rađani Dizmova osjećaju se sigurno zahvaljujući svojim organima reda, ali u mjestu gdje nema kriminala lako je biti policajac. Jedan od njih, mladi i nadobudni policajac je i Željko Maher kojega je u seriji ‘Dar Mar’, koja se prikazuje na Novoj TV, utjelovio 26-godišnji Roko Sikavica. Glumačkim vodama počeo je ploviti još kao dijete zahvaljujući roditeljima koji su mu oduvijek bili velika podrška, a domaća javnost upoznala ga je kao srednjoškolca u seriji ‘Ruža vjetrova’. U međuvremenu je završio Akademiju dramske umjetnosti u Zagrebu te ostvario zanimljive uloge na filmu, televiziji i kazalištu. Otkrio je moraju li mladi glumci prihvaćati sve uloge koje im se ponude, što je našlo posebno mjesto ispod nosivog zida, ali i koja mu je privatno velika i, zasad, neostvarena želja.

Roko Sikavica: 'Treba naučiti držati čistu glavu na ramenu'
Robert Gašpert 

Story: Gledamo vas u seriji ‘Dar Mar’, rekli ste da je zabavno igrati policajca Željka.

Nedavno su me pitali bih li mogao biti policajac i apsolutno bih u takvomu mjestu gdje nema kriminala, gdje se samo jedu bureci i rješavaju križaljke. On živi s bakom i majkom koje su osebujne i potpuno je pod utjecajem tog matrijarhata. Još je bio i djevac pa je potpuno poludio kada je u mjesto došla najljepša djevojka i odabrala baš njega. Malo je naivan, na trenutke glupast, ali s njim nema greške. Gušt je glumiti ga, a po reakcijama malo me podsjeća na Rodneyja iz serije ‘Mućke’.

Story: Je li važno što je svaki lik koji glumite zabavan? Je li neke uloge bilo mučno glumiti?

Svaki lik kojeg glumim mora meni biti zabavan, barem bio i mučan. Kao i u svakom drugom poslu, ako ti ne pruža poticaj i užitak, ne treba ga raditi i mislim da ću otići u mirovinu kada se to dogodi. Čak i ako nema nijedan komični moment, mora postojati nešto što mogu istražiti, pronaći u sebi i igrati se s tim. Snimamo film ‘Stric’ Andrije Mardešića i Davida Kapca u kojem glumim kompleksan lik koji se nalazi u specifičnoj situaciji. Ta matematika slaganja lika je najzanimljivija i najzabavnija i to uvijek tražim.

Story: Je li vam kao mladom glumcu teško naći takve uloge? Morate li prihvaćati i one koje vam možda ne odgovaraju, ali potrebne su zbog iskustva, izgradnje karijere?

Dosad sam prihvatio sve što mi je bilo ponuđeno ili sam dobio na audiciji, a odbio samo ono što nisam mogao odraditi zbog termina. Neki su projekti bili bolji, neki lošiji, ali iz svakoga se nešto nauči. Svim mladim kolegama koji mi govore da ne bi snimali sapunice kažem da moraju ako dobiju priliku jer naučite kako stati u kadar, kako brzo naučiti tekst, kako zanemariti kameru koja je neprirodan faktor u izvođenju, surađujete s puno glumaca te upijate njihove vještina i znanja. Ovo mi je treća ovakva serija i stvarno sam puno naučio pa zato osjećam da sam spreman za neki zahtjevniji projekt. Iako je ovo vrlo zahtjevno jer je riječ o svakodnevnim snimanjima po 12 sati pa je to u principu rudarski posao. Kažu da je film težak, ali tamo imaš dvije scene na dan, a ovdje svakodnevno imam između 12 i 19 scena i svaka mora biti određene kvalitete. Tu nema puno ponavljanja i ako nisi u tom trenutku isporučio barem minimum da ljudi kažu kako si korektan, nisi uspio. To se uči na ovakvom projektu - u kratkom vremenu isporučiti najbolje što možeš u danim okolnostima. U kontinuitetu smo snimali šest mjeseci, što je dosta naporno. Ali sve se pregrmi kada nešto voliš.

Roko Sikavica: 'Treba naučiti držati čistu glavu na ramenu'
Robert Gašpert 

Story: Je li se zbog pandemije koronavirusa promijenio način rada?

Na setu svi nose maske, dezinficiraju se ruke i prostor u kojem se radi, a drukčiji je i način ponašanja izvan seta. Svi smo na distanci, imamo veliku glumačku prostoriju i svatko sjedi na svom kauču. Nema više druženja nakon snimanja. Nema ni komunikacije s drugim ljudima, smanjio sam to na minimum, ali svejedno sam dobio koronu. Nedostaje ti taj ispušni ventil da se nakon snimanja zabaviš s prijateljima, a ne smiješ zbog odgovornosti prema ljudima s kojima radiš. Promijenilo se, čudno je. Ne radi se kao prije, prekinuto je dosta snimanja i puno glumaca ne radi. Strašno je kada si bez posla.

Story: Jeste li tijekom prvog lockdowna znali da ćete snimati seriju?

Nisam. Bio sam bez posla, ali radio sam prije lockdowna i imao sam, srećom, nešto zaliha pa sam sâm sebi rekao da se neću zbog toga živcirati jer će sigurno nešto doći. I došao je taj poziv na audiciju, dobio sam ulogu i počeo raditi.

Story: Spomenuli ste da nema druženja s prijateljima ni kolegama. Je li se zbog toga teže zbližiti? Glumci često govore da na snimanjima, pogotovo tako dugima, postanu kao obitelj.

Dosad nisam radio sa Ksenijom Pajić i Fabijanom Pavlom Medvešekom, ali stvarno smo nakon drugog dana kliknuli i dobra nam je zezancija izvan seta pa se to vidi i u scenama. Jako smo dobri, ali bilo me strah raditi sa Ksenijom koja je ozbiljna glumica i s Pavlom kojeg znam samo s fakulteta kada sam gledao njegove ispite. Nisam znao kako ćemo se posložiti jer je malo čudna kombinacija - on širok, ja mršav, a ona niska. Na kraju je to bio pun pogodan. Tu su i Lucia Stefania Glavich Mandarić s kojim sam odavno prijatelj, a Draško Zidar mi je u jednoj seriji glumio oca i nekako sam s njima već bio obitelj, a s Pavom i Ksenijom postao sam to na setu. Volimo kako radimo, a onda si nekako i dobar privatno. U ovako dugim snimanjima sve to počinje nalikovati na Big Brother. Sa svojom obitelji ne provodiš toliko vremena kao s ljudima na setu koji ti fiktivno tih nekoliko mjeseci postanu obitelj.

Story: Obiteljski osjećaji se nastave i poslije?

Kako s kim. To je kao s prijateljima iz osnovne škole, s nekima se razdvojiš pa ponovno spojiš nakon fakulteta… kako koga život vodi. Siguran sam da ću nakon ovoga seta ostati prijatelj s puno ljudi.

Roko Sikavica: 'Treba naučiti držati čistu glavu na ramenu'
Robert Gašpert 

Story: Nedavno smo vas gledali i u pilotu ‘Mrkomira Prvog’. Kako je bilo raditi na takvoj ‘povijesnoj seriji’?

To je kao hrvatska ‘Crna guja’ i glumim opata Držihu, ali zapravo nema povijesnog konteksta jer mi u srednjem vijeku glumimo sadašnjost i to je satira o današnjom vremenu. Odlični su kostimi, frizure, dvorac kod Grobnika, gdje smo snimali, ali najveći je problem što se tog snimanja ne sjećam jer sam imao premijeru ‘Ćelave pjevačice’ u kazalištu &td i bila je strka. Imali smo duple probe do dva, tri sata ujutro, a onda sam se dizao u šest, išao na snimanje i poslije ponovno na probe. Ne znam kako sam zapamtio tekst, kako sam glumio, ne sjećam se ‘Mrkomira’. Tih šest dana spavao sam ukupno možda 11 sati i to je bilo nešto najgore. Od nespavanja sam imao osjećaj da lebdim, kao da sam cijelo vrijeme dva centimetara iznad tla. Pitali su me je li bilo kakvih anegdota na setu, ali stvarno ne znam jer sam spavao kad god sam mogao. Kolega Paško Vukasović snimio me kako spavam, s onom frizurom i u mantiji pušem balončić od sline. Eto, to je moja anegdota. Gledao sam prvi nastavak s obitelji i oni su mi filter za sve. Imam oca i majku koji su televizijska publika te zeta i sestre koji gledaju Netflix. Imao sam razne generacije koje su to pratile i svi su se smijali, što mi je znak da je dobro. Ne mogu prema sebi biti pozitivno kritičan i uvijek mi nešto ne valja, a kada vidim da su oni zadovoljni, onda možda jest stvarno dobro.

Story: Možete li biti objektivni kada se gledate?

Mogu. Zapravo to nije objektivno. Neke se reakcije meni više sviđaju, a kada ih vidi redatelj, kaže da ne pašu u kontekstu filma pa uzme nešto drugo i na kraju to dođe na platno i njima je jako dobro, a meni nije. Subjektivno je jer mi je bilo draže nešto drugo što sam vidio ili napravio. Ali njihova je odluka jer je film autorski projekt i ako je dobro njima i publici, onda je valjda ok.

Story: Spomenuli ste roditelje, jesu li oni, a pogotovo otac Roko, zaslužni što ste postali glumac? Ipak vas je on kao dijete upisao na glumačku radionicu.

Roditelji su mi jako velika podrška i inspiracija te ćemo njihove karaktere možda gledati u budućnosti. Da nije bilo njih, vjerojatno se ne bih odlučio na glumu. Upisao sam se u radionicu sa šest godina i konstantno sam je pohađao 14 godina, a bilo je super zbog druženja i aktivnosti koje smo imali. Upisao sam matematičku gimnaziju, a sljedeći korak su geodezija, FER, medicina, što su uglavnom smjerovi koje su upisali kolege iz razreda. Ali onda je došla ‘Ruža vjetrova’ i splitski glumac Vinko Mihanović posjeo je moga oca i rekao: “Gospodine Roko, bit će velika šteta ako ga ne podržite i ne kažete mu da ide na glumačku akademiju.” Tada je moj otac rekao da bih stvarno mogao. Išao sam na prijemni odmah nakon što smo završili snimanje ‘Ruže vjetrove’ i tada nisam upao jer nisam imao vremena za pripremu. Upisao sam Filozofski fakultet u Splitu, koji je srodan, i tamo sam naučio naglaske, ćirilicu, bosančicu te se paralelno s Ratkom Glavinom pripremao za Akademiju dramske umjetnosti na koju sam upao.

Roko Sikavica: 'Treba naučiti držati čistu glavu na ramenu'
Robert Gašpert 

Story: Jeste li dvojili trebate li prihvatiti angažman u ‘Ruži vjetrovoj’ jer ste tada još pohađali srednju školu, a snimanja takvih serija traju po cijele dane?

Ako sam ujutro išao u školu, poslijepodne bih bio na setu. Svi su mi profesori maksimalno izišli u susret i nisam imao puno izostanaka, a i produkcija je pazila na mene. Svi su mi bili podrška, ali bio je dosta naporno. Dobio sam anemiju, na setu sam dizao neki kauč i iz nosa mi je počela šikljati krv. Uzimao sam željezo i poslije je bilo dobro. Baš sam nekidan kontrolirao željezo i sve je u redu. Bilo je zeznuto, ali to je jako vrijedno iskustvo. Nakon toga zvala me Sonja Tarokić u film ‘Tlo pod nogama’ koji je nagrađivan u Hrvatskoj i vani. Nakon te ‘Ruže’ dosta kolega s Akademije znalo je za mene jer sam snimio puno vježbi, što mi je bila odskočna daska. Paško ih je također puno snimio i dan danas se natječemo koga će više zvati i tko će ih više napraviti. On zasad vodi.

Story: Snimili ste seriju, film, jeste li mislili samo nastaviti raditi? Je li neophodno upisati Akademiju dramske umjetnosti?

Puno je lakše kada imaš završenu školu zbog znanja, zanata i tehnika koje naučiš. Vjerujem da svatko može biti glumac ako se s njim dovoljno radi. Gledamo filmove s naturščicima i ako se s njima radi, stvarno mogu biti fantastični. Glumci se uzimaju jer na brzinu mogu nešto napraviti i to isporučiti, krate vrijeme do ostvarenja uloge i tu je fakultet potreban. Naposljetku, veći je honorar ako si završio Akademiju i možeš se zaposliti u kazalištu.

Story: Je li vam cilj zaposliti se u kazalištu?

Lomim se kad je o tome riječ. To je obveza i obećanje da ćeš ostati na jednomu mjestu određeno razdoblje. Zasad mi je dobro, snimim nekoliko serija pa napravim predstavu. Užitak mi je doći u kazalište, ali ne gorim od želje da se zaposlim. Ovako mi je uzbudljivije jer se ne smiješ opustiti. Ne možeš dignuti sve četiri u zrak jer ne znaš što će biti sutra i ta je nesigurnost stresna, ali osjećam da zbog toga više grizem. Mislim da će doći trenutak kada ću se trebati zaposliti u kazalištu.

Story: Možda kada dobijete djecu?

Pa da, potrebna je sigurnost kada imaš obitelj, odgovornost. Vjerojatno ću tražiti angažman kada se to dogodi. Mogu jesti kruh i paštetu dok sam sâm, ali to neću moći kad će mi trebati novac za pelene i dječju hranu, kad sa ženom odlučim kupiti automobil, stan...

Story: U jednom intervjuu rekli ste da biste što ranije htjeli postati otac. Hoćemo li vas vidjeti uskoro s bebom?

Želio bih, ali ne pita se samo mene. Tko zna. Da to želim - želim. Da će me biti strah - bit će. Nitko se ne može na to pripremiti, ali kako je rekla moja baba: “Bit će što bude, na kraju što ispadne.”

Story: Imate li partnericu?

Trenutačno ne.

Story: Bili ste u vezi s Tenom Nemet Brankov koja je također glumica. Je li lakše kada ste s nekim iz struke jer ipak ne razumije svatko da, primjerice, šest mjeseci snimate po cijele dane i nemate vremena ni za što drugo.

To je svima teško. To je smrt za ljubavne odnose jer strgan dođeš s posla i tvoj partner treba pažnju, a ti nemaš snage za sebe, kamoli za druge. Nema veze bio ti glumac, glumica, svima je to teško. I meni bi bilo teško da je ona bila na tako dugom projektu. Dobro, ja bih možda igrao igrice pa bih to nekako prebrodio u virtualnom svijetu.

Roko Sikavica: 'Treba naučiti držati čistu glavu na ramenu'
Robert Gašpert 

Story: U igricama su protekli dani lockdowna? Ili ste, kako ste nagovijestili u jednom intervjuu, pročitali sve knjige za koje ste lagali da ste ih pročitali?

Kako da ne. Kako sam spustio knjige s polica nakon potresa, tako su ostale na podu. Kupio sam novi kompjutor i ostvario svoj dječački san. Sigurno imam najjači kompjutor u ulici, ako ne i u kvartu pa sada radi po cijele dane. Neki sam dan legao u sedam ujutro jer sam deset dana bio u Splitu i nisam ništa igrao. Ali postigao sam velik napredak u igrici i nadoknadio sve propušteno.

Story: Znači, ako će trebati bježati, s njim u rukama trčite van?

To je moja beba, ispod nosivog je zida i na sigurnom.

Story: Kako se nosite s potresima?

Prvi sam dočekao budan uz kompjutor, i to sam igrao ratnu igricu ‘Call of Duty’. Kada dugo igraš, u nekom si drugom filmu i sjeo sam na krevet kada se sve počelo ljuljati. Bio sam u polusnu, sve se treslo i prvo sam mislio da je negdje eksplodirala granata, a onda mi je pala čaša pa sam mislio da mi je netko provalio u stan. U tom potpunom bunilu podigao sam rolete te vidio da ljudi izlaze i bilo je stvarno apokaliptično. Išao sam prvo po prijatelja Andriju Mardešića, pa po Ivanu Roščić, pa sam zvao Gorana Bogdana. Svi smo u istom kvartu i provjeravali smo gdje je tko. Nakon te trešnje puno je mojih prijatelja koji su iz Dalmacije odmah krenulo kući, a ja sam ostao i, ružno je reći, ali nekako sam navikao. Stalno osluškujem krcka li što, a kada se neki dan treslo, nisam ni digao pogled s mobitela. Isto kao što je korona nevidljivi neprijatelj, tako su i potresi i mi tu ne možemo ništa. Ili možda mogu sve rasprodati i sagraditi kuću od lijevanog betona i armature negdje na netrusnom području. Svaki prelazak preko ceste može biti posljednji i taj strah koji osjećamo je najštetniji. Jave se anksioznost, depresija i mogu se razviti mnogo gore bolesti. Treba naučiti držati čistu glavu na ramenu.

Story: Kako je držite čistom?

Ne tresem se kada čujem da netko ide stepenicama, ali razmišljam kada idem spavati da me sutra može probuditi potres. Zadovoljan sam kako sam se nosio s prvim potresom i imam spreman ruksak pokraj vrata, pripremljen sam i ako se, ne daj Bože, nešto dogodi, nosit ćemo se s tim. Ne možemo na to utjecati i to sam prihvatio.