Martina Tomčić Moskaljov za Story.hr: 'Javnost me doživljava kao vješticu'

Iako je posljednjih godina bila aktivna u raznim projektima, među kojima je javnosti svakako najzamjećeniji u ulozi članice žirija 'Supertalenta' na Novoj TV, proslavljena operna diva i suosnivačica škole pjevanja 'Husar&Tomčić', 45-godišnja Martina Tomčić Moskaljov, nakon dugogodišnje pauze, prije nekoliko se dana ponovno vratila daskama koje život znače utjelovivši lik vještice u operi bajci 'Ivica i Marica'. Kako je bilo nastupati bez publike, što ju povezuje s Dalilom koju uskoro treba utjeloviti u operi 'Samson i Dalila', ali i kako gleda na budućnost kulture s obzirom na pandemiju koja je zahvatila cijeli svijet, Martina je otkrila u razgovoru za Story.hr.

 Na sceni me doista nije bilo dugo. U jednom segmentu osobnom odlukom, u drugom, manjem segmentu, spletom životnih okolnosti. Međutim, nije me bilo na opernoj sceni. Priprema opernih uloga u pravilu zahtijeva veliku posvećenost što je ponekad, uz poslove sa strane i obiteljski život, teže izvedivo. Tako da sam se sada, nakon točno devet godina, ponovno odlučila vratiti svojoj iskonskoj i prvoj strasti, a to je opera. Projekt koji je prvi trebao biti izveden i ujedno moj comeback je opera 'Samson Dalila' u režiji Roberta Boškovića, dirigent je Robert Pavišić, a sve na poziv intendantice HNK u Osijeku Dražene Vrselje. Međutim, pandemija i lockdown su premijeru, koja je trebala biti u svibnju, pomaknuli na početak studenog. U međuvremenu je već bio potpisan ugovor s Zagrebačkom filharmonijom za operu bajku 'Ivica i Marica' Engelberta Humperdincka u režiji Petre Radin, a pod dirigentskim štapićem Dawida Rundtza u sklopu 150. godišnjice Zagrebačke filharmonije. Uloge su dijametralno suprotne, kako pjevački tako i dramaturški. Vještica u 'Ivici i Marici' je prikaz svega onog zločestog i zlog u današnjem svijetu, a servira nam se pod krinkom skrbi i brige za drugu stranu. Radi se o jednoj horor i poremećenoj osobi koja u ovoj režiji ide korak dalje i na jedan sadistički način uživa u patnji ostalih. Osobno mi je bilo dosta teško nositi se s izazovima tog projekta jer mi je bilo teško identificirati se s tako nečim iskvarenim. S druge pak strane, puno mi je lakše bilo poistovjetiti se s emotivnom i strastvenom Dalilom. Pročitala nas negdje da je to povijesno gledano najsnažnija ljubav između muškarca i žene, a u režiji Roberta Boškovića ta ljubav se brani te se jako lijepo argumentiraju neki njezini postupci koji su možda na prvu nelogični i mogu čak dovesti u pitanje i njezinu ljubav prema Samsonu.

Kada biste morali izabrati onu koja više karakterizira vas privatno, biste li bili vještica ili Dalila? Zašto?

 S vješticom gotovo da nemam dodirnih točaka. Iako će javnost opovrgnuti ovu moju izjavu i tvrditi da sam kao vještica autentična onome kako me javnost doživljava. Međutim, i moja televizijski pojavljivanja su samo uloga, baš kao i ona iz opera. Ljudi koji me privatno poznaju zasigurno će reći da sam emotivna i strastvena kao Dalila. Moja uloga je vjerno dočarati i vješticu i Dalilu, ali kada bi život bio opera, onda bi moj život bio 'Samson i Dalila'.

Premijera opere bajke 'Ivica i Marica', zbog trenutne situacije uzrokovane pandemijom koronavirusa, održala se bez publike. Kakav je bio osjećaj nastupati u takvim uvjetima? Je li bio neki trenutak u kojemu vam je publika najviše nedostajala?

 Mislim da bi bilo jako ne fer i sebično isticati samo operu kao segment koji pati zbog pandemije. Naravno da je svatko fokusiran na svoje područje djelovanja. Međutim, smatram da postoje određena područja djelovanja u kojima su ljudi zaista egzistencijalno ugroženi zbog svega što se događa i možda baš zato što nam je atmosfera života jako dobila negativan predznak, kultura tek sada treba pronaći put do svakog pojedinca jer je u konačnici to ono što nas sve skupa diže i vraća osmjeh na lice. Bez publike je uvijek teško. Publika je ta zbog koje dolazimo navečer u kazalište. Biti bez publike zasigurno mi je ostavilo okus gorčine u ustima. Ali, ja na to gledam kao samo jedan mali dokument ovog ludog vremena, međutim, nikako kao trajno stanje. Čovjek bez umjetnosti ne postoji, publika će se vratiti, samo moram svi biti strpljivi i disciplinirani.

'Samson i Dalila' tek treba imati svoju premijeru. S obzirom na neizvjesnost pandemije, bojite li se da se ista možda ipak neće dogoditi u planiranom vremenu?

Naravno. Mi smo sada ušli u završnicu priprema za premijeru koja bi trebala biti oko 10. studenog, nije još točno definirano jer ni kazališta ne mogu planirati jer je sve nepredvidivo. Svaki dan nam je nepredvidiv. Svako jutro se budim u hotelu s idejom hoću li na mobitelu vidjeti poruku da je sve otkazano i da se mogu spakirati i vratiti kući svojoj obitelji u Zagrebu. Nije nimalo ugodno, ali situacija ne leži u rukama nas malih ljudi tako da svaki dan radim kao da mi je premijera početkom studenog.

Ne libite se komentirati aktualne društvene teme pa ste se tako putem svog Instagram profila osvrtali i na mjere koje se donose glede Covida-19. Mislite li da su kazališta nepravedno najviše zakinuta u svom radu u usporedbi s možda ugostiteljskim objektima i noćnim klubovima? Po vama, jesu li predstave bez publike zaista jedina opcija? Hoće li hrvatska kazališta opstati?

 Svoj Instagram profil sam i otvorila s idejom da on bude ogledalo mojih stavova, razmišljanja, životnih odluka, stvari koje radim s idejom da potičem u ljudima pozitivne emocije. Kao i većina kolega na svjetskoj razini, pristaša sam spoznaje da imamo pandemiju koja predstavlja životnu ugrozu ponajviše za stariju populaciju, a koja je u konačnici i konzument naših usluga. Međutim, kao i sve stvari u svijetu, i ova pandemija je pokazala da su financije i novac ono što određuje pravila ponašanja. Koliko god kultura na svjetskoj razini bila zanemarena, čovjek bez kulture ne postoji. Brza zarada koju imaju neki drugi sektori u ovoj je situaciji dobila prednost. Meni je jasno da se ide na smanjenje svega i da se gleda kako pomiriti dvije strane, međutim, u trenutcima ratnih uvjeta, jer je za mene ovo kao Treći svjetski rat, tek treba dizati duh. Ljudima treba ponuditi nešto što će im podići duh, a istovremeno održavati disciplinu. Ne postoji radikalna mjera koja bi ljude izbacila iz koncertnih i kazališnih dvorana. Ništa danas ne funkcionira, a da u pozadini nema kreativni koncept čovjeka. To je jedini aspekt u kojemu čovjeka ne može zamijeniti ni umjetna inteligencija u budućnosti.

Smatrate li da će ovakav odnos prema kulturi, koja je u posljednjih nekoliko mjeseci čini mi se i najviše zakinuta raznim mjerama, ostaviti dugotrajne posljedice?

 Ova situacija svakako će ostaviti traga, i već je ostavila, u svim segmentima pa tako i kulturnom. Međutim, vidim odgovornost osnivača kulturnih institucija odnosno svjetskih vlada u spoznaji da čovjek bez umjetnosti ne postoji. Upravo poticanjem lijepog u svakom od nas gradimo pozitivno društvo. U ovim trenutcima je užasno lako pretvoriti se u frustrirano društvo puno jala i međusobnih osuđivanja što onda prerasta u nerede i fizičke sukobe. Mislim da je odgovornost svjetskih čelnika ovu situaciju držati pod kontrolom, osvještavati ljude što nam je činiti, ali i istovremeno dizati duh i iskoristiti ovu situaciju u našu korist. Osobno se trudim uvijek izabrati pozitivno pa tako i iz ove situacije, koja nije nimalo laka i koja će imati svoje posljedice, nastojim izvući korist za sebe, svoju obitelj, ljude s kojima sam okružena.