Gina Victoria Damjanović: 'Uvijek mi je lakše pisati o teškim emocijama'

Kada je otpjevala hit ‘Zaljubila sam se’ grupe Detour, svijet se preko noći zaljubio u zgodnu i energičnu Bračanku Ginu Victoriju Damjanović. I prije toga imala je zavidno glazbeno iskustvo, o čemu govori u intervjuu, a sada je došlo vrijeme da se ponovno vrati kući. Svestrana mlada dama, radijska voditeljica, producentica i kantautorica kreće u samostalne glazbene vode. Priča nam o svemu tome, kao i o inspiraciji, bračkim korijenima, dečku Marku Bratošu, modnim igrama...

S vremenom se čovjek poželi ostvariti drukčije, šire. Mislim da je jako važno odgovoriti na svoje unutarnje izazove, dopustiti glazbi koju tako snažno osjećam da krene dalje i dati sve od sebe.

Story: U kakvu ste odnosu ostali s članovima benda? Možete li u budućnosti, bude li prilike, ostvariti poneku suradnju?

Svojim sam kolegama iz Detoura iskreno zahvalna na svim divnim notama, prilikama i uspomenama koje smo podijelili. Bilo je to neprocjenjivo iskustvo, a prostora za suradnju sa sjajnim autorima kao što je Nenad Borgudan uvijek ima.

Story: Pred vama je novo razdoblje, solo karijera. Kada se ta želja prelomila u vama?

Iako sam se i prije dolaska u Detour okušala u solo vodama, proljetni lockdown bio je vrijeme za duboko promišljanje o glazbi i smjeru kojim bih željela ići. Tako je sazrela želja da se iznova okušam u autorskom˝radu i krenem u potragu za svojom glazbenom pričom.

Story: Je li bilo pitanja, sumnje? Ipak bend pruža određenu zaštitu, sigurnu luku.

Bend ti svakako na određeni način čuva leđa. Učiš i realiziraš neke stvari, ponekad i griješiš. Svjesna sam da stvaranje samostalne karijere može biti mukotrpno, ali sve je to dio strastvenoga kreativnog procesa u kojem intenzivno živim i radim.

Story: Jednom je Jacques Houdek rekao da je ženama na estradi teže. Slažete li se?

Sve ovisi o osobnoj perspektivi i načinu na koji se nosite s problemima. Jednako lako i teško može biti i ženama i muškarcima. Ipak, u današnjem dobu intenzivnog konzumerizma pred žene se češće postavljaju nerealni zahtjevi, osobito kada je riječ o imperativu mladosti i ljepote. Žene se češće od muškaraca nađu u situacijama objektivizacije, a nisu rijetke ni nemoralne ponude, što neupitno loše utječe, osobito na one koje tek započinju svoj put. Na našoj estradi postoje mnogi pravi umjetnici koji su svojim snažnim stavovima i životnim načelima pokazali da mogu inspirirati mnoge te se boriti protiv diskriminacije i predrasuda.

Story: U prednosti ste u odnosu na ostale pjevačice jer pišete svoje pjesme. Počinjete li njima samostalnu priču?

U siječnju će izaći pjesma ‘Pepeo’. Tekst, glazbu i aranžman potpisujemo Marko Bratoš i ja. Pomogli su nam naši dragi prijatelji i suradnici - producent Srđan Sekulović Skansi i gitarist Tomo Presečki. ‘Pepeo’ je himna hrabrosti i u nju je utkano toliko različitih ljudskih duša te njihove dobre energije. U stvaranju pjesama najviše volim timski rad, drago mi je dijeliti ideje s drugim umjetnicima i često je upravo zajedništvo ono što oplemeni prvotnu ideju.

Story: Kako biste opisali novu-staru Ginu?

Nova je Gina zapravo ista kao i stara, samo s manje strahova te više želje i hrabrosti da podijeli svoje osjećaje, ideje i vizije.

Story: Kada ste počeli pisati pjesme? Kako biste ih žanrovski opisali?

Poeziju i glazbu pišem odmalena, a intenzivnije sam počela u srednjoj glazbenoj školi. Pišem na faze, a ima tu svega, tekstova na čakavici, engleskom i hrvatskom jeziku. Teme su različite, a glazba nikada nije žanrovski određena. U principu, stvaram iz sebe, zapisujem ono što osjećam i čujem. Ponekad dobijem ideje u snu pa možemo reći i da pišem ono što sanjam.

Story: Čiji su vas glazbeni utjecaji usmjerili?

Imam sreću što moji roditelji zaista žive glazbu, moja je majka radijska novinarka, a otac glazbenik. Kod nas se oduvijek slušala dobra glazba. Odrasla sam uz klape i klasičnu glazbu, ali i Beatlese, Stevieja Wondera, Arethu Franklin, Olivera, TBF... I sama sam oduvijek istraživala pa rado slušam jazz, grunge, rock. Glazba za mene nije žanr nego osjećaj, umjetnost, iskrenost i ljubav.

Story: Poznato je i da imate pedagoškog dara. Iskazali ste se u ‘The Voiceu’ kao članica mentorskog tima Davora Gopca. Kakvo vam je to bilo iskustvo?

Vokalna pedagogija moj je istinski poziv prije svega, a tijekom vremena mi je postala i struka. Obožavam raditi s ljudima, volim poučavati, ali i učiti od drugih. Show ‘The Voice’ jedna je od najljepših priča u mom životu. Imala sam priliku raditi ono u čemu uživam s ljudima koji me inspiriraju i koji su mi na kraju priče postali prijatelji. Poseban izazov bio je ukrotiti vječnog dječaka Davora Gopca i ostati ozbiljna dok te imitira pred cijelim timom.

Story: Trenutačno vas gledamo u showu ‘Zvijezde pjevaju’, mentorica ste talentiranom glumcu Marku Petriću.

Marko je divan umjetnik i prijatelj s kojim je gušt raditi! Nama show ‘Zvijezde pjevaju’ nije posao ili obaveza nego veseli, životni proces u kojemu smo oboje rasli kao osobe, umjetnici i pedagozi. Srušili smo neke zidove, dobro se zabavljamo i uživamo na pozornici i iza nje. Cijela ekipa je sjajna, od produkcije do kolega, motiviramo se i podržavamo te vjerujem da će tako biti i nakon showa.

Story: Rekli ste da je na vaš glazbeni put utjecala genetika. Kako je sve počelo?

Svi članovi moje uže i šire obitelji pjevaju i/li sviraju. Mislim da nisam mogla izbjeći taj gen, jedina je razlika što su se neki od nas odlučili time baviti i profesionalno. Budete li ikada u blizini nekog Damjanovića, čuvajte se ‘oštrih’ ušiju jer ako falšate, bolje nemojte pjevati!

Story: Bili ste i voditeljica klape na Braču?

Na Braču sam prvi put počela pjevati u klapi. Imala sam sedam godina kada sam s ocem i barbom pjevala prvog tenora u muškoj klapi. Nakon toga bila sam u ženskim klapama na Braču, Šolti i u Splitu. Prva koju sam vodila bila je muška klapa Klis, a nakon preseljenja u Zagreb, počela sam voditi mušku klapu Bošket. To je stvarno posebno iskustvo, osim što si vokalni pedagog i psiholog, zanimljivo je biti jedina žena i još k tome voditeljica u muškom kolektivu. Voditi klapu znači i njegovati naše glazbeno i kulturno nasljeđe, što je doista izazovno, ali i emotivno. Jednostavno predivno!

Story: Koliko vas je oblikovalo odrastanje na otoku?

Za mene je biti otočanka privilegij i blagoslov. Brač je prekrasno mjesto za odrastanje. Otočni život ima mnogih prednosti, a mene je dobro pripremio za sve životne pustolovine.

Story: Što to otočno nikada neće izaći iz vas?

Čuvena bračka ekonomičnost.

Story: Manje je poznato da ste jedna od inicijatorica humanitarne akcije ‘Nešto zbilja važno’ udruge Brački pupoljci, koja se izborila da sva otočna djeca s teškoćama u razvoju imaju pravo na besplatan trajektni prijevoz. Kako je došlo do toga?

Rad udruge Brački pupoljci pratim od samih početaka i kad god sam imala priliku pomoći, sudjelovala sam u humanitarnim akcijama. Moj dragi prijatelj Mate Mladina, djelatnik bračkog Crvenog križa, i Gordan Turković, prijatelj Brača i stručnjak za odnose s javnošću, napisali su peticiju koja je dodatno upozorila na problem trajektnog prijevoza za djecu s teškoćama u razvoju. Odmah sam im se javila i zajedno smo osmislili slogan #neštozbiljavažno. Mjesecima smo poticali izmjene zakona i upoznavali javnost s problemom koju su otočna djeca i njihovi roditelji pokušavali riješiti više od deset godina. Postigli smo vrlo važan cilj - promjenu zakona. Sada sva otočna djeca s teškoćama u razvoju imaju pravo na besplatan trajektni prijevoz. Ponosni smo što je naša kampanja dobila i dvije prestižne nagrade - Grand Prix Hrvatske udruge za odnose s javnošću (HUOJ) i svjetsku PR nagradu Golden World Awards for Excellence Međunarodne udruge za odnose s javnošću (IPRA).

Story: Tu je i vaš posao na radiju. Na narodnom vodite i producirate dvije emisije - ‘Living Room Acoustic’ i ‘Treća smjena’. Otkud toliko energije?

Radio je ljubav, najintimniji i najdraži medij. Živ je, aktualan, a uz sav adrenalin koji nosi, pruža mi i pogled na glazbu s neke druge, sveobuhvatnije strane. ‘Living Room Acoustic’ mi je najdraži projekt na radiju, a emisiju vodim s Tomislavom Cvetkovićem. U našem dnevnom boravku svakoga drugog četvrtka ugošćujemo domaće glazbenike koji nam otkrivaju nešto više o sebi i akustično izvode svoje pjesme, ali i obrade najbolje domaće glazbe. ‘Treća smjena’ ide radnim danom od 18 do 22 sata. I u toj je emisiji najveći fokus na glazbi.

Story: S vama radi i dečko Marko Bratoš, glazbenik i radijski voditelj. Kako ste se upoznali?

Upoznali smo se prije osam godina na jednom druženju. Šarmirao je i on mene i ja njega, bili smo mladi i nezreli. Nešto smo pokušali, ali tada se nismo baš proslavili. Nekoliko godina poslije život nas je ponovno spojio. Otad zajedno plešemo kroz život, malo mudriji i jednako blesavi.

Story: Stvarate li zajedno pjesme?

Pišemo i svatko za sebe i zajedno, stalno nešto istražujemo, mijenjamo, nadograđujemo… Priznajem, ponekad se i glupiramo, ali oboje glazbom iskreno dijelimo s drugima svoje priče i emocije. To je i smisao umjetnosti, zar ne?

Story: Kako dva glazbenika i, pretpostavljam, ega funkcioniraju?

Odlično funkcioniramo, super je što imamo vlastita mišljenja i ideje, a kad se ne slažemo, argumentiramo svoje ideje i na kraju se nađemo na pola puta.

Story: Na pozornici ste živa vatra, a za sebe ste jednom rekli da ste melankolik.

I jedno i drugo je istina. Vjerujem da svi imamo barem dvije strane osobnosti, samo su nam omjeri možda drukčiji. Na pozornici se osjećam živom, ona je moj dom, sigurna zona u kojoj mogu biti slobodna u svim svojim stanjima. Inače imam puno životne i kreativne energije, a kada ona ponekad presuši, dogodi se potpuna suprotnost, mogu reći melankolija. Takvo stanje može čak biti sjajno jer tada isplivaju strahovi i nesigurnost. Bez obzira na kapacitet energije, hipersenzibilna sam osoba i sve proživljavam jako intenzivno i duboko.

Story: Jesu li tuga i sjeta inspirativnije za stvaranje glazbe?

Uvijek mi je lakše pisati o teškim emocijama i situacijama nego o sreći. Mislim da je to zato što osjećamo potrebu izbaciti to iz sebe, a s druge strane više pozornosti pridajemo osjećajima koji nas ‘spuštaju’. Lakše je prepustiti se nečemu što nas muči, a rijetko ističemo ono što je dobro u nama i u našem životu. Pokušavam promijeniti takvu životnu dinamiku, ali u konačnici, kada govorimo o glazbi, najvažnije je da je slušatelji osjete, a predivno je kada se s nečim mogu poistovjetiti.

Story: Kakva je Gina kada je sama?

Ovisi o danu. Nekad satima ležim, jedem smokije i gledam serije, nekad plačem ispod pokrivača i razmišljam o svim patnjama svijeta, a nekad umirem od smijeha i plešem poput manijaka.

Story: Poznati ste i po svom eklektičnomu modnom stilu. Koja je to modna filozofija?

Ma nema tu filozofije. Jednostavno nosim ono što mi se sviđa i u čemu se dobro osjećam. Stil je zabavna igra, a ta eklektičnost odraz moje mašte.

Story: Ne krijete da nabavljate odjeću i na Hreliću i u second hand trgovinama? Kupujete li u trenutku?

Ne da ne krijem, nego i druge nagovaram da čine jednako! Prije svega zbog poticanja održive mode, onda zbog uštede, a zatim i da se ne pretvorimo svi u modne klonove nego razvijamo vlastiti stil i poštujemo priče koje dolaze sa starijim, vintage predmetima. Često kupujem planski, a ponekad kupim nešto samo zato što me neki uzorak toliko razveseli da zaključim kako mi baš nedostaje u mome pretrpanom ormaru.

Story: Pretpostavljam da će u vašoj samostalnoj karijeri biti puno modne igre?

Dobro pretpostavljate! Igra se nastavlja, prelazimo na nove ‘levele’!