Tajči za Story: 'Prepoznala da je moje opiranje ljubavi zapravo ego'

Mala, vrckava plavuša prije 30 godina popela se na pozornicu Jugovizije u Zadru i pjesmom ‘Hajde da ludujemo’ osvojila prvo mjesto, a na Euroviziji visoko sedmo. Pogađate, riječ je o Tatjani Cameron Tajči, ženi koja je na vrhuncu slave 1992. godine svoje bolje sutra odlučila potražiti u Americi, daleko od svjetla reflektora. Nastavila se glazbeno i scenski usavršavati, a svog pokojnog supruga, producenta Matthewa Camerona, za kojeg se udala 1999. godine, upoznala je kao glazbena urednica sestara karmelićanki. Danas, 20 godina poslije, Tajči je objavila knjigu ‘(ne)Slomljena’ u kojoj čitateljima prvi put otkriva svoju intimu progovarajući o razdoblju borbe s anksioznošću i depresijom, teškim životnim situacijama, ali i konačnoj pobjedi te pronalasku sreće.

Knjiga ‘(ne)Slomljena’, u originalu ‘(un)Broken’, izišla je u srpnju, prema planu koji sam napravila lani za 2020. godinu. Tada je trebala izići i na hrvatskom, ali sve se zbog pandemije nekako usporilo. Riječ je o jedinstvenoj knjizi memoarskog sadržaja u kojoj sam priču o jednom teškom životnom razdoblju ispričala poezijom, glazbom, isječcima iz svojih dnevnika i fotografijama. Stvarala sam je 12 godina, a nastala je iz moje nesigurnosti jer nisam bila zadovoljna albumom koji sam snimila još 2008., dvije godine nakon tatine smrti. Za taj sam album izabrala pjesme koje sam pjevala s tatom i one koje je on izvodio na ljetnim gažama.

Riječ je o posebnom životnom zapisu, što vas je potaknulo na to?

Već sam u studiju zamišljala da će korice albuma biti napravljene poput knjige poezije i fotografija koje je Michael Wilson snimio tijekom snimanja. U to sam se vrijeme borila s depresijom i anksioznošću. Zapisivala sam svaki razgovor koji sam vodila sa svojom psihoterapeutkinjom i zahvaljujući tome shvatila sam da mi je snimanje albuma s pjesmama koje me tata naučio otvorilo puno rana, ali i pomoglo u procesu iscjeljenja. Na godišnjicu tatine smrti 2016., nakon punih osam godina života u kojemu se puno toga važnog dogodilo, cijela priča jednostavno je izišla iz mene i oblikovala se u knjigu ‘(ne)Slomljena’. Odmah sam je počela obrađivati i planirala je izdati početkom 2017., no tada se moj suprug razbolio i morala sam sve ostaviti za neke bolje dane. Ta mi je knjiga pružala dio snage tijekom zadnjih devet mjeseci života s Matthewom. Prošle godine bila sam spremna vratiti joj se i pripremiti je za objavu. Svaki mi je detalj bio jako važan. Mjesecima smo pripremali dizajn stranica, željela sam da knjiga diše, da ima puno praznog prostora, da čitatelj može disati s njom i taj prostor ispuniti svojim osjećajima, sjećanjima i razmišljanjima. Sa sinom Danteom s puno sam pažnje osmišljavala dizajn korica. Imala sam odlične lektore, i na engleskom i na hrvatskom jeziku, kojima sam objašnjavala zašto sam izabrala određenu riječ ili sintaksu koja bi se možda gramatički mogla drukčije izvesti. ‘(ne)Slomljenu’ je izdala moja izdavačka tvrtka Cameron Productions, što je zahtijevalo dodatan posao jer je riječ o knjizi, albumu i audioknjizi. Tek kad sam potpisivala posvete i slala prvih 100 primjeraka, osjetila sam tremu jer ipak šaljem u svijet vrlo intiman dio sebe. Nikad nisam objavila tako otvoren i iskren uradak. Za razliku od intervjua u medijima, u kojima mi nije problem govoriti o osobnim temama, knjiga je nešto što traje. Ona zaživi kad je ruke čitatelja prime, otvore, kad joj posvete vrijeme, misli, srce i volju da i sami budu dotaknuti. ‘(ne)Slomljena’ priča moju priču, ali nisam je pisala da bi netko otkrio nešto o meni, nego da njome otkrije dio sebe.
Za hrvatsku verziju odlučila sam se surađivati s Marijetom Matijaš, urednicom i direktoricom tvrtke Kreacija, j.d.o.o. Knjige će se moći kupiti u prodavaonicama i web shopovima Croatia Records i Hoću knjigu, a audioknjiga s pjesmama bit će dostupna putem izvrsne aplikacije Book&Zvook.

Očeva glazba, kažete, pomogla vam je u iscjeljenju. Kome je onda ‘(ne)Slomljena’ namijenjena?

Tatine pjesme, koncept albuma i samo snimanje - sve je to kreativni proces, a kreativnost potiče emotivno iscjeljenje. Meni je otvorila blokade za koje inače ne bih ni znala da postoje pa ih ne bih mogla otkloniti. A upravo su me one sprečavale da riješim razloge svoje depresije, anksioznosti i napadaja panike s kojima sam se dugo borila. Strah od kritika, bojazan da ću, ako nešto pogrešno kažem ili napravim, biti odbačena i sama, zatečena u emotivnoj boli… to je bilo ono što mi je tatina glazba pomogla iscijeliti. Knjiga je namijenjena svima onima koji osjećaju da nisu dovoljno dobri, lijepi, visoki, mršavi, mladi, stari… da bi bili prihvaćeni. Onima koji su u nekom trenutku povjerovali da je bolje šutjeti i ugađati drugima da bi izbjegli konflikt ili čak nasilje. Namijenjena je svima koji su se nekada osjetili slomljeno i nadam se da će im pomoći da ne gube nadu jer svi mi, i onda kad nas životne situacije lome, uvijek ostajemo ‘cijeli’.

Memoarima opisujete dio svog života koji vas je pripremio na za vas iznimno tešku 2017. godinu. O čemu je zapravo riječ?

Na Valentinovo 2017., moj suprug Matthew i ja našli smo se u bolnici. Dva dana poslije Matthewu je bio dijagnosticiran četvrti stadij nepušačkog karcinoma pluća. Devet mjeseci poslije toga je preminuo. Tijekom cijelog tog razdoblja nismo gubili nadu, živjeli smo. Tatinu bolest provela sam u strahu i panici. Nakon njegove smrti dugo se nisam mogla oporaviti. No to što opisujem u knjizi pomoglo mi je da budem prisutna, s Matthewom, i da budem jaka za njega i za sinove.

‘(ne)Slomljena’ je svojevrstan uvod u vašu opširniju životnu priču. Što planirate ispričati u novoj knjizi?

Da, ‘(ne)Slomljena’ je uvod u moju opširniju životnu priču. Ispričat ću svoj put od početaka, kad sam bila potpuno svoja, hrabra i nezaustavljiva, do trenutka u kojem sam izgubila sigurnost u sve što sam vjerovala, preko uspjeha, slave, raznih uzbudljivih dostignuća, emotivnog kraha i krize u braku do konačnog pronalaženja sebe i vraćanja snage, hrabrosti i životne radosti koja dolazi iz osjećaja slobode da budemo ono što jesmo, a ne verzija nas za koju mislimo da će biti bolje prihvaćena i više voljena.

Osim što se i dalje bavite glazbom, vi ste i motivacijska govornica?

Već dugo kombiniram glazbu i inspiraciju. Moj je brend music+story+coaching za wellbeing. Jednom prilikom franjevački svećenik Svetozar Kraljević potaknuo me da ispričam svoje iskustvo i razmišljanja na jednoj molitvenoj konferenciji. Tu je sve počelo. Oduvijek sam voljela s drugima dijeliti duboka razmišljanja i otkrića. Godine 2015. završila sam life coaching trening pa sam se ozbiljnije posvetila temama u kojima prije svega imam životnog iskustva. Uvijek naglašavam da govorim iz perspektive glazbene umjetnice i životne trenerice. Teme su uglavnom transformacijske prirode, kao što su osobni i duhovni rast, kako napraviti promjene u životu i prihvatiti one koje ne možemo kontrolirati, životne prekretnice i kreativnost kao alat za transformaciju. Publika odlično reagira jer zahvaljujući mojim govorima dobiva inspiraciju, konkretne ideje i glazbu.

Bez supruga Matthewa ostali ste prije dvije godine. Često govorite kako vam je upravo on pomogao da postanete ono što ste danas. Tko je Tajči danas u odnosu na Tajči koja se proslavila vrckavim hitovima u vrijeme Jugoslavije?

Tajči koju pamtite je devetnaestogodišnja verzija mene, i to ona s puno šminke u scenskom imidžu. Danas sam žena koja se ne mora fizički transformirati da bi se pojavila u javnosti. Na vrhuncu slave svi su me željeli vidjeti dotjeranu i onakvu kakvu su me vidjeli u časopisima, čak i na jutarnjoj kavi ili u šetnji Sljemenom. To mi je bilo veliko opterećenje i uzrok nesigurnosti. Kad bih se negdje i pojavila u svome prirodnom stanju, često su komentari ljudi bili toliko ponižavajući da sam postala jako nesigurna u sebe.

U čemu ste pronašli utjehu nakon gubitka supruga?

Matthew me uvijek motivirao da stvaram glazbu koju volim, pomogao mi je realizirati puno ideja, nije se bojao nekonvencionalnog života na stalnim turnejama, čak i kad smo putovali s bendom i troje male djece. Kad je preminuo, nastavila sam živjeti jednakom snagom i energijom koju je on imao. Utjeha mi je bila u tome da život, kojeg smo svi dio, ne prestaje, nego poprima novu formu. Njegova katolička vjera davala mu je mir. Vjerovao je da ide na neko bolje mjesto pa je i nama time dao dopuštenje da ne budemo zaglavljeni u tuzi, nego da usmjerimo misli prema ljubavi i životu.

Majka ste trojice sinova - Dantea, Evana i Blaisa. Dante je čak i sudjelovao u dizajnu i ilustraciji korica nove knjige. Dečki su vam velika podrška u radu?

Moji sinovi su divni mladi ljudi. Svaki dan kad zajedno objedujemo razgovaramo o dubokim temama i svaki se put iznova iznenadim koliko su osviješteni, duboki, brižni i nesebični. Povjerenje i poštovanje koje imamo jedni prema drugima temelji su na kojima smo izgradili izvrstan odnos. Pomažu mi puno, ali ih nisam obavezala osjećajem da ne mogu biti slobodni, pratiti svoj put, što sam naučila od svoje majke koja je meni omogućila osjećaj sigurnosti i hrabrost da raširim svoja krila. Dvojica starijih sinova pohađaju isti koledž - Savannah College of Art and Design. Dante studira virtualnu stvarnost, a Evan je na arhitekturi. Blais ide u drugi razred srednje i jako je odgovoran i marljiv. Volimo se i to se osjeti u svemu.

Iz suradnje s glazbenikom Davidom Langleyjem rodila se i nova ljubav. Čime vas je osvojio?

David i ja pronašli smo se u glazbi, smislu za humor i iskustvu u gubitku voljenih osoba. On je sa 17 godina izgubio majku pa je razumio što moji sinovi proživljavaju.

Jeste li ikada mogli zamisliti da će vam nakon supruga u život ući nova ljubav? Je li vam bilo teško priznati sebi osjećaje nakon gubitka ljubavi svog života?

Ljubav ne možete izgubiti. Matthew je otišao, ali ne i osjećaji prema njemu. Ljubav koju smo dijelili ostaje i nakon nas. Uvijek sam tako shvaćala tu emociju jer kako inače objasniti da možemo voljeti puno ljudi u isto vrijeme? Otvorena sam prema ljubavi i kad smo se David i ja zbližili, prepustila sam joj se. Imala sam razdoblje u kojemu nisam željela otpustiti tugu i nisam je htjela zamijeniti ičim ugodnijim - znala sam da joj moram dati vremena da prođe bez odvraćanja pažnje s nje. No došao je trenutak u kojem sam prepoznala da je moje opiranje ljubavi zapravo ego koji želi biti ponosan, jak, koji mi je govorio da mogu biti udovica, sama. Tada sam se prepustila ljubavi. Ljubav nas uvijek iznova oplemenjuje, produbljuje, iscjeljuje. Zašto joj se opirati?

Što vam najviše nedostaje kada je riječ o vašoj domovini? Jeste li ikada razmišljali o povratku u Hrvatsku?

Nedostaje mi sporiji, opušteniji ritam života. Nedostaju mi godišnji odmor i duge kave, iako sam ambiciozna po prirodi te mislim kako bih i da sam sama na Marsu, imala sto projekata i stalno bila u pokretu. Voljela bih doći na nekoliko mjeseci kući i negdje na Korčuli ili Rabu pisati ili nešto stvarati. Nisam razmišljala o trajnom povratku jer ne bih mogla ostaviti djecu na drugom kontinentu. Barem trenutačno.

Sviđa li se Davidu Hrvatska?

David je bio već dva puta u Hrvatskoj, i to na krstarenjima koja sam organizirala. Oduševio se. Rekao je da se ne vraća u Nashville, bio bi spreman ostati - samo bi mu trebali pojačalo i nekoliko glazbenika.

Kako vaši sinovi gledaju na zemlju svoje majke? Govore li hrvatski?

Sinovi su bili pet puta u Hrvatskoj i svaki se put sve više osjećaju kao kod kuće. Jako vole Hrvatsku i ponosni su što su njihovi korijeni s moje strane u tako lijepoj zemlji s predivnom dušom. Kod kuće govorimo engleski. Ja se krećem u američkim krugovima, moj pokojni suprug bio je Amerikanac i nije bilo mogućnosti da govorimo hrvatski, osim kad bi došla moja mama ili sestra. Hrvatski je težak jezik i ne treba zamjerati strancima što ga ne mogu savladati. Najteže mi je bilo naučiti sinove standardni hrvatski jer ja govorim kajkavski. Onda moji sinovi guglaju neku riječ i ne razumiju zašto ja kažem jedno, a Google drugo. Što se tiče korijena, važno mi je da im nude sigurnost, a ne opterećenje. Korijeni s Matthewove strane raštrkani su od Engleske do Švicarske, Poljske i Amerike.

Koliko vas je karijera Tajči promijenila, prepoznaju li vas ljudi i danas na ulici zbog hitova koji zapravo svih ovih godina ne prestaju ‘žariti i paliti’ na zabavama, okupljanjima i slavljima?

Prepoznaju me kada dođem kući pa neki mediji objave da sam tamo. Onda me počnu ‘primjećivati’. Volim kad se mogu ‘izgubiti’ u masi, ali drago mi je kad mi priđu ljudi i ispričaju na koji način nose uspomene o Tajči i pjesmi ‘Hajde da ludujemo’. Divno je što nas veže glazba, jedan lijepi trenutak zaleđen u vremenu i oživljavan nebrojeno puno puta na okupljanjima i slavljima. Počašćena sam što sam dio toga.