S omiljenom 'lovkinjom' razgovarali smo o njezinim korijenima iz Gline, potresu te svemu što je ovo izazovno vrijeme donijelo
Izvor: Grgur Zucko/PIXSELL
Utorak, 29. prosinca 2020. godine, 12 sati i 19 minuta. Vrijeme je to kada je razorni potres pogodio područje Petrinje, Siska, Gline i okolicu. Posljedice istog su katastrofalne i još se uvijek zbrajaju, a tlo se i dalje neumorno trese. Sve što se događa ravnodušnom nije ostavilo ni Moranu Zibar, popularnu 'lovkinju' iz HRT-ove 'Potjere'. Nedavno se tako oglasila na društvenim mrežama, gdje je otkrila manje poznatu informaciju o sebi - da je napola Glinjanka. Napisala je tada i kako se od tog kraja otuđila te da se, unatoč pomoći koju je poslala, i dalje osjeća loše. Tim smo povodom razgovorali s Moranom, koja nam je otkrila kako je došlo do toga da Glinu nije posjetila više od 15 godina, gdje je nju zatekao potres, kako ju je prošla godina promijenila, ali i je li među 'paničarima' koji reagiraju i na najmanje podrhtavanje.
Napisali ste kako Vam je otac iz Gline. Žive li Vaši roditelji još uvijek tamo, ili posjeduju nekretnine? Jesu li pretrpjeli kakvu štetu?
Moj otac rođen je u Glini, u tipičnoj starinskoj obiteljskoj kući s bunarom i velikim dvorištem, u glavnoj ulici. Na studij je otišao u Zagreb, gdje je nastavio živjeti, radio i poslije upoznao moju majku. Preminuo je od bolesti 2015. godine, a njegova majka odnosno moja baka umrla je u Glini još za vrijeme rata. Kuća je bila njezina, na kraju je samo ona živjela u njoj i zapravo bila naša glavna poveznica s Glinom. Nakon rata, kad se situacija normalizirala, kuća je prodana i to je bilo to, jedno poglavlje zatvoreno. Mislim da zapravo od tada, od tog poslijeratnog čemera, nisam više kročila u Glinu. Imam još nešto dalje rodbine u njoj, ali oni s kojima sam u kontaktu od velikog zibarskog plemena uglavnom ne žive tamo.
Gdje je Vas zatekao potres? Kako ste ga proživjeli?
Potres me zatekao kod kuće, s obitelji. Srećom, živimo u čvrstoj zgradi, iz graditeljski zlatnih 1980-ih. Priznajem da sam se dosta uplašila, panično i nimalo damski psovala, ali i relativno brzo došla k sebi. Taman sam bila kuhala juhu, a uspjela sam je nakon svega i dovršiti.
Kako ste se osjećali kada ste čuli da je nastradao upravo rodni kraj Vašeg oca?
Vidjevši prizore Banije nakon potresa, sjetila sam se puno drukčije, sretnije slike Gline koju nosim iz djetinjstva. Doživljaj Gline neposredno nakon rata bio je strašan, a ovo nakon potresa još i gore, iako samo preko ekrana. Strašno mi je žao, jer je taj kraj sustavno zanemaren i zapravo već predugo životari.
Također ste rekli kako se, unatoč donacijama, i dalje osjećate loše. Zašto? Kako je došlo do toga da Glinu niste posjetili više od 15 godina?
Mislim da nema normalne osobe koja se ne osjeća loše kad vidi u kakvim su uvjetima živjeli i još uvijek žive ljudi po banijskim selima, a sad su još i ostali bez svega. Mene je situacija i osobno prenula upravo zato što ipak vučem dio korijena iz tog kraja. A kao što su mnogi, tu prvenstveno mislim na politiku, Baniju zanemarili i zaboravili, moram priznati da sam to očito i sama učinila. Nakon tatine smrti potpuno sam zakopala taj dio sjećanja. Sad svi surfamo na emotivnom valu solidarnosti i zajedništva, svi želimo pomoći, i to je sjajno, ali bojim se da generalno i dugoročno treba učiniti i pokrenuti mnogo više od same obnove zidova i kuća.
Hoće li se nakon ove katastrofe koja nas je nažalost pogodila, to promijeniti?
Vidimo valjda svi da Hrvatska kakvu gledamo tridesetak godina, ma tko bio na vlasti, nije održiva i ne funkcionira kako treba. Očito nam treba neka velika katarza da se ljudi pokrenu i da se stvari počnu mijenjati. Je li to bio ovaj potres ili će se sve vratiti na staro? Ne znam, prilično sam pesimistična. Ali za početak, barem da se vrati kakav-takav život u Petrinju, Glinu, Sisak i okolne krajeve.
Kako se vi nosite sa stresom koji nam je donijela prošla godina, uključujući potrese i koronavirus? Je li Vas to promijenilo kao osobu?
Ako netko kaže da ga 2020. godina nije promijenila, ta osoba nije s ovog planeta. Bilo je uspona i padova, ali još ne trebam antidepresive, nisam se propila, držim se. Od onih sam koji kažu da život ide dalje, pa i mi moramo s njim.
Naučila sam da ne treba puno planirati, nego ići sitnim koracima. Kako sam inače društvena i hiperaktivna osoba, ne podnosim baš najbolje novu situaciju. No svjesna sam realnosti i ne poričem je.
Jeste li od onih koji žive u strahu od idućeg potresa? Reagirate li i na najmanje podrhtavanje? Jeste li spremili torbu 'za bijeg'? Ako da, što se u njoj nalazi?
Kad pogledam ljude oko sebe, shvaćam da se s potresom vrlo dobro nosim. Ne trzam se i ne vrtim filmove katastrofe u glavi. Daleko od toga da sam inače normalna osoba i ne dramim oko milijun stvari, no nema smisla živcirati se zbog nečeg na što
nikako ne mogu utjecati. To je priroda, živimo na trusnom području i nema druge nego naviknuti se. Torbu sam imala štreberski spremnu nakon potresa u ožujku, a sad smo se malo ulijenili. Dobro da ste me podsjetili da je opet napunim, pa budem mirnija...
