Prošlog su petka u zagrebačkom Histrionskom domu počeli 13. Gumbekovi dani, a ovogodišnje je izdanje imala čast otvoriti predstava ‘Na parove razboj s’’ u kojoj glume Ana-Marija Percaić i Hrvoje Klobučar. Njih su dvoje privatno u vezi, a na pozornici su utjelovili pet različitih parova. Opisali su nam kako je bilo raditi na predstavi u trenutku kada ne znate hoćete li je zbog epidemioloških mjera moći izvesti ili ne. Budući da je u ovom komadu riječ o ljubavnim problemima i pronalasku prave osobe, otkrili su je li to za njih bio dugotrajan proces, ali i kako je lockdown utjecao na njihovu vezu.
Story: Vaša nova predstava ‘Na parove razbroj s’’ otvorila je ovogodišnje Gumbekove dane, a 19. prosinca ih i zatvara. Ovo nije prvi put da otvarate ili zatvarate neki veliki festival, laska li vam ta čast?
Hrvoje: Apsolutno. Zaista nam je drago što nas je ove godine dopala čast da upravo mi predstavom ‘Na parove razbroj s’’ u režiji Ivan-Gorana Viteza otvorimo festival posvećen velikom Gumbeku.
Story: Kako je bilo pripremati predstavu s obzirom na epidemiološke mjere, ali i neizvjesnost održavanja premijere?
Ana-Marija: Moram priznati da će nam ovo iskustvo dugo ostati u sjećanju. Pripremali smo predstavu u poluizolaciji tijekom dva mjeseca i izbjegavali nepotrebne kontakte kako se ne bismo zarazili i trebali biti u izolaciji. Trudili smo se svim silama da se predstava održi, bilo je zaista neizvjesnih trenutaka, svaku objavu o novim mjerama čekali smo pitajući se hoće li zatvoriti i kazališta, što se, nasreću, nije dogodilo.
Story: Je li posebna čar pripremati predstave udvoje, bez velikog ansambla?
Ana-Marija: Posebna je odgovornost jer sav je posao prepušten nama. Naravno, uz svaku predstavu dolazi odgovornost, ali u ovoj mi je situaciji to bilo dosta teško. Pola je posla na meni, a pola na Hrvoju, prema kojem sam subjektivna, a nekad i pretjerano kritična.
Story: Koliki je izazov u jednoj predstavi igrati toliko likova?
Ana-Marija: Ovo nam je oboma bio najzahtjevniji proces dosad. Vjerujem da publici to izgleda dosta jednostavno, ali znalo je biti proba nakon kojih bih se uhvatila kako sjedim i gledam u zid 15, 20 minuta, sve dok se ne bih sabrala. Psihički, a i fizički ovo je jako zahtjevna predstava, ali je istodobno golem užitak i sreća kada sve prođe ovako kao na premijeri, kada publika to prepozna.
Story: Utjelovili ste nekoliko različitih parova, imate li sličnosti s nekim od likova ili možda samo s jednim?
Ana-Marija: Za glumca je najvažnije da ‘posvoji’ svaku svoju ulogu i da je izvodi iz sebe. Istu ulogu može igrati petero glumaca i bit će to petero različitih likova na sceni. Uloga postaje autentična i lik počne živjeti na sceni tek kada ga provučemo kroz sebe i oživimo svojim reakcijama i impulsima.
Story: Mislite li da će se svaki par koji pogleda predstavu moći prepoznati u nekom dijelu?
Hrvoje: Svaka predstava teži upravo prepoznavanju. Vjerujem da će gledatelji moći pronaći neke slične situacije u svom životu, a ako i ne, sigurno će se nasmijati nekim općim mjestima.
Story: U najavi je redatelj Ivan-Goran Vitez napisao: “Pronaći osobu uz koju ćete dočekati starost postao je proces teži od nuklearne fuzije.” Kakvo je vaše iskustvo? Je li lakše rascijepiti atom ili pronaći pravu osobu?
Ana-Marija: Hrvoje i ja nismo baš osobe koje su se dugo tražile, znali smo nakon prvog izlaska da je to to. Tako da je u našem slučaju sve bilo dosta jednostavno.
Story: Jednom kada nađete pravu osobu, kako održati stabilnu i sretnu vezu?
Ana-Marija: Ne znam, jednostavno budi. I ako to ne iritira osobu pokraj tebe, to je to. Ako je potreban prevelik trud da se nešto održi, možda nije ni vrijedno održavanja.
Story: Ovu godinu obilježili su pandemija i lockdown, kako ste vi to podnijeli kao par? Može li ponekad biti previše zajedničkih trenutaka? Kako ste provodili to ‘prisilno’ zajedničko vrijeme?
Ana-Marija: Nama je prvi lockdown zapravo dobro došao. Bili smo iscrpljeni od posla i tjedan, dva odmora bili bi nam taman. I sve bi prošlo u redu da se nije dogodio potres.
Story: Nakon potresa morali ste se privremeno preseliti. Jeste li se vratili u svoj dom?
Hrvoje: Ne, nažalost. Neki naši susjedi u zgradi koče gradnju.
Story: I kultura je jako pogođena ove godine, kako ste vi to osjetili kad je riječ o angažmanima, projektima?
Ana-Marija: To nas je oboje jako pogodilo. Otpalo nam je jako puno predstava i projekata. Naravno da je to veliki financijski gubitak, ali nasreću i Hrvoje i ja smo članovi ansambla, on u Gavelli, a ja u Zagrebačkom kazalištu lutaka, pa imamo stalne plaće, što naši kolege slobodnjaci nemaju. Ovo je zaista jedna od najpogođenijih branši.
Story: Hrvoje, za vas je ovo druga premijera u tjedan dana. Kako je paralelno pripremati dvije predstave?
Hrvoje: Ne znam jer paralelno radim tri projekta. Upravo pripremam novu Gavellinu predstavu u tunelu Grič ‘Obavezan smjer’ u režiji Enesa Vejzovića. Premjera projekta ‘Zagreb 2020’ održana je u Laubi, a ‘Obavezan smjer’ bit će izveden u tunelu.
Story: Kako je glumiti u prostorima koji nisu primarno namijenjeni izvođenju kazališnih predstava?
Hrvoje: S obzirom na to da Gavella još nije obnovljena nakon potresa i zgrada je neupotrebljiva, primorani smo raditi u alternativnim prostorima koji su na neki način zahtjevniji tehnički i izvedbeno, ali dobijete poseban dojam zbog drukčijeg ambijenta te izmještanja glumaca i scene iz kazališnog prostora među ljude. Publika zapravo reagira odlično. Ako ona ne može k nama, dolazimo mi k njoj. Upravo je to bio slučaj s projektom ‘Ilica Qart’ kada je Gavella kao glavni partner izišla među ljude i izvela ‘potresne scene’ sa svojom publikom.
Story: Ana-Marija, je li se vama zbog epidemioloških mjera promijenio način rada u emisiji ‘Zagrebe, dobro jutro’?
Ana-Marija: Da, nažalost. S obzirom na format emisije koja je mozaična i temelji se na gostovanjima, morali smo prekinuti snimanje zbog epidemioloških mjera. Nadamo se da će se situacija stabilizirati u nekom normalnom roku pa da se bez straha možemo vratiti u studio.
Story: Godina se bliži kraju, po čemu ćete je pamtiti? Što priželjkujete od nove godine privatno i poslovno?
Ana-Marija: Ove godine dogodilo se puno toga lošeg - potresi, pandemija, poplave, propali projekti, napustili su nas neki divni ljudi… Možda je samo riječ o praznovjerju ili ljudskoj potrebi za svijetlom budućnosti, ali zaista jedva čekam da završi 2020. godina. Nadam se da ćemo se svi vratiti u normalu sljedeće godine, da ćemo ponovno moći raditi projekte s ansamblom, bez straha grliti i ljubiti bližnje, popiti kavu bez zaštitne maske i grižnje savjesti… Zato nam svima želim što bezbrižniju, zdraviju i uspješniju 2021. godinu!
