Zagrebačka fotografkinja: 'Radila sam dan pred porođaj i dva tjedna nakon'

Da nam je netko prije godinu dana rekao što nas čeka u 2020. - vjerojatno mu ne bismo povjerovali. Neočekivana, iznenadna i nepredvidiva pandemija, utjecala je na sve nas. Međutim, ona je sa sobom donijela i ekonomske probleme, a na 'udaru' su se našli mnogi, među kojima su svakako i - slobodni umjetnici. To jako dobro zna i zagrebačka fotografkinja, 44-godišnja Vladimira Spindler, koja je upravo zbog toga odlučila pisati predsjedniku Zoranu Milanoviću. Koja je njezina priča, u kakvoj se situaciji nalaze slobodni umjetnici u Hrvatskoj i zašto je odlučila pisati predsjedniku, ali i vjeruje li u bolje sutra, Vladimira je otkrila u intervjuu za Story.hr.

Moja priča kreće 1998. godine kada sam se počela baviti fotografijom kao suradnik u raznim časopisima te kazališnim kućama. U to vrijeme nisam još imala status slobode umjetnice, pa s tim nisam imala niti staža, niti socijalnog. Nadalje, 2004. godine kandidirala sam se za Zajednicu umjetnika, te kako sam imala više od pet godina javnog djelovanja ispunila sam uvjete za ulazak u Zajednicu. 

 Prvo dijete, Renea, rodila sam 2.000. godine. Kako sam bila 'nezaposlena' te radila kao samostalna profesija, živeći isključivo od honorara, prilike su me natjerale da radim zadnji dan prije porođaja, a nakon dva tjedna opet sam odlazila na svoje honorarne fotografske poslove vodeći dijete na snimanje. Drugo dijete, Mašu, rodila sam 2003. godine i ponovio se isti obrazac. Radila sam dan pred porođaj i dva tjedna nakon porođaja.

Znači, nisam koristila porodiljni jer nisam bila zaposlena, a niti bilo kakvo bolovanje. Čak i kad bi djeca bila bolesna morala sam odlaziti fotografirati kako bih zaradila za tekući život.
Tako izgleda život većine umjetnika/honoraraca. To pritom ne uključuje umjetnike koji su zaposleni u kulturni ustanovama i primaju plaće. Mi prihod zaradimo isključivo ako radimo. Zajednici umjetnika ima oko 1400 ljudi što nije veliki broj na cijelu državu. Živjeti od umjetnosti nije lagan posao, a nije često niti adekvatno plaćen.

Uz to, kao samostalni umjetnik svakih nekoliko godina morate potvrđivati status samostalnim izložbama u galerijama. To je također proces koji osim iščekivanja hoće li vas uopće uzeti na natječaju kao izlagača te godine, još uz to umjetniku stvara i troškove jer većina galerija nudi samo prostora i deplijan, a izložbu financiraju sami umjetnici. Galerije od grada dobivaju novac i od toga se pokriva hladni pogon, no umjetnik kao prezenter svoje umjetnosti za to ne dobiva nikakav honorar. A bez takvih izlaganja on gubi pravo na status samostalnog umjetnika. Ove nas je godine desila pandemija. Samostalni umjetnici su bili prvi na kojima se štedjelo. A i mi smo oni koji svojim radom pune državni proračun.
Država kontinuirano pomaže tvrtkama i obrtima u prevladavanju krize izazvane pandemijom, a samostalni umjetnici su pomoć dobili jedino za travanj, svibanj i lipanj, u iznosu od 2.000 do 4.000 kuna. Pravo na potporu tražili smo preko obrazaca e-Građani, kojom se evidentiraju osnovni kriteriji za ostvarivanje prava na potporu. Tako da je po tome i određivana financijska pomoć u iznosu od 2000 ili 4000 kuna. Nju smo dobivali za tri mjeseca - travanj, svibanj i lipanj. Međutim, nakon toga za nas nije predložena nikakva daljnja financijska pomoć.

Pandemija nije završila i posla je sve manje i manje. Uopće ne želim pomišljati kako je tek umjetnicima koji žive od slikarstva, kiparstva, književnosti. Da ne govorim o umjetnicima koji uopće nisu uspjeli doći do članstva .Slobodnih umjetnika ima oko 1400 ljudi. Mislim da je to nevelika brojka. Od umjetnosti je uvijek bilo teško živjeti, a danas je nemoguće.

Zašto ste odlučili pisati predsjedniku?

Prije nekoliko dana, 24. studenog sam mail s upitom što će biti s nama proslijedila ministrici kulture Nini Obuljen Koržinek, te sam jučer dobila korektan odgovor, koji zapravo nije rješenje za veliki broj umjetnika. S takvim istim mailom obratila sam se i u Ured predsjednika 30. studenog. Na moje ugodno iznenađenje već drugi dan došao je telefonski poziv iz Ureda predsjednika,  gdje smo razgovarali o situaciji i problemu te mi je rečeno da iako gospodin Milanović nema ovlasti oko tog pitanja, da će mu biti proslijeđeni upiti oko problema samostalnih umjetnika.
Mislim da ako ne govorimo o problemu i ne borimo se ostat ćemo pospremljeni u neku ladicu.

Vjerujete li u bolje sutra?

Ako ćemo iskreno, ne. Generalno su teška vremena.

Imate li kakvu poruku za sve ostale slobodne umjetnike?

Što bih poručila drugim slobodnim umjetnicima ?Pa ovako. U vrijeme kada je bio lockdown u Hrvatskoj shvatila sam da su ljudi zatvoreni u četiri zida spas nalazili u umjetnosti. Svi filmovi, sve online kazališne predstave, sve knjige koje su čitane bile su kao nekakav izvor mentalnog spasenja. Znači, umjetnost je bitna. Baš me zanima kako bi kratili dane da nje nije bilo.Ja sam sada istupila kao pojedinac, u svoje ime, te kao takozvani 'glasnogovornik' svih svojih kolega, umjetnika. Htjela bih da nam svima bude bolje. Morali bismo biti složniji i bučniji nego što jesmo. Jer smo u zajedništvu snažniji i pametniji.