Sve ide kako treba, bez stresa. Ekipa je odlična, jako smo se zbližili i želimo napraviti nešto jako dobro. U ovoj predstavi imam čak dvojicu supruga i ako se jedan umori, uskače drugi. Šalim se, dečki su neumorni, ali imamo alternaciju jer su dosta zauzeti”, otkriva Tanja Ribič koja u zagrebačkoj Ludoj kući priprema predstavu ‘Bračna terapija’, koja će se premijerno prikazati 29. listopada. Osim što u njoj glumi, ova dramska umjetnica potpisuje i režiju te adaptaciju teksta koji je napisao Daniel Glattauer.
Story: Kako ste se odlučili postaviti ovu predstavu?
U ljubljanskom gradskom kazalištu, u čijem sam ansamblu, prije pet godina imali smo premijeru ove predstave i ondje glumim terapeutkinju. Sve su tri uloge genijalne, ali zanimalo me kako će terapeuta odigrati muškarac pa ga sada glumi Vedran Mlikota, u ulozi muža izmjenjuju se Saša Buneta i Janko Popović Volarić, a ja glumim suprugu. Bilo je logično uzeti ovaj tekst jer je hit. Adaptirala sam ga za hrvatsku publiku. Tekst je jako precizan i sve ovisi o glumcima te dobroj i kvalitetnoj glumi.
Story: Je li teško istodobno glumiti i režirati?
Bilo bi lakše da je na sceni više glumaca. Recimo, svađam se s jednim likom i ne vidim što mi drugi radi iza leđa te ga ne mogu ispravljati. Izađem iz uloge glumice pa ga malo gledam kao redateljica. Budući da mi žene možemo odjednom raditi sto stvari, usput sam napravila i scenografiju i kostime. Posvećeno, ali vrlo brzo jer ne želim komplicirati. U Ludoj kući naviknuli smo biti praktični i raditi više stvari jer ovisimo isključivo o svome radu.
Story: Jeste li vi sami doživjeli iskustvo bračne terapije?
Svatko ima pitanja. Terapija je i traženje i slušanje trećeg mišljenja. Uloga terapeuta ne smije se podcjenjivati. Supružnici se najčešće svađaju zbog nekih nesporazuma jer žene i muškarci različito razmišljaju i imaju različitu percepciju, što često treba uskladiti. Ako postoje ljubav i privlačnost, sve se može riješiti.
Story: Kako vam je glumiti na hrvatskom jeziku?
Ne razmišljam o tome, ali neke riječi i rečenice zahtijevaju pokret jezika na koji nisam naviknula pa, kao u fitnessu, trebam malo više vježbati.
Story: Razlikuju li se slovenska i hrvatska publika?
Male razlike postoje. U Sloveniji se čak osjeti i razlika između grada i periferije. U urbanoj sredini publika reagira tijekom predstave, ali morate ih baš oduševiti da biste dobili veliki pljesak na kraju, a na periferiji su tijekom izvedbe toliko tihi da ne znate sjedi li tko u publici, a na kraju dobijete gromoglasan pljesak. U Sloveniji jesmo malo zatvoreniji, no južniji dijelovi zemlje su temperamentniji.
Story: Iduće godine gledat ćemo vas u Netflixovoj seriji ‘Zero Chill’, možete li otkriti nešto više o tom projektu?
Još ne, ali glumačka podjela je iz cijelog svijeta, a moj lik ima zeznut karakter. Prilično je suprotan meni, ali upravo to je najveći izazov i ljepota našeg posla. I u ovoj je predstavi lik Lare potpuno drukčiji od mene, a neshvaćena žena je u stanju napraviti svašta. Uživam u njoj, a ponekad bih joj najradije opalila šamar.
