Tarik Filipović o Lejli: 'Štedio sam je koliko sam mogao'

Iako je davno stekao popularnost i slavu kao glumac i voditelj kultnih kvizova ‘Tko želi biti milijunaš?’ i ‘Potjera’, 48-godišnji Tarik Filipović ne miruje. Naprotiv, posljednjih godina iskazao se i kao zanimljiv pisac, a svojim temama gađa u sridu. Ispričao nam je sve o novim predstavama i željama, najavio novi kviz s Joškom Lokasom, a ne krije da mu je sve to puno slađe uz lijepu suprugu Lejlu te sinove Dina i Armana, s kojima je predah u ludoj 2020. pronašao ljetos u njihovoj obiteljskoj kući u Istri.

Story: Je li vas sve to na neki način inspiriralo? Kažu da nevolje iz nekoga izvlače kreaciju za koju nisu ni znali da je imaju.

Jedna od dobrih stvari u 2020. jest što sam našao mir i vrijeme da počnem malo više pisati. Možda mi je nedostajala i doza samopouzdanja, ali iskoristio sam ovo vrijeme koje mi se iznenada ponudilo, pisao, vagao riječi, emocije, prijateljima slao tekstove u raznim fazama za prijateljsku kritiku. Nakon moje monodrame ‘Ćiro’, postavljena je predstava ‘Predsjednici&ca (Pretposljednja večera)’ u Satiričkom kazalištu Kerempuh i koprodukciji naše Fiji grupe na koju sam neobično ponosan. To je predstava kakve dugo nije bilo, možda od ‘Spikom na spiku’.

Story: Osim što ste ostvarili sjajnu glumačku karijeru, činjenica je da vas neki još više vole kao voditelja ‘Milijunaša’, dobar ste i pisac. Nakon monodrame ‘Ćiro’ kojom punite dvorane, ove godine spremili ste još jednu, ‘Doktor za one stvari’, koju ste i režirali. Kad ste postali doktor za one stvari?

Odavno sam prepoznao pisca u sebi, ali ga se nisam usudio pustiti van. Nakon ‘Ćire’, koji mi je bio lakmus-papir uspješnosti, definitivno nisam htio stati. Ne libim se tražiti savjet iskusnijih, još otkrivam neke dramaturške kosture, kao i one zanatske. ‘Doktor za one stvari’ moja je druga monodrama, koja je čekala red nakon ‘Ćire’ i druge dvije ‘kolektivne’ predstave kako bih se posvetio doktoru u sebi. To je fiktivni lik kojeg sam zamislio još dok smo stvarali predstavu ‘Živio Harms, čuda postoje’. Doktor je svjetska zvijezda na polju seksualnosti, stručnjak, utegnut kao losanđeleski plastični kirurg, spašava brakove, savjetuje, pjeva, pleše, glumi, prilagodljiv je svim generacijama... Tekst je već na 70 posto, onda ide glumački dio posla. Očekujem ga pred publikom negdje na proljeće kad nam potpuno otvore kazališta. Šteta je potrošiti dobar materijal za malo gledatelja koji zbog opravdanih mjera mogu pohoditi teatar.

Story: Seksualnost je neiscrpna tema?

Moj prijatelj stalno ponavlja da su u životu najvažniji novac i seks. Ne bih se složio ni s jednim ni s drugim, ali definitivno svi vole novac, a seks prodaje sve. No način na koji je prodavan u teatru i na filmu nikako nije zadovoljavao moje kriterije. Mislim da se tome može pristupiti suptilnije, provokativnije, edukativnije. Da ljudi u kazalištu nešto nauče, dobro se nasmiju, se zapitaju, zacrvene, prepoznaju sebe ili druge. Na tom ćemo se tragu i ‘ogoliti’.

Story: Kojim ste se pristupom vodili u ovoj delikatnoj problematici?

Pokušavao sam se dotaknuti svih problema i područja seksualnosti te dati neke odgovore kao u filmu ‘Sve što niste znali o seksu, a niste se usudili pitati’. Naravno, kako vrijeme donosi nove stvari, u nekim godinama ljudi ne znaju­ kako mladi pristupaju seksu, a ja sam puno toga prekopao, raskopao, puno toga i znam, a još sam i relativno mlad. Stoga sam htio sve zaokružiti tako da sve generacije uživaju u predstavi. Da moj sin od nepunih 18 može doći, a možda prošvercam i mlađega. Oni znaju puno više nego što mi mislimo da znaju. U to uključujem i publiku, želim da to bude interaktivan show, zabavan, razigran, poučan!

Story: Koliko je u tekstu stvarnih situacija koje ste osobno čuli?

Naravno, to je mješavina svega što sam čuo, vidio, doživio, puno je i literature, interneta... Imam sreću što radim sa sjajnom dramaturginjom Ninom Skorup s kojom se poznajem iz studentskih dana. Nekako su nam se putevi spojili i na ovoj predstavi. I ona je dosta istražila tu temu. Ipak, draže mi je ne izvlačiti iz literature nego raditi nešto svoje. Čak planiramo tiskati i priručnik te ga dijeliti publici. Nećemo sve otkrivati, neka nešto bude i iznenađenje.

Story: Ulaznica više traži se za još jednu vašu predstavu koju ste spomenuli - ‘Predsjednici&ca’. Zabava je zagarantirana kad se okupe Kolinda Grabar-Kitarović, Franjo Tuđman, Stipe Mesić, Ivo Josipović i Tito?

Sanjao sam tu predstavu jednog jutra, kao i štošta drugo u životu. Raspisao sam je s jednim poznatim piscem, potom je dugo bila na čekanju, a naposljetku ju je ravnatelj Kerempuha ugurao u program u povodu mojih 25 godina u kazalištu. Zvao sam Borisa Svrtana s kojim sam puno surađivao i vjerujem da ćemo zajedno napraviti još divnih stvari. Dugo smo radili na tekstu, vagali svaku riječ, što jako volim, i nismo se smirili dok sve nije sjelo na svoje mjesto. Tu nam je pomogla i naša divna glumačka ekipa. Izrodili smo predstavu u kojoj trenutačno uživa mali broj ljudi zbog epidemioloških mjera. Neizrecivo se veselim punoj dvorani. U komadu sam spojio nespojivo, sve naše predsjednike. Zapravo i nije nespojivo jer su im se putevi sudretali: Titu i Tuđmanu, poslije i Mesiću, Kolindi, Josipoviću. Naime, domaćica večeri, bivša predsjednica, okuplja bivše predsjednike kako bi našli izlaz iz krize i doveli Hrvatsku na mjesto gdje zaslužuje biti… Neki su mi govorili neka to ne radim jer je opasno, ali htio sam dokazati da satira mora imati svoje mjesto u demokraciji. Pokojni Tuđman gledao je predstavu ‘Spika na spiku’, rukovao se s glumcima, kao i Ivica Račan, Savka i drugi. Nama je dužnost stvarati političke satire, nažalost, premalo ih je.

Story: Jeste li kontaktirali Kolindu Grabar‑Kitarović i rekli joj što je lajtmotiv predstave?

Nikoga nisam kontaktirao. Sreo sam Stipu Mesića i Ivu Josipovića s kojima sam podijelio neke sitnice iz predstave, a Kolinda Grabar‑Kitarović preko zajedničkog prijatelja bila je u kontaktu s kolegicom Ornelom Višticom. Ona joj je rekla što je otprilike čeka, čak je ponudila i neke privatne stvari ako nam mogu pomoći. Pozitivna reakcija s njezine strane bila je puno veća nego što sam očekivao.

Story: Što vam je bilo najizazovnije pripremiti na tom skliskom terenu?

Uklopiti sve te likove i dovesti ih na razinu da nitko iz kazališta ne iziđe uvrijeđen i ljut, a da budemo britki i oštri. Držali smo se njihovih karaktera, naravno gledajući našim očima jer nismo radili biografsku priču nego, ponavljam, satiru. Najteže je bilo postići da zadrti ljevičar i desničar ili umjereni čovjek nasmijan iziđe iz teatra s pozitivnim dojmovima. Srećom, većina naše publike nije toliko ideološki zadojena da ne bi mogla podnijeti jednu kazališnu predstavu.

Story: Jeste li na premijeru pozvali Kolindu, Mesića i Josipovića? Kakve su bile njihove reakcije? Jeste li dobili kakve informacije od njih?

Naravno da su svi živući predsjednici bili pozvani na premijeru. Pogledali su je Kolinda Grabar-Kitarović i Stipe Mesić, a Ivo Josipović bio je na putu. Kolinda je uglavnom bila jako zadovoljna, osobno mi je rekla da pojavljivanje Ante Pavelića na kraju nije bilo potrebno, ali, nažalost, i on je dio povijesti, danas puno prisutniji nego što bi trebao biti. Pavelić je u predstavi nepozvan gost, spominje se i aktualni predsjednik Zoran Milanović čime smo zaokružili predsjednički švedski stol. Stipe Mesić bio je malo suzdržaniji, i njemu se svidjela predstava, ali malo je zamjerio što u komadu puno pije. No ponovno napominjem, to je kazalište, naša fikcija, jedna lagana pijana večer koja se može dogoditi svakome… Nije nam bilo ni u primisli da nekoga uvrijedimo, to je bila naša vizija, da ljudi s radne večere skliznu u opuštenu atmosferu jer i oni su od krvi mesa. Napomenuo bih i da se nikako ne slažem s nekim opaskama da je predstava bazirana na imitacijama, ovo su previše snažni likovi s kojima su glumci mjesecima živjeli. Kompleksno djelo i kreativno i umjetničko, doneseno na scenu s dušom, kao što su mnogi glumci prije nas imali na filmu ili u kazalištu slične zadatke. Ako su Morrison, Gandhi ili kraljica Elizabeta glumačke kreacije vrijedne divljenja, odgovorno tvrdim da su i naše na tom tragu.

Story: Nasmijavali ste nas i u seriji ‘Konak kod Hilmije’ koja se prikazivala na Novoj TV? Rekli ste da je to serija koja će se gledati godinama poslije. Što je izdvaja od drugih?

‘Konak kod Hilmije’ najzlatnijim je slovima upisan u moj glumački život, kao i ‘Bitange i princeze’. U obje serije igrao sam veće uloge, tu su još i ‘Lud, zbunjen, normalan’ te neke druge, ali to su naslovi koji će se moći gledati godinama poslije, kao ‘Prijatelji’, Seinfeld’ i ‘Mućke’. Produkcijski, režijski, dramaturški rađena je vrlo kvalitetno, s humorom koji je po mom ukusu. Postigla je veliki uspjeh u regiji, pogotovo u Bosni i Hercegovini jer se najviše govori njihovim jezikom. Progovorila je o tragičnom razdoblju u Drugom svjetskom ratu kroz humoran izričaj. Na jednom konaku okupe se četnici, ustaše, partizani, sve ono što treba što manje spominjati, a ako već to radimo, spominjimo ih na ovakav način. I ostavimo povijesti da nas nauči, po mogućnosti, u samo jednoj knjizi.

Story: Tu je i predstava koju igrate s Darijom Lorenci Flatz ‘Da sam ptica’ o temi izbjeglištva, ekonomskog kaosa i novih početaka.

Darija i ja dugo smo priželjkivali suradnju i konačno smo se našli zajedno na sceni. Premijera je bila u Umagu. Jedva čekamo kad će naša ptica poletjeti i nadam se da će postati veliki hit. Priča je to o sarajevskom paru koji odlazi iz ratom zahvaćenog i opkoljenog Sarajeva u Austriju, gdje se snalazi svatko na svoj način. Ona je osoba koja vidi sve čega više nema u Bosni i Sarajevu, a on čega ima… I tu im se putovi razilaze. To je naša oda ljudima koji su skupili krhotine svog života i ne svojom krivnjom nastavili živjeti negdje dalje. Predstava ‘Da sam ptica’ imala je dramaturški predložak Nikoline Bogdanović, režirala ju je Arija Rizvić, a Larisa Lipovac radila je na pokretu, čak i više od toga. Zbilja uživam s Darijom Lorenzi Flatz na sceni, oboje smo rođeni u Bosni i Hercegovini, ona u Sarajevu, ja u Zenici. Meni je bliska sarajevska priča, majka mi je rođena u Sarajevu, i kao što sam već spomenuo, htjeli smo progovoriti o nekoj našoj generaciji, dušama koje su se rasule po svijetu, onima koje su još tu, tužnim raspadima života. Sve je obavijeno i dozom humora jer kada je riječ o Bosancima, drukčije i ne ide. Uvijek kažem da je Sarajevo nevjerojatan grad, a onaj koji ga ne voli, ima ozbiljan problem. Predstavu ćemo još brusiti do premijera koje će biti u Rijeci, Sarajevu i Zagrebu pa ponovno u Umagu. Baš imamo puno toga ponuditi stvorenog u ovoj godini za zaborav.

Story: Što čitate za dušu?

Svašta, u posljednje vrijeme više pišem za dušu, a čitam rječnik stranih riječi. Dosta se bavim jezikom, polemiziram s našim jezikoslovcima na HRT-u. Volim da hrvatski standardni jezik bude pravi, a s puno toga nisam zadovoljan. Dosta razgovaram i s djecom o tome jer oni za neke pojmove koriste anglizme pa je normalno da pitaju za hrvatsku riječ. Treba to pomiriti, ići u korak s vremenom, ali sačuvati duh hrvatskog jezika. Rado ću pridonijeti tome.

Story: Budući da vas je krenulo pisanje, imate li želju i nešto više pisati. Roman? Filmski scenarij?

Moj filmski scenarij stoji godinama. Mislim da ću ga uskoro dotjerati i predati HAVC-u ili na čitanje, tražiti mišljenja i, naravno, financije. Što se romana tiče, nikad ne reci nikad. Mislim da su naši dramaturzi dosta uspavani, ne bih želio da mi zamjere, i da izbacuju premalo tekstova. Imamo dobrih romanopisaca, i u Hrvatskoj i u regiji, pa nema potrebe da se guram u to društvo. Godine odnose mladost, donose zrelost, a ona zna iznjedriti puno toga. Vidjet ćemo.

Story: Kada dosta čitate i pripremate se za uloge, imate li potrebu odmoriti mozak nečim puno prizemnijim - kuhanjem, trčanjem, sklekovima...?

Fizički rad odmara um i obratno. Nisam baš pristaša nekih ili nečijih metoda za resetiranje umnog i fizičkog, ali imam neke svoje. Supruga i ja dosta šetamo, gotovo svaki dan. Idemo u Body & Mind studio, doduše nedovoljno, vježbam kod kuće u skladu sa svojim mogućnostima. Što se mozga tiče, moj je teško odmoriti. Prebrzo mislim, pa čak i dok spavam, nije mi to uvijek drago.

Story: Kada pišete tekst za predstave, pitate li ukućane za mišljenje?

Samo pitam suprugu, klince još ne, a ako jednog dana dobijem nagradu za životno djelo, bit će posvećena mojoj Lejli koja je sve moje uloge i sva moja pisanja prolazila sa mnom. Štedio sam je koliko sam mogao, ali čula je sve početke i završetke, doživjela premijere i svaki napisani tekst. I puno je toga, nadam se, još čeka.

Story: Znamo da ste ljubitelj nogometa. Čemu vaši dečki više naginju - školi ili lopti?

Naravno, više vole loptu. Arman nogometnu, Dino košarkašku. Zaigram s Dinom, sad ga već teško mogu dobiti, za mene je ‘Air Dino’. Lijepo je kad te djeca prerastu na bilo kojem polju, dobiju te na ruku, u sportu. Ja, koji ne volim gubiti, od njih jako volim izgubiti.

Story: Ljeto ste proveli u obiteljskoj kući u Istri. Kako biste opisali taj boravak?

Istra je naš drugi dom, naša oaza. Ondje vrijeme ne osjećamo. Znalo nam je cijelo ljeto proći kao u trenu. Jednom sam prijatelju pokušavao objasniti naše dnevne rituale, prava uživancija. Istra je naš komad zemlje, tako poseban. Ondje se vidim za stalno u nekim godinama. A kako nam dan tamo izgleda? Malo kupanje, pa lubenica, nogomet, kartanje, šetnja, odlazak u prirodu…

Story: Kažu neki da nas mogu spasiti samo humor i ljubav. Slažete li se?

Rekao bih da mi je humor način života, a od ljubavi sam satkan. I u normalno vrijeme ne mogu živjeti bez toga, a sada treba sve to pojačati. Čovjek treba, osim žive glave, sačuvati i razum. Humor je uvijek lijek i zato volim što se bavim ovim poslom. Liječimo i druge ljude na takav način.

Story: Spremate li novu kvizašku poslasticu?

Prije svega spomenuo bih da sam stao na 826. ‘Potjeri’, a ekipa s Joškom Lokasom došla je do 1000. emisije i nadam se da će ih biti još puno. Beskrajno uživam u ‘Milijunašu’, a najavio bih da s Joškom Lokasom pripremam jedan mega kviz koji će, nadam se, biti liga prvaka i za Hrvatsku i za regiju.