Jako je čudno igrati bez gledatelja, posebice kada je riječ o reprezentaciji. Navijači nam daju dodatnu snagu i nose nas u najtežim trenucima pa nam sigurno nedostaju. Ali i dalje smo jako motivirani jer kada je riječ o hrvatskoj reprezentaciji, motiva nikada ne nedostaje. Ovdje smo u tzv. balonu, testiramo se na COVID svaki dan i ne smijemo izići iz hotela. Zasad su svi zdravi - govori nam 22-godišnji rukometni reprezentativac Halil Jaganjac koji je već nekoliko godina dobro znano ime svim ljubiteljima sporta. Jednog od najperspektivnijih europskih mladih rukometaša u svojim su redovima htjeli vidjeti brojni klubovi, poput njemačkog Kiela i Füchsea iz Berlina, Meškova, Silkeborga i Leipziga. Ovaj mladić iz Viškova prve je rukometne korake napravio u riječkoj Kozali, u 18. godini počeo je igrati za francuskog velikana PSG-a, a u listopadu 2018. potpisao je četverogodišnji ugovor za rukometni klub Nexe iz Našica. Lijepo je vidjeti Halila ponovno u kockastom dresu, posebice nakon teške ozljede glave prošle godine u listopadu.
- Da, istina je da sam imao tešku ozljedu. Zadobio sam lom čeone kosti na utakmici SEHA lige protiv Vardara. Njihov pivot pogodio me slučajno laktom u glavu pod nezgodnim kutom i čelo je puklo. Operiran sam u Osijeku i vratio sam se treninzima za petnaestak dana, a na teren već za malo više od mjesec dana. Mogu biti sretan što se tako završilo, a danas mi je od toga ostala uspomena u obliku ožiljka na glavi - kaže Halil koji ne skriva da je strah od ozljede najstresniji dio bavljenja sportom.
- Istina, jako mi je teško palo jer nisam znao koliko ću dugo biti odsutan. Tada su mi glavom prolazile najcrnje misli, ali kada sam shvatio da ću se brzo vratiti, odmah mi je laknulo - kaže.
- U reprezentaciji se svi sjajno slažemo, družimo se svi skupa. Stalno se ekipa dogovara da svi dođemo u jednu sobu i družimo se kao obitelj. To nam jako pomaže i na terenu jer se onda još više vidi naše zajedništvo. Ali najviše se družim s Martinovićem, Šipićem, Mamićem i Šarcem jer smo tu negdje po godinama pa je logično da imamo najviše zajedničkih tema - kaže ovaj dva metra visok sportaš.
No iza te visine i nešto više od 100 kilograma skriva se tih i povučeni dečko koji je opasan ‘samo’ na terenu.
- Ma, Halil je privatno dobrica, vrlo tih i povučen. Naravno, znam ponekad planuti i naljutiti se, ali to kratko traje i ne događa se često. Većinu sam vremena nasmijan i pozitivan, nadam se da ću takav i ostati. Na terenu sam često namršten i zna mi ponekad izletjeti pokoja ružna riječ, ali to je sve normalno u sportu i događa se u žaru borbe. Kada se utakmica završi, potpuno sam drukčiji - priznaje nam.
No da bi sportaš bio tako dobar i uspješan na terenu, osim fizičke spreme važan je i skladan privatni život te sreća koju Halil itekako ima. Njezino je ime Adisa Halačević, a Halil se u svoju vršnjakinju zaljubio već sa 16 godina. Njih su dvoje išli u isti razred Hotelijersko-turističke škole u Opatiji i otada su nerazdvojni.
Bez nje ni blizu ne bih bio toliko sretan i ispunjen u privatnom životu
- Adisina potpora znači mi neopisivo mnogo, bez nje ni blizu ne bih bio toliko sretan i ispunjen u privatnom životu. Svaki dan s njom donese mi neku novu radost i sigurno da se to odražava i na moj sportski uspjeh jer sam sretan, bezbrižan i spokojan kada znam da je ona uz mene. Sport donosi puno sretnih, ali i teških i razočaravajućih trenutaka. Zato je važno da imate nekoga tko je uz vas i u dobru i u zlu, a to je za mene Adisa - objašnjava Halil, a o njemu isto kaže Adisa koja nam je otkrila kako joj je na početku veze bilo teško podnositi razdvojenost. No gdje ima volje, ima i načina.
- Nakon samo dva mjeseca naše veze Halil je otišao u Pariz pa se može reći da smo udaljeni od samog početka. Iako smo bili prijatelji, išli smo skupa u razred u srednjoj školi, morali smo se potruditi i dati sve od sebe da veza opstane. Nismo se viđali po tri, četiri mjeseca. Otkako igra u Našicama, često smo zajedno i puno je lakše. Kada smo zajedno, vrijeme provodimo u šetnjama, izletima, druženjima s obitelji i prijateljima. Često smo u prirodi, a ponekad ga čak natjeram i na neki šoping - govori s osmijehom Adisa koja nam je otkrila kakva je navijačica - smirena ili temperamentna.
Trudim se biti uz njega, podržavam ga i ohrabrujem
- Na početku to bude dosta smireno, ali kada počne napetost, navijam iz svega glasa i skačem po kući. Najčešće utakmice pratim s obitelji ili prijateljima, koji također uživaju u rukometu.Teško podnesem svaki poraz jer mi bude jako žao kada dečki daju sve od sebe, a to ne bude dovoljno. Halil stvarno teško podnosi poraze, ima velik natjecateljski duh i gine za svaku utakmicu pa i nije čudno što tako reagira, ali svjestan je da iz svakog poraza uči. Trudim se biti uz njega, podržavam ga i ohrabrujem - govori Adisa koja trenutačno završava treću godinu na Ekonomskom fakultetu u Rijeci, odnosno ostao joj je još samo završni ispit. Za kraj nam je otkrila i jednu malu zanimljivost o sebi, ali i o Halilu.
- Halil je stvarno pravi karakter kad je riječ o režimu prehrane, ali naravno da ponekad zgriješi. Odmalena obožavam kuhati, puno sam naučila kako od bake tako i od mame koje su prave gurmanice. San mi je jednoga dana imati vlastitu slastičarnicu jer volim isprobavati i peći razne slastice. Halil nikada ne može odoljeti Jaffa torti koja, kako on kaže, nema konkurencije - zaključila je.
