Josipa Lisac: 'Najvažnije je sviđam li se samoj sebi'

Malo je onih koji svojom profesijom, pojavom i autentičnošću desetljećima izazivaju poštovanje i divljenje. Na našem glazbenom nebu, a i šire, to je apsolutno Josipa Lisac, glazbena umjetnica i modna ikona. Stoga je fantastičan model za naslovnicu trećeg izdanja Story Black Issuea, a snimao ju je svestrani umjetnik Saša Šekoranja u svom domu. Kako je rekla, fotografije govore sve, i s tim se slažemo, a oduševljenje je bilo još veće kad nam je Saša otkrio da se Josipa za ovaj ekskluzivni editorijal šminkala sama. Kako bismo priču zaokružili s glazbenom divom razgovarali smo o modi, stilu, njezinim sitnim veseljima iz hladnjaka, novim pjesmama, ali i trenutačno teškim vremenima. Za kraj nas je počastila i tekstom koji je napisala za novu knjigu Branislava Glumca ‘Iza ugla, ogledalo’.

Story: Kako biste opisali svoj modni stil?
Teško ga je opisati. U svakom slučaju nije klasičan, više je nepredvidljiv. Osjećam da su zbog mene ljudi, kad je riječ o tome, uvijek iznenađeni - ili pozitivno ili negativno. Snažno se brinu o meni i mome modnom izričaju. Nema ravnodušnosti. A da mene pitate, to mi je sve normalno, ništa strašno ni novo. Samo se treba usuditi. Komentirala mi jednom jedna prijateljica: “Ja to nikad ne bih mogla staviti na sebe.” Pitala sam je: “Zašto?” Stoga se vraćamo na glavu, srce, karakter koji nosiš u sebi. Ne znam kakva frizura ili haljina različito progovaraju iz nas. Naposljetku, najvažnije je sviđam li se samoj sebi, a to je stvar trenutka - kako sebe vidiš i doživljavaš.

Story: Vjerujem da bi svakome modnom sladokuscu bila čast zaviriti u vaš ormar. Znamo da ste ljubiteljica japanskih modnih vizionara?
Imam džemper Kansaija Yamamota koji mi je Karlo 1977. kupio u New Yorku. Prvi sam put kupila sako i kombinezon Yohjija Yamamota 1986.,˝a nosila sam ga na nastupu na Splitskom festivalu godinu poslije. Tu su i Rei Kawakubo te Junya Watanabe, potpuno ‘lud’, odnosno fantastičan, produžena ruka Comme des Garcons. Jako volim i skandinavski dizajn, primjerice Barbaru í Gongini. Sjećam se kad sam bila u dućanu Yohjija Yamamota u Parizu 2002. godine. U tom trenutku bila sam jedini kupac, a nasuprot njemu bile su trgovine slavnih talijanskih dizajnera gdje je bila nevjerojatna gužva. To mi je baš bilo super. Tada je imao normalne cijene, a danas je bezobrazno skup. Danas si kupim ono što mogu odmah ili pričekam dok se cijene ne smire, što rade i oni puno imućniji. Katkad se pitam zašto neki dizajnerski komadi drže vratolomne cijene i koliko je to zasluženo? Na kraju, za svoje ću koncerte odabrati domaći potpis i pamet. Naš genijalni mozak koji će mi, primjerice, oslikati haljinu, kao što mi je to napravila Dina Jakšić Pavasović, frizuru će mi urediti Mila Višnjić, a glavu Staša Čimbur šeširima. Kod nas ima sjajnih kreativaca i vizionara.

Story: Kupujete li na sniženju?
Iskreno, što mi znači rasprodaja ako je nešto prije koštalo tri tisuće eura, a sada je dvije tisuće? To je strašno velik novac. Živimo u jako siromašnoj i skupoj zemlji. Na Zapadu su ekonomija i osobni standard na višoj razini, to se ne može uspoređivati. Ne zamaram se time jer ništa tako preskupo nije toliko genijalno da ne mogu bez toga. To mi je ionako malograđanski. Eto, ja ću to imati pa neka me drugi gledaju. Pa valjda kupuješ za sebe? Opet ističem, srećom, ovdje imam ljude koji će stvoriti nešto po mojim željama. Doduše, ponekad dok sam u inozemstvu odem u neobavezno razgledavanje dućana, ne moram kupovati, a može se spontano dogoditi. Kada sam posljednji put bila u Parizu, poželjela sam si jedan model rukavica koji naposljetku nisam mogla pronaći.

Story: Kakve ste rukavice trebali?
Najobičnije, koristila bih ih za koncerte, a da ih mogu oprati. Srećom, imam puno rukavica, nosim ih stalno, bez pandemije ili s njom.

Story: Znam da uživate u kupnji krema za lice, što svjedoči vaš fantastičan ten.
Tu sam najveći fanatik. Jako se veselim kad si kupim neku kremu za lice koju sam si već sto puta nabavila, kao da je prvi put. Koristim dosta seruma s vitaminom C, retinol noću, kolagen danju, hijaluron… Sve moguće preparate s travama i bez njih. To mi je fantastično! Obožavam ih.

Story: Kako izgleda vaša kupaonica? Koliko je bočica naslagano?
Moj je hladnjak, zapravo, pun bočica. Ondje ih čuvam.

Story: I hrana je važna za kožu?
Apsolutno.

Story: Koliko često odlazite kozmetičarki na tretmane lica?
Sada rjeđe, baš zbog ovih turbulentnih vremena. Puno toga sama radim - masažu lica kojom podižem mišiće, hidrataciju, nanošenje seruma i krema za određene dijelove lica. Znam na sebe staviti po šest, sedam raznih slojeva. Kada dođem u neku drogeriju, ne mogu se nagledati kutijica, kao da ih nikad nisam vidjela. To je famozno! Imam lijepu kožu i ten s obzirom na to da brojim 70 godina. Doduše, uvijek je bila i osjetljiva i suha, ali srećom brzo se regenerira, što vidim pri sitnim ozljedama. Posljednji mi je put kozmetičarka Branka Habek rekla: “Pa ti uopće nemaš bora oko očiju, što je ovo?!” Odgovorila sam joj: “Pa kako? Ja ih vidim!” Branka mi je odvratila: “Da, kroz povećalo.” Neka se samo tako nastavi.

Story: Tu je i vaš mladenački duh.
Puno toga ide iznutra. Osmijeh i pogled puno govore. Mogu se hraniti ovako ili onako, ali važna je ta pokretačka energija.

Story: Vaša nova pjesma i videospot ‘Daleko’ od objave u lipnju osvajaju slušatelje, publiku će razveseliti i nedavno snimljena himna ‘Lijepa naša domovino’, a sve u suradnji s pijanistom Zvjezdanom Ružićem.
Snimljen je i videospot za ‘Lijepu našu’, režirao ga je Marko Zeljković, isti gospodin koji je radio i ‘Daleko’. Videospot je i na mom YouTube kanalu, ali i na svim digitalnim platformama poput Spotifya. Jako je lijepo ispalo. Zvjezdan i ja snimali smo uživo u studiju. Ista je verzija kao i ona na inauguraciji predsjednika Zorana Milanovića, samo što se sada sve čuje.

Story: Osim kritika, bilo je i sjajnih komentara na vašu izvedbu himne.
Izvela sam je izvan službenih okvira, u punoj slobodi i ljepoti - svečanosti. Tako smo to nekako i zamislili. Zvjezdan i ja slično razmišljamo i drago mi je što smo se našli i pokazali da himna može biti i ovakva. U svim dosadašnjim izvedbama koje su herojski postavljene ne čujem ljepotu melodije i stihova pa smo se dogovorili da ćemo unijeti više glazbe u himnu. Pitanje je koliko se to ljudima sviđa.

Story: Nedavno ste mi rekli kako vam je drago jer je to prvi put da se nakon inauguracije manje pričalo o politici, a više o himni.
Nikad se nije pričalo o himni. Zar to nije grozno? Uvijek je nekako bila izvedena tako da je prije završila nego što je počela. Pa ta neka tišina oko nje. Ne znam… Mogu reći da je bilo fantastičnih komentara i kritika koje su mi dolazile osobno i putem društvenih mreža te na mojoj stranici, gdje je bilo ljudi koji su se borili za mene, objašnjavali, a uopće me ne poznaju osobno. Samo kroz glazbu. Tu se pojavi ta barijera, odnosno potreba za objašnjavanjem. Kada sam upoznala predsjednika Zorana Milanovića početkom veljače, rekao mi je da je naša himna nježna, što je zanimljivo. Pomislila sam kako dobro čuje i osjeća. Ugodno sam se iznenadila.

Story: Unatoč svim lošim okolnostima za glazbenike zbog pandemije, ljetos ste imali koncerte u Puli i Šibeniku na Tvrđavi sv. Mihovila, a potom potkraj rujna u dvorištu Likovne akademije u Zagrebu. Čemu se dalje veselite? Kako ste doživjeli ovu situaciju i manjak koncerata? Glazbenici se žale.
Ne kukam i ne plačem. Situaciju treba razumjeti i prilagoditi se. Postoje i drugi virusi koje ne vidimo pa se uvijek čudim kada netko negdje dođe među ljude, a prehlađen je. Onda se znam ponašati kao kapo jer pitam: “Zašto niste ostali kod kuće da ne prehladite sve nas?” Pa ljudi znojnih, mokrih dlanova. To je degutantno… I prije ove pandemije nosila sam masku i rukavice, a onamo gdje mi to ne može pomoći - ne dolazim. Čovjek treba biti racionalan. Ako će biti bolje, dobro, ali može biti i gore. Sve ovo ostavlja nam na razmišljanje: zašto se to dogodilo, koji je cilj i postoji li on uopće? Sve ima svoje razloge. Je li ovo za naše dobro, doznat ćemo. To su te barijere. Jesi li hrabar ili nisi, možeš li prijeći preko toga ili ne? Meni je lijepo biti kod kuće. Stalno sam u samoizolaciji, u miru svog doma. Jedini su mi izlasci, uglavnom, na moje koncerte. Činjenica jest da u ovoj situaciji glazbenici prolaze dosta teško. Uglavnom im prihodi ovise o diskografiji i koncertima pa sada mnogi imaju problem. Kao što sam već rekla, živimo u jako siromašnoj zemlji, punoj kontradiktornosti - od plemenitosti do zlobe, od genijalnosti do gluposti. Toliko je godina prošlo od osamostaljenja, a mi se još nismo snašli. Kao da nam netko treći mora pokazati kako upravljati. Tu su i snobizam i primitivizam, što je po meni jednako. Moja obitelj imala je malo, a ja sam uvijek htjela najprije biti, a onda imati. Ni danas nemam puno, ali mogu živjeti. Stoga nikome ne kukam i ne pričam nepotrebno. To što se ja ovako pokazujem dio je moje profesije, jer svi žele da iziđem na pozornicu. Mnogi kod nas cestu i popularna gradska okupljališta doživljavaju pozornicom. Ja idem na pravu pozornicu, gdje se pokazujem i vokalno i vizualno. I nije problem u tome što je ulica nekome pozornica, više govorim o pošasti da ti se drugi dive. To je iznimna taština, iako se i sama krećem u taštom glazbenom svijetu. Nietzsche je rekao da svatko posjeduje onoliko taštine koliko mu nedostaje razuma. I to mi je fantastično! Ispada da ako netko ne dobije divljenje, ne živi. Gdje je tu razum? Slava je najveća vrebajuća zamka. Da svakodnevno gledaš svoje fotografije po portalima i umisliš si svašta? I to postaje tvoja hrana? Genijalno!

Story: Nedavno ste bili na promociji knjige književnika Branislava Glumca ‘Iza ugla, ogledalo’. Riječ je o djelu koje sadrži prozu, feljtone, poetske tekstove i dramu, a u njoj je i jedan vaš tekst.
Upoznali smo se na jednoj književnoj večeri, bila je obljetnica časopisa Poezija. Bio je vrlo šarmantan i dosta smo razgovarali. U jednom trenutku predložio mi je da napišem nekoliko rečenica na zadani naslov njegove izvrsne nove knjige ‘Iza ugla, ogledalo’. Bila sam zatečena, ali obećala sam mu da ću pokušati. Za nekoliko dana priča se rodila, poslala sam je i on se oduševio. Bila sam sretna.