Glumica priznala da u stvarnosti ima sasvim drukčije lice

Nagradu Oscar dobila je 2015. za ulogu žene kojoj je dijagnosticirana Alzheimerova bolest u filmu ‘Zauvijek Alice’, briljirala je u hitovima ‘Sati’, ‘Samac’ i ‘Djeca su dobro’, široj publici približila se komercijalnim uspješnicama ‘Igre gladi’ i ‘Ta luda ljubav’, a 2018. gledali smo je kao slobodoumnu raspuštenicu koja u 50-im godinama večeri provodi plešući po klubovima i flertujući s muškarcima. Riječ je o filmu ‘Gloria Bell’ kojim je glumica Julianne Moore još jednom pokazala da se odlično snalazi u bilo kojem žanru te da je ona žena sa sto različitih lica. Ali samo kada se nalazi pred upaljenim kamerama. Nakon što se one ugase, postaje jednostavna, skromna Julianne koja se, unatoč tome što ima svoju zvijezdu na Stazi slavnih u Hollywoodu, nimalo ne osjeća poput holivudskih zvijezde. A tako i ne živi.
- Vrijednosti koje suprug i ja zagovaramo su zajednica, društvena odgovornost te dužnost pomaganja ljudima koji su imali manje sreće u životu od nas. Mislim da ni moja djeca riječ ‘slava’ ne povezuju sa mnom. Uvijek im napominjem da nisam na naslovnici časopisa zato što sam poznata nego zato što je to moj posao, jer glumim u određenom filmu. Naglašavam im da o meni pišu zbog mog rada i poslovnih postignuća, a ne zato što sam nekakav celebrity - kaže Julianne koja će uskoro navršiti 60 godina, a sve donedavno bila je zaštitno lice kozmetičke kuće L’Oréal.

 - Nastojim se umanjiti, ne želim na sebe privlačiti pozornost - rekla je jednom prilikom.
Spisatelj Michael Cunningham sjeća se susreta s Moore 2002., kada je snimala film nastao prema njegovu romanu ‘Sati’. Čim su sa seta stupili na ulicu, primijetio je veliku promjenu na njezinu licu. Pitao ju je što je napravila, odgovorila mu je: “Ništa.”
- “Maskirala si svoju ljepotu”, rekao sam joj. Kao da je nešto uvukla u sebe. U sobi je imala sjaj koji je na ulici odjednom nestao - objasnio je.
Zato Moore ne preferira kazališnu glumu. To joj se iskustvo, objašnjava, čini previše ‘izvanjskim’, ona želi da ono što radi bude unutarnje iskustvo, na neki način samo njezino.
- Volim se pretvarati da me nitko ne gleda dok glumim. Ono što mi je divno u filmskoj glumi jest činjenica da se osjećam kao da sam ušetala u knjigu čiji sam dio oduvijek željela biti - kaže ova strastvena ljubiteljica knjiga koje je počela čitati sa šest godina.
Sjeća se da je prvu rečenicu pročitala dok je sjedila u dnevnom boravku obiteljskog doma u Omahi pokraj majke kojoj jako nalikuje.
- Otad sam nastavila čitati, i to sve čega god sam se domogla - otkriva.
Njezini roditelji, kaže, bili su intelektualci i uvijek su isticali važnost obrazovanja. Bili su ambiciozni i oboje su bili prvi u svojim obiteljima koji su stekli fakultetske diplome. Majka Anne Love, koja je kao desetogodišnjakinja s obitelji iz gradića Greenocka u Škotskoj emigrirala u Ameriku, u 12. godini upoznala je Petera Moorea Smitha u prezbiterijanskoj crkvi u gradiću Burlingtonu, u New Jerseyju. Vjenčali su se kada je ona imala 19, a on 20 godina. Do svoje 25. godine Anne je rodila troje djece. Julianne, odnosno Julie Anne Smith, bila je najstarija i majka ju je odgajala sama dok je otac bio na dužnosti u Vijetnamu. Bili su jako bliska obitelj, uglavnom zato što su se morali oslanjati jedni na druge. Tijekom djetinjstva Julianne se zbog očeve karijere selila čak 20 puta - u Sjevernu Karolinu, Nebrasku, Virginiju, Alabamu, Panamu, Georgiju, Teksas, New York, Washington, Njemačku, na Aljasku… On je promijenio nekoliko vojnih funkcija - od pilota helikoptera i padobranca koji je za služenje u Vijetnamu odlikovan Grimiznim srcem do odvjetnika i suca na američkom žalbenom sudu oružanih snaga. Moore je pohađala devet različitih škola. No svaki tjedan, bez obzira na to u kojoj su se državi nalazili, Anne bi djecu vodila u knjižnicu i posuđivala knjige za njih. To im je bila jedina konstanta i utjeha u životu punom promjena.

- Stalno smo se selili i na puno smo se toga trebali prilagođavati. Ali kad uzmete knjigu u ruku, znate da ćete dobiti priču. Znate kako ćete se osjećati čitajući je. Ta je sigurnost divna - objasnila je poslije.
Česte selidbe rezultirale su još nečim pozitivnim - Moore je postala prilagodljivija od svojih vršnjaka te je počela čitati ljude podjednako dobro kao i knjige. Čim bi se našla u novom razredu, proučila bi ponašanje svih koji su je okruživali.

 - To nije nešto što bih preporučila drugima, ali izgradilo me u osobu kakva sam danas. To vas jako zbliži s obitelji. Postala sam prilagodljivija, stekla sam osjećaj univerzalnosti. Vratila sam se u SAD, a tamošnji ljudi nisu znali ništa o europskoj kulturi jer tada se nije puno putovalo, a ja sam još kao dijete vidjela velik dio svijeta. Imala sam 16 godina i odjednom se cijeli taj novi svijet stvorio ispred mene - Velika Britanija, Francuska, Italija... Amerika je velika zemlja, odvojena od ostatka svijeta oceanima, stoga nam nedostaje znanja i vidika, imamo uske horizonte. Nisam se željela razlikovati od drugih. Htjela sam se uklopiti gdje god bila pa sam gledala ljude kako hodaju, kako razgovaraju, što rade, koja su njihova pravila - kaže.
No daleko od toga da je bila popularna. Priznaje da je bila štreberski tip. Bila je loša u gotovo svim sportovima, pokušala se učlaniti u tim navijačica, ali ni to joj nije pošlo za rukom. Jednostavno je bila pametna djevojčica s naočalama na nosu. Iako se njezin brat Peter ne slaže s tim.
- Sve glumice vole pričati kako su bile autsajderice. Julianne je bila kraljica maturalne zabave. Bila je prelijepa. Imala je sve petice. I bila je popularna - ističe.
No ona ga ispravlja i dodaje da je bila prva pratilja kraljici maturalne zabave. Ipak, jedno je sigurno - od šestog razreda nadalje bila je zvijezda svih školskih predstava. Sa 18 godina odlučila je profesionalno se baviti glumom, i to upravo u trenutku kada je njezina majka diplomirala sociologiju - kao najstarija u generaciji diplomanata fakulteta Briarcliff. Nastavila je studirati pa je tako magistrirala sociologiju, ali i psihologiju. Iako je puno toga postigla, kako je zbog muževe karijere i odgoja djece ujedno štošta propustila te zaostajala za svojom generacijom, osjećala je gorčinu, razočaranje i nezadovoljstvo, a to se odrazilo i na njihovu obitelj.

- Majka se s pravom osjećala izdano i potlačeno. Imala je ambicije koje nikad nije uspjela ostvariti. Mojim je sestrama rekla da, ako žele biti uspješne, moraju biti bolje od ostalih. Jednostavno nije bilo dovoljno sa su samo dobre. Morale su biti izvrsne - kaže Peter i dodaje da su odrastali uz njezina visoka očekivanja.
Stoga ne čudi što su svi postali uspješni, a njezina sestra Valerie Wells danas je izvršna direktorica jedne tvrtke.
- Nije željela da se udamo mlade ili da mlade rodimo djecu. Željela je da se obrazujemo i imamo karijeru - kaže Moore.
Bez obzira na to, njezinu profesiju nije odobravala. Govorila joj je da glumom samo trati pamet.
- Mislim da je čak i meni ta moja odluka bila iznenađenje. Dotad nisam upoznala nijednoga glumca ni pogledala neku predstavu. Voljela sam televiziju i filmove, ali nisam znala da postoji cijela industrija koja se bavi time - objasnila je.
Osoba koja joj je usadila tu ideju bila je Robie Taylor, učiteljica glume u američkoj srednjoj školi u Frankfurtu koja joj je predavala od 1977. do 1979. godine. Moore je bila u prvom razredu srednje škole kada ju je Taylor vidjela kako glumi u predstavi ‘Tartuffe’.
- Otvorila je usta u prvoj solo dionici i, iako je sve to djelovalo nekako nevino i primitivno, nešto sam vidjela u njoj. Izgledala je sigurno i stabilno. Znala je tko je - kaže Taylor.
U četvrtom razredu Moore je tražila njezin savjet za daljnje školovanje.
- Rekla sam joj: “Julie, ti si žena koja je otporna na metke, možeš s lakoćom prihvatiti odbijanje i nastaviti dalje. Moraš otići u New York, pronaći posao koji možeš raditi noću, a danju bi trebala odlaziti na audicije” - prisjeća se Taylor.
Nekoliko dana poslije netko je ponovno pokucao na vrata njezine učionice. Bili su to Julianneini roditelji.
- Bili su prestravljeni. Govorili su: “Ne može se baviti time, mora upisati fakultet.” Rekla sam im da je Julie talentirana i spremna na taj korak. “Ako je natjerate da studira, kasnit će pet godina za svojim vršnjacima” - pokušala im je objasniti njezina učiteljica.
Obitelj je naposljetku uspjela pronaći kompromis - dopustili su joj da se upiše u dramsku školu koja je nudila diplomu i iz drugih znanosti poput filozofije, političkih znanosti, logike i lingvistike kako bi, ako ne uspije kao glumica, imala druge kvalifikacije.
- Majka je sjela sa mnom u avion, otišle smo u SAD i prijavila sam se na tri različita fakulteta - kaže Moore koja se na kraju odlučila za onaj u Bostonu, gdje nije poznavala nikoga.
Iduće četiri godine Njemačku i svoju obitelj posjetila je samo dvaput.

- Roditelji su poslije to razdoblje spominjali kao ono kada je Julie pobjegla od kuće - šali se Valerie.
Nakon što je 1983. diplomirala, Julianne se doselila u New York te je neko vrijeme konobarila.
- Bila sam odlična konobarica. Nemam razumijevanja kada mi netko kaže da jednostavno nije dobar u tom poslu. Smatram da se samo nije dovoljno posvetio tome - kaže.
Istodobno je pokušavala pronaći prvi glumački angažman. Nakon niza kazališnih uloga 1985. dobila je poziv za sapunicu ‘As the World Turns’, u kojoj je glumila pozitivku Frannie Hughes i njezinu zlu polusestru Sabrinu. Za tu je ulogu 1988. dobila nagradu Daytime Emmy, no zapravo je mrzila sapunice.
- Bila joj je polusestra i rođakinja, što je bilo odvratno. Imale su istog oca, a njihove majke bile su sestre - ispričala je poslije o svojoj prvoj ulozi.
Izdržala je tri godine, a istinsku radost u glumi otkrila je tek 1990. kada je upisala radionicu redatelja Andréa Gregoryja koju je organizirao za glumce koje je želio angažirati u filmu ‘Ujak Vanja u New Yorku’. I sama se prijavila na audiciju, stoga su Gregory i glumac Wallace Shawn, koji je igrao glavnu ulogu, otišli pogledati njezinu izvedbu u predstavi ‘Ice Cream with Hot Fudge’, koja je igrala u Public Theateru.
- Jedan trenutak u njezinoj izvedbi bio je apsolutno očaravajuć. Sjedila je na podu, čitala novine i nije radila apsolutno ništa, nije govorila. Ali ono što se odvijalo u njoj bilo je zastrašujuće - rekao je Gregory koji ju je nakon toga izveo na večeru i pitao što je radila dok je tako šutke sjedila.
- Brojila sam od jedan do šezdeset - odgovorila mu je.
- To pokazuje inteligentnu glumicu koja razumije što treba raditi i koja zna dati odgovarajući odgovor - kaže redatelj.
Julianne ističe da mu puno duguje jer je izmijenio njezin način razmišljanja o glumi tijekom pet godina učenja od njega.

 - Ohrabrivao nas je da u svakom trenutku glumimo tako da očekujemo akciju i reakciju, da odgovaramo na ono što nam drugi glumac pruža. Dopustio mi je da prvi put u životu ne razmišljam o ishodu nego o onome što je ispred mene. Što se događa? Što se može dogoditi? Što je drukčije? - priča Julianne.
Gregory je 1991. na scenu postavio predstavu u Victory Theatreu. Među gostima u publici bio je i redatelj Robert Altman koji je odmah uočio Moore i odlučio joj dati ulogu u svom filmu ‘Kratki rezovi’, inspiriranom kratkim pričama Raymonda Carvera.
- Nazvao sam je i rekao: “Slušaj, Julianne, imam ulogu, ali prije nego što uopće počnemo razgovarati o njoj, moram ti reći da taj lik ima petominutnu scenu u kojoj gola od struka nadolje stoji pred svojim suprugom. To nije scena seksa, nije riječ o seksu, ali mora stajati gola.” Nastupila je pauza, a zatim je rekla: “Da, ja to mogu.” Odgovorio sam joj: “Odlično, poslat ću ti scenarij i vidjet ćemo hoće li ti se svidjeti.” A ona mi je na to rekla: “Bob, imam bonus za tebe - prirodno sam crvenokosa” - kaže Altman.
Ona je ipak poslije demantirala posljednji dio razgovora.
- Ne bojim se ničeg vezanog uz maštu. Ne postoji gotovo ništa što ne bih napravila za ulogu jer sve je to mašta. To je samo narativ - tvrdi.
Film je u kina stigao 1993. i bio je to prvi od tri nastavka uspješne trilogije koji su se prikazivali u razmaku od 20 mjeseci.
- Od nekoga za koga nitko prije nije čuo postala sam tražena nova glumica - prisjetila se.

Uslijedila je uloga u filmu ‘Na sigurnome’ 1995., u kojem je prvi put igrala glavni lik i pokazala koliko je talentirana, a zaredao se i niz drugih uspješnica među kojima su i nastavci filmova ‘Kad jaganjci utihnu’, odnosno ‘Hannibal’ i ‘Jurski park’. Do sredine tridesetih godina, kada je upoznala svog sadašnjeg supruga, tvrdi, nije imala privatan život.
- Bila sam borac, netko tko je cijelo vrijeme pokušavao nekamo stići - priča.
No to nije u potpunosti točno. Sa 23 godine upoznala je glumca i redatelja Johna Goulda Rubina. Vjenčali su se dvije godine poslije, no brak je potrajao devet godina.
- Nisam znala što radim, bila sam usamljena. Moja je obitelj još bila u Njemačkoj pa mislim da sam samo željela neku sigurnost - priča.
No redatelj Bart Freundlich imao je više sreće. Moore je kasnila sat vremena na prvi sastanak s njim i producentskim timom filma ‘Otisci prstiju’ koji se snimao 1995. godine.
- Tražio sam nekoga tko je mogao odati dojam da ima puno komplikacija, da ispod površine skriva veliku količinu tuge, ali malo toga pokazuje na licu - kaže Freundlich.
Na kraju sastanka Moore ga je upitala zašto ju je odlučio angažirati. “Jer izgledaš potpuno drukčije kad se nasmiješ. Želim tu dualnost tvog karaktera”, odgovorio joj je.
- Pomislila sam da taj tip nema pojma. I to je bio naš početak - šali se Moore.
Bio je prvi tjedan snimanja kada je Moore stajala vani bez jakne, a vrijeme na setu u Maineu bilo je poprilično loše.
- Prišao sam joj i stao leđima okrenut vjetru. Želio sam je zaštititi od hladnoće, ali tako da je ne moram zagrliti ili gušiti na takav način jer se nismo dobro poznavali. Iako tada to nisam mogao izreći, bilo mi je jasno da sam ja taj koji bi je nekako mogao ugrijati. Ali ostatak je morala odraditi ona. U tom smo se trenutku povezali na nekoj neobjašnjivoj razini. Znala je da sam u njoj vidio tu vatru, razumio sam je i bio sam je spreman štititi, a ne gušiti - kaže Bart koji je tada imao 26 godina.
Moore je bila devet godina starija. Krajem 1997. dobili su 22-godišnjeg sina Caleba, a potom i 18-godišnju Liv. Vjenčali su se 2003., i to potpuno neplanirano.
- Udala sam se zbog svoje djece, to je jedini razlog. Imala sam terapeuta koji mi je rekao da brak drži obitelj na okupu i to mi je imalo smisla - kaže Moore te objašnjava da nastoji puno vremena provoditi sa suprugom i djecom u njihovu domu u New Yorku, u četvrti West Village, u zgradi iz 1893. koju su kupili 2003. i obnovili u samo 18 mjeseci.
- Neke zvijezde djecu vode svuda sa sobom, čak i ako to znači da ih moraju izvući iz škole i odvući od prijatelja. Zbog svojeg iskustva iz djetinjstva nastojim što više poslova odrađivati u New Yorku. Ako je angažman izvan grada, trudim se da snimanja budu ljeti kada nema škole i kada djeca mogu putovati sa mnom. Više ne snimam filmove ako to znači da moram mjesecima izbivati od kuće kada traje škola - kaže Moore koja primjenjuje odgojne metode svojih roditelja.
- Svaka je obitelj drukčija. Mi smo jednog roditelja morali tražiti novac, a drugoga dopuštenje za nešto. Nikada nismo od samo jednog roditelja mogli dobiti oboje. Otac mi je davao novac. Govorio bi: “Evo ti 50 dolara, ali ne smiješ izaći iz kuće.” A majka bi me pustila. “Možeš izaći, ali ne računaj s tim da ću ti dati novac”, znala bi reći. I tako je to funkcioniralo. Sada to radim i sa svojom djecom. Suprug i ja imamo potpuno drukčije uloge - ističe te dodaje da se podjednako trudi i kad je riječ o braku, odnosno i suprugu nastoji posvetiti dovoljno vremena.

- Bart i ja pokušavamo izdvojiti vrijeme jedno za drugo, ali teško je jer nas djeca stalno pitaju kamo idemo, gdje smo bili sinoć… No trudimo se pronaći vremena, otići zajedno na put. Ne bih rekla da je to borba, ali nije ni lako. Mislim da se s tim nosi svatko tko ima obitelj i karijeru. Izazov je održati ravnotežu. Sretna sam što imam i jedno i drugo - zaključuje glumica kojoj je velika mana, kako kaže njezin brat, potpuna neurotičnost kada je riječ o čistoći.
To potvrđuje i njezina menadžerica Evelyn O’Neill koja tvrdi da joj je Julianne jednom prilikom iz dnevne sobe odvukla stari kineski sanduk, poklon njezine bake, uz obrazloženje da mu jednostavno nije mjesto tamo.
- Ako razmišljam o nečem važnom, a ispred mene su sve te stvari, to me vizualno dekoncentrira. Ne mogu to podnijeti. Ako nešto ne izgleda dobro, ne osjećam se ugodno - objašnjava Moore čiji je posljednji filmski uradak svjetlo dana ugledao u rujnu.
Riječ je o biografskom uratku ‘The Glorias’ koji govori o životu aktivistkinje Glorije Steinem koju igra upravo Julianne, i sama aktivistkinja. Od samih početaka 2018. podupire pokret Time’s Up koji je nastao kao reakcija na seksualno zlostavljanje u Hollywoodu i na aferu s producentom Harveyjem Weinsteinom. Bore se upravo protiv toga, a već su sada uspjeli ostvariti neke promjene.
- U New Yorku smo promijenili duljinu zastare optužbi za seksualno zlostavljanje i silovanje. Nazvala sam ured senatorice Kirsten Gillibrand kako bih dobila popis zločina i uvidjeli smo da se u većini slučajeva presuđuje u korist počinitelja, a ne žrtve. Ovo su tako traumatična vremena - cijela priča vezana uz Weinsteina, izbor Trumpa za predsjednika, rasna nepravda, a i ova pandemija koja nas je pogodila… Uvijek se nešto događa, a što je to što će napokon promijeniti stvari? Mislim da je ključna ustrajnost - zaključila je.