Još
Emisije
Ostalo

Ukucajte željeni termin u pretragu i pritisnite ENTER

Celebrity

'Bleki je nešto lijepo proizašlo iz 2020. Ove godine će valjda i kuharica'

Autori Nikolina Guja Autori Maja Šitum
Autori Nikolina Guja Autori Maja Šitum

Glumica Anita Matić Delić osvrće se na proteklu 2020. godinu iz koje, osim nevolja koje su nas sve zadesile, pamti i neke lijepe trenutke. Govori o suprugu i sinovima, a otkriva i svoje želje te planove za ovu godinu

Izvor: arhiva Storyja

Gluma i kazalište oduvijek su bile ­njezine vodilje, a kada je upisala Akademiju dramske umjetnosti u Zagrebu, nije joj bilo važno da studij samo privede kraju, nego i da taj posao radi dostojanstveno, da može živjeti od njega i da ostvari solidnu karijeru. Puno više od solidne karijere ostvarila je kazališna, televizijska i filmska glumica, 45-godišnja Anita Matić Delić koja, osim impresivnim glumačkim umijećem, osvaja vedrim duhom, jasnim stavovima i vječnom pozitivom. Iako je prošla godina bila izazovna za cijelu populaciju, pandemijom koronavirusa posebno su bili pogođeni umjetnici. No ova Zagrepčanka nije jedna od onih koji će se žaliti, nego je jedna od onih koji u svemu pronađu lekciju, pouku i snagu. Kako nam je otkrila u velikom intervjuu, prošla godina donijela je i mnogo prekrasnih trenutaka, a 2020. bila je obilježena i s više slobodnog vremena koje je provela s onima koje najviše voli - suprugom, snimateljem Marijem Delićem te njihovim sinovima, 13-godišnjim Valom i četiri godine mlađim Adrianom.

Anita Matić Delić Izvor: arhiva Storyja

Story: Kako biste sumirali prošlu godinu? Čemu nas je naučila?

Bila je to godina velikih izazova koju ćemo svi pamtiti. Nedvojbeno je da je 2020. našla svoje mjesto u povijesti čovječanstva. Iako za sobom ostavlja neželjena sjećanja, ona nam je donijela priliku za nova učenja, nove poglede na vrijednosti koje smo putem zaboravili, zanemarivali ili shvaćali olako. Dobili smo priliku dobro odmjeriti što nam je zaista važno, što ili tko nam stvarno treba, kojim ćemo emocijama dopustiti da kolaju našim krvotokom i koliko smo zapravo ljudi jedni drugima. Jesmo li svi shvatili njezinu poruku? Nažalost, nismo. Ali i to je za ljude. Svijest o zahvalnosti i ljubavi, prihvaćanju i razumijevanju zasigurno se podignula i iskreno se nadam da će nadići strahove te nam otvoriti put osobnom, ali i sveukupnom napretku.

Story: Kako ste je ispratili?

Ove godine preskočili smo uobičajeni veliki doček u krugu dragih prijatelja i djece. Ostala sam kod kuće sa svojim sinovima i mužem te našim malim štencem, a s prijateljima ćemo nazdraviti preko Skypea, uz dobro vino i moju vegansku trpezu. Neka nas samo ništa ne trese i neka ostanemo zdravi, a sve ostalo može pričekati.

Story: Dakle, kraj 2020. godine pamtit ćete i po novom članu u vašem kućanstvu? Kako ste se odlučili za četveronožnog ljubimca?

Već godinama moj mlađi sin Adrian želi kućnog ljubimca, a od rođenja pokazuje ljubav i empatiju prema životinjama. Često smo pregledavali stranice udruga i azila za životinje, a ideju da udomimo jedno biće ove smo godine i ostvarili. Putem Udruge S-PAS udomili smo neodoljivog crnog štenca, mješanca kojeg sam sasvim slučajno vidjela na profilu moje drage kolegice Vanje Ćirić. A u životu ništa nije slučajno. Zove se Bleki i stigao je u naš dom tri dana prije Božića. Za nas i našeg Blekija ovaj je Božić bio pravi blagoslov. Svi smo ludi od ljubavi i sreće pa sam presretna što ću jednog dana ipak imati jedno lijepo sjećanje na ovu nepredvidivu 2020. godinu.

Story: Sredinom listopada održana je u Kerempuhu premijera predstave ‘Umri ženski’. Jeste li zadovoljni reakcijama publike i kako je sve prošlo s obzirom na epidemiološke mjere s kojima smo se svi suočili?

Jako sam zadovoljna. Uz svu neizvjesnost u kojoj živimo, zadivljujuće je što je publika toliko zainteresirana i hrabra da dođe u kazalište. Ova je predstava cijepljenja od bilo čega što nas danas okružuje - u njoj se ne spominju ni pandemija ni potresi ni ‘novo normalno’. Radnja prati obitelj i ljude koji ih okružuju te se bavi međuljudskim odnosima na koje u ovom ludilu zaboravljamo. Divno je kako se Marina Vujčić bavi odnosima muškarca i žene i to je publika prepoznala. Svi smo zadovoljni i zahvalni svakom čovjeku koji dođe na predstavu.

Story: Iako imate sporednu ulogu, od publike ste dobili jedan od najvećih aplauza. Što mislite, čime ste ih osvojili?

Rekla bih da im se svidio način na koji sam interpretirala ulogu prevarene žene. Valjda im se sviđa način na koji se ona bori za svoj brak i supruga koji to ne zaslužuje. Uspjela je prijeći preko svega i nastaviti vlastiti život. Nije odustala! Čini se da ljudi vole pobjednike, a Marta je pobijedila sve nedaće i nije se prepustila tuzi. Uloga mi je baš sjela, što su mi mnogi i rekli. Bio je užitak raditi na ovom liku.

Story: Obično su uloge žena u predstavama i serijama koje su ljute na ljubavnice i supruge prilično histerične, a Marta je vrlo staložena. Je li vam bilo teško utjeloviti smirenu ulogu u kaotičnoj situaciji koja inače izaziva bijes?

Ma, ne! Kako bi se reklo, trebate okrenuti pilu naopako i napraviti nešto što se ne očekuje. U takvim slučajevima volim udariti kontru. Marta nije žena koja želi pretući ljubavnicu nego se odlučuje boriti na suvremen način obrazovane žene koja je povrijeđena, ali ne želi se spuštati na niski nivo. Svidjelo mi se kako je napisana scena gdje se Marta suočava s ljubavnicom svoga supruga. Zapravo, ta je scena jako zanimljiva jer ona ulazi u stan i prvi put vidi tu djevojku. Iznenađena je jer je očekivala nekoga malo drukčijeg, a Mia Anočić Valentić odlično je odigrala tu ulogu, što mi je to jako pomoglo. Super nam je bilo raditi tu scenu. Mia i ja smo svaka na svoj način iznijele taj problem. Zanimljivo je kako publika voli i ljubavnicu Emiliju i prevarenu ženu Martu.

Story: Što mislite, zašto žene tako reagiraju i radije se suočavaju s ljubavnicama, a realno je veći problem u supruzima i partnerima koji su im to priuštili, prevarili ih i povrijedili?

Ne znam, iskreno. Znala sam prije čuti da je neku poznanicu ili prijateljicu suprug prevario te je sve drvlje i kamenje bilo usmjereno na ljubavnicu. Ona je uvijek bila sve najgore, a ja sam ih onda znala pitati zašto govore o njoj kad je problem i u muškarcu - suprugu ili partneru. Izlike poput ‘ona je njega zavela’ potpuno su besmislene. Nažalost, takva uvjerenja prenose se s koljena na koljeno - ako je muž prevario ženu, kriva je ova treća koja možda nije ni znala da on ima ženu. Ponekad se zaista čini kao da u životu sve ide na stranu muškaraca. Pa i kada piju, to je u redu, ali kada žena pije, već se pojavljuju negativne konotacije. Kada žena mijenja muškarce, ona je kurva i prostitutka, a kada muškarac to radi, to je u redu. Pa i u predstavi se muškarac fino izvukao. Nije se borio nego je pustio da se žena i ljubavnice bore. No smatram da su žene borbenije, spremnije uhvatiti se ukoštac s problemom i hrabrije su.

Story: Inače, kada se priča s glumcima o predstavama i likovima koje su utjelovili, obično slijedi pitanje: “Možete li se poistovjetiti s likom?”, no u ovom slučaju možda bi ipak bilo pomalo nepristojno pitati vas to?!

Kako je veliki Gavella jednom rekao: “Ne može pijanac glumiti pijanca ni mrtvac mrtvaca.” Ako glumim mrtvaca, ne moram biti mrtva da bih to znala dobro odglumiti, a isto vrijedi i za druge uloge i iskustva. Ne znači kako moram doslovno imati neko iskustvo da bih ga mogla prenijeti jer ga mogu i zamisliti. Poklopilo se da je Marta majka dvoje djece kao što sam i ja, da je u braku, ali srećom nemamo isto iskustvo bračne nevjere. No mogu to zamisliti. Znam brojna iskustva svojih prijateljica i poznanika pa mi nije bilo teško poistovjetiti se s time. I u ‘Brodolomkama’ sam glumila ženu koja je agresivna zato što ima intoleranciju na alkohol i ne smije piti pa to iskazuje agresijom. Ni s time nemam iskustva, ali iskopala ga sam iz glumačkog habitusa. Naravno da ponekad nesvjesno uzimamo nešto iz lika na kojem dugo radimo. Tako sam jednom utjelovila muškarca pa sam neko vrijeme i hodala kao muškarac, sve dok mi suprug jednog poslijepodneva nakon probe nije rekao: “Ajde ti sad malo izađi iz lika.”

Anita Matić Delić Izvor: arhiva Storyja

Story: Biste li i vi, kao Marta, unajmili privatnog detektiva?

Stvarno ne znam bi li mi to ikada palo na pamet.

Story: Kad smo već kod braka, u ljeto 2020. proslavili ste 15. godišnjicu braka sa suprugom Marijem Delićem. Kako ste obilježili tu obljetnicu?

Da, 21 godinu smo zajedno, od toga 15 godina u braku. S obzirom na zdravstvenu situaciju, nije bilo posebnog slavlja. Odlučili smo biti skromni, otišli smo na finu večeru, a prijatelji su nam čuvali djecu. Odnosno ‘uletjela’ nam je moja kolegica Ines Bojanić jer nam se klinci i inače druže pa su išli spavati kod njih. Bio nam je to prvi izlazak nakon četiri mjeseca, nas dvoje sami. Iako se ove godine nismo razbacivali nikakvim poklonima ni nepotrebnim kupnjama, jer nije vrijeme za to, ipak sam si priuštila nešto što mi je zapravo dar za cijelu ovu godinu - Magimix multipraktik koji mi je jako važan jer se moja kreativnost u kuhanju i dalje razvija. Jednostavno mi je trebala ta sprava pa smo tim poklonom obilježili i godišnjicu i moj rođendan, ma sve. Ovaj nas virus i potresi uče da osvjestimo zahvalnost prema životu, prema svemu onome što imamo i što si možemo priuštiti, kao i mogućnost da pomognemo onima kojima je pomoć u ovim sada teškim trenucima za mnoge pogođene potresom itekako potrebna. Ako smo i bili nezadovoljni, mislim da smo sada shvatili koliko je malo potrebno za biti zadovoljan i zahvalan na životu kojeg imamo. Inače, moja je trenutačna želja da napokon napišem i izdam svoju kuharicu. Svi me pitaju kad će, a nadam se da bi 2021. mogla biti ta godina.

Story: Prije dvije godine napisali ste jedan post u kojem ste otkrili da ste u djetinjstvu bili nesretni jer ste bili premršavi. Kako ste se riješili tih kompleksa?

Da, često su mi govorili da sam štrkljava, mršava i sitna pa sam zbog toga bila jako nesretna. Često bih molila mamu da me ne odijeva u kratke haljinice jer sam imala osjećaj da svi gledaju u moje mršave noge. Grozno je što oduvijek vlada mišljenje da je jedino uvreda kada ti kažu da si debela, a kada ti kažu da si mršava, to je kao manja uvreda. No ne bih se uopće složila s time. Oslobađanje od kompleksa dogodilo mi se tijekom studija na Akademiji zato što sam studirala nešto što sam željela i bilo je poželjno da izgledam kako izgledam. Tamo mi nitko nije govorio da sam mršava, dapače počeli su to isticati. Često sam morala nositi kratke kostime, suknjice i zapravo se u ulogama i na sceni nikada nisam sramila. Privatno mi je to bilo jako neugodno - dekolte ili pokazivanje nogu. Moje je tijelo u glumi bilo prihvaćeno i počela sam se oslobađati, biti sigurnija u sebe i voljeti ga sve više. Gluma mi je zaista pomogla, a pomogla mi je i u kompleksu s nosom koji mi je zadavao probleme u srednjoj školi. Moj nos i moje štrkljave noge bili su najveći problem koji sam tada imala. Bila sam uvjerena da ću operirati nos kada zaradim prvi novac, a onda mi je najbolja prijateljica rekla da će me se odreći preko novina ako to i napravim. To su sve mladenački kompleksi koje smo sami sebi nametnuli zbog manjka samopuzdanja i podrške u najosjetljivijim godinama. Trebalo mi je puno vremena da na svoje komplekse sagledavam kao svoje vrline, da zavolim sebe takvom kakva jesam. A na tom putu osvještavanja i prihvaćanja važnu je ulogu odigrao trenutak kada sam upoznala svog supruga, moju najveću podršku u svemu

Story: Je li vam se ponekad vraćao obrazac tog starog uvjerenja?

O da, dugo je on postojao. Znalo bi biti trenutaka kada sam mislila da nisam lijepa, da imam ružan nos ili nešto treće. Bilo je tu mnogo sumnja. Na početku glumačke karijere dobila sam ulogu u kojoj sam morala utjeloviti ljepoticu i moje su prve reakcije bile: “Ja da glumim ljepoticu, jesu oni normalni? S ovim nosom?” Međutim, to redatelj nije vidio, njemu to nije bilo važno. Još se sjećam toga, bilo je to prije 20 godina. Imala sam noćne more jer sam mislila da će me publika gađati nečime. Motalo mi se po glavi i što moji kolege misle. Misle li možda zašto je meni, ovakvoj, redatelj dao tu ulogu? Često ono zbog čega smo nesretni i nesigurni drugi zapravo i ne vide. Naš je najveći zadatak u životu upravo taj - da prihvatimo sami sebe jer u protivnom ne možemo očekivati od drugih da nas prihvate i poštuju.

Story: Ove godine obilježavate 21 godinu otkako ste članica kazališta Kerempuh. Je li na kraju ovaj posao ispunio vaša očekivanja? Je li to ono što ste željeli?

Da, puno je to godina. Gluma i kazalište oduvijek su bili moje vodilje. Kada sam upisala Akademiju, osim što mi je bilo važno da studij privedem kraju, bitno mi je bilo i da taj posao radim dostojanstveno, da mogu živjeti od toga i da steknem solidnu karijeru. Nisam tražila previše ni da budem poznata. Željela sam taj posao raditi tako da mogu živjeti od njega i raditi ga kvalitetno. To je bio moj zahtjev Bogu, energiji, univerzumu. Moj je put bio baš onakav kakav sam zamišljala. Bez ikakve pomoći upisala sam Akademiju - sama ja i moj goli talent. To mi je bila velika potvrda moje vrijednosti. Moram reći da sam u studiranju uživala, a profesorica mi je bila kazališna glumica Neva Rošić kojoj sam beskrajno zahvalna na svemu što me naučila. Osim nje, spomenula bih i profesora, kazališnog redatelja Joška Juvančića te redatelja Tomislava Radića koji mi je predavao scenski govor. Oni su obilježili moj studij i imala sam sreću što sam dobila priliku raditi s tako kvalitetnim profesorima. Kada sam upisivala studij 1995. godine, u Hrvatskoj nije postojalo ništa drugo osim kazališta, a film se tek počeo rađati. Svi mi koji smo tih godina upisivali taj studij istinski smo željeli biti glumci. Tada glumci nisu bili na naslovnicama, a prava je senzacija bila kada je Nina Violić osvanula na jednoj. Nismo tada bili toliko zastupljeni u medijima, a moja je klasa bila zaista fokusirana na glumu, bez ikakve želje za pažnjom, naslovnicama i popularnosti. Bilo je to zdravije doba za odrastanje kao glumica. Danas mladi glumci previše žude upravo za time pa ponekad ni njihov pravi talent ne može isplivati na površinu.

Najčitanije

Najnovije