Larisa Lipovac Navojec: 'Situacija me natjerala da se pomaknem'

Negoduju liječnici, negoduju nastavnici, negoduju ugostitelji i turistički djelatnici, negoduju glazbenici i umjetnici… Negodujemo svi jer nas je ova pandemija doslovno bacila na koljena. Možemo zbrajati tko je više, a tko manje pogođen, možemo zbrajati koliko je tko zaradio, a koliko je tko izgubio, no činjenica je da u ovoj računici uglavnom gubimo svi. Situacija s koronavirusom natjerala nas je da preko noći presložimo svoje živote, resetiramo se i nastavimo nekim novim putem, na neki novi način. Neki su se u toj situaciji snašli bolje, neki malo lošije, ali većina se trudi izgurati godinu do kraja i nekako preživjeti. Tako je i koreografkinja Larisa Lipovac Navojec shvatila da nema puno lijeka od kuknjave te kako je vrijeme da se pobrine za sebe. Opet! Jer je umjetnost i dosad bila vrlo neizvjesna profesija, puna uspona i padova, osobito ako nemate stalni angažman.

 niti sam mogla raditi s djecom, učiti ih plesu, predavati studentima na Akademiji... Nestali su nastupi, predstave, odlasci u kazalište, turneje i putovanja. Život je za mene doslovno stao. Svijet se okrenuo naopako i sve što sam živjela u jednom se trenutku promijenilo. Prva dva mjeseca lockdowna prvo sam očajavala, a onda sam shvatila, vjerojatno kao i većina ljudi, da moram nastaviti sa životom. Počela sam intenzivno razmišljati kako mogu reorganizirati svoj plesni centar, projekte, Talin edukacijski program, koje inovativne modele, metode i načine rada mogu osmisliti ili pokrenuti, koje digitalne platforme mogu razviti, na koje se fondove mogu prijaviti... Uglavnom, situacija me natjerala da se pomaknem, da promislim i da si kažem: “Moguće je.” Stvari su se vrlo brzo počele realizirati, održavali smo Talinu virtualnu školu, odobreno nam je financiranje pojedinih institucija za novonastalu situaciju i projekte, a one stare smo transformirali. Dosad sam, mogu reći, realizirala sve planirano.

U tom cijelom kaosu slavimo, vrlo simbolično, 20 godina djelovanja Plesnog centra Tala, umjetničke organizacije koju vodim s partnericom Tamarom Curić. Kažem simbolično jer sam davno razmišlja o formatu koji bi zaokružio dvije dekade našeg djelovanja, koji bi bio adekvatan za proslavu naše obljetnice. Ispalo je da sam ispravno odlučila. Organizacija ‘happeninga’ u Hali V Tehničkog muzej u Zagrebu 30. listopada, u sklopu kojeg se održala izložba i premijerna izvedba predstave ‘re:konstrukcija Muškarci u suknjama, a žene-isto!?’, bila je pun pogodak. Sve se poklopilo: format, tematiziranje, infrastruktura prostora koji nam je omogućio da poštujemo sve epidemiološke mjere - razmak, nošenje maski, evidencija i broj publike. Bilo je lijepo, svečano i dostojanstveno. Što se tiče polaznika, interesa ima, ljudi se upisuju, ali priznajem da je stanje zahtjevno i teško - za sve nas, za našu publiku, naše polaznike. Treba sve to probaviti. Čini mi se da je zajednička želja da se sve vrati što prije u normalu i vratila ljude u dvorane. Ljudi se žele dobro osjećati, veseliti se, ne brinuti se. A to mogu dok plešu ili dok gledaju neku predstavu. Naša se struka jako dobro snašla. Mi smo dio nezavisne scene, vječna gerila. Naviknuli na nemoguće uvjete pa smo osmislili nove načine kako nastaviti s radom. To je sve daleko od normalnog, ali kao i u drugim djelatnostima - živi se. Ples nikada nije bio luksuz. Umjetnošću se ne možeš financijski obogatiti, ali možeš obogatiti dušu i srce. To ljudi prepoznaju. Ne postoji plan B, radimo što možemo i kako možemo. Svaki dan koji preživimo je dobar, uspješan za sve nas. A preživjet ćemo sve jer možemo', ispričala je Larisa za Story.