumicama i glumcima, radit ću u Kamernom teatru 55 ‘Pozorište za početnike’ Vedrana Fajkovića, igrati predstave na scenama BiH kazališnih kuća i, naravno, sa studentima četvrte godine glume ASU njihov diplomski projekt.

Story: Koliko se mlade generacije danas razlikuju od one s kojom ste vi upisali fakultet? Čini se da ih zanimaju druge stvari, da žive puno brže nego prethodne generacije…

Ono što veže svaku generaciju studenata glume, i nekad i sada, jesu ljubav prema izabranom poslu i želja da u njemu budu što uspješniji.

Story: Što je najteže u profesorskom zvanju?

Ne iznevjeriti očekivanja koja studenti imaju od vas.

Story: A u roditeljskoj ulozi? Kakav odnos imate sa sinom Adijem?

Znati podijeliti iskustvo. Naučiti poštovanju. Biti autoritet, ali i prijatelj. Moj sin i ja imamo dobar odnos. Već smo ‘veliki’! Visok je gotovo dva metra.

Story: Iako je odrastao uz dvoje umjetnika, nije se opredijelio za glumu ili glazbu nego za sport. Čime se danas bavi?
Završio je menadžment u sportu.

Story: Na koga se ugledao u tom smislu, jeste li se vi ikada rekreativno bavili sportom?
Mi smo slijedili njegove interese i u tome mu smislu pokušali pomoći. Igrali smo fair play. Opet sport!

Story: Proputovali ste svijet. Rekli ste da se ne možete zamisliti nigdje drugdje osim u Bosni i Hercegovini. Ipak, koja je zemlja na vas ostavila snažniji dojam?

Pamtim lijepe gradove. Pariz, Amsterdam, Lisabon, Sydney... A najsnažniji dojam na mene ostavila je Bosna!

Story: Žalite li za nečim u životu?

Nekad bih sve ponovio, sa svim greškama. A nekad...