U Guinnessovoj knjizi rekorda navedena je kao najprodavanija književnica svih vremena. Ničija djela nisu prevedena na više jezika, a nakon Biblije i Shakespeareovih drama, njezine su knjige doživjele najviše izdanja. ‘A onda više nije bilo nikoga’ jedna je od najprodavanijih knjiga svih vremena s više od 100.000 milijuna prodanih primjeraka, a ‘Mišolovka’ drži svjetski rekord kao najdugovječnija predstava koja se u londonskom kazalištu Ambassador bez prekida prikazuje od 1952. godine i dosad je izvedena više od 27.500 puta. Njezin belgijski detektiv Hercule Poirot jedini je fiktivni lik čija je osmrtnica objavljena na naslovnici New York Timesa... Ona je Dame Agatha Christie, a 12. siječnja obilježena je 45. godišnjica njezine smrti.
Nakon što joj je u jahačkoj nesreći poginuo otac Frederich Boehmer, 10-godišnja Clara počela je živjeti s tetom Margaret i njezinim bogatim suprugom, Amerikancem Nathanielom Fraryjem Millerom. Ondje je mlada djevojka upoznala Nathanielova sina, desetak godina starijeg Fredericka Alvaha Millera. Nije trebalo dugo da se zaljube, a vezu su okrunili brakom u travnju 1878. godine. Već dogodine rodila im se prva kći Margaret, 1880. sin Louis Monty, a 15. rujna 1890. godine na svijet je došla Agatha Mary Clarissa. Jedna od najpoznatijih književnica svijeta rodila se u britanskom gradiću Torquayu, gdje je njezina majka (bez očeva znanja) kupila vilu Ashfield kako bi u njoj odgajala djecu.
- Nešto najbolje što vam se može dogoditi jest sretno djetinjstvo, a moje je bilo jako sretno. Imala sam dom i vrt koji sam voljela, mudru dadilju, oca i majku koji su se jako voljeli, imali su sretan brak i bili dobri roditelji - napisala je u svojoj autobiografiji desetljećima poslije Agatha koja je obožavala oca.
- Moj otac ne bi zadovoljio moderne standarde. On je bio lijen čovjek, ali to je bilo razdoblje u kojem niste trebali raditi ako ste imali druge prihode. Svako jutro odlazio je u klub, taksijem se vraćao kući na ručak i poslije ponovno odlazio u klub. Imao je mnogo prijatelja i volio ih je zabavljati. Svakog je tjedna u našem domu priređivao druženje uz večeru, a on i majka izlazili su još barem dva dana u tjednu - opisala je oca koji je svima bio omiljen. Ipak, priznaje da nije bio naročito inteligentan, ali je bio duhovit i istinski sretan.
Clara je bila drukčija od njega, ekscentrična žena koja je svoju djecu uvjerila u to da je medij i da joj je podaren uvid u ‘drugi svijet’. Posebno ju je zanimala ezoterija, a svakih nekoliko godina promijenila bi religijski pravac u koji bi zdušno vjerovala i kojem bi se u potpunosti posvetila.
- Imala je zagonetnu osobnost kojom je privlačila. Znala se bolje nametnuti od oca, imala je vrlo originalne ideje, bila je sramežljiva, nesigurna i mislim da je bila melankolična. Sluge i djeca bili su joj odani - napisala je o majci, koja je zabranila da joj kćeri nauče pisati i čitati prije osme godine “jer je to bolje za mozak i oči”.
Buduća je spisateljica ipak naučila čitati već s četiri godine zahvaljujući dadilji koja joj je svakodnevno čitala priče. Kada je doznala novosti, Clara nije bila zadovoljna, a Frederick je bio ponosan i rekao kćeri da sada mora naučiti i pisati, nakon čega je uslijedila matematika. Roditelji su je odlučili školovati kod kuće, gdje je naučila svirati klavir i mandolinu, a jedna od guvernanti poučavala ju je francuski. Bila je darovito dijete, ali je odrastala u sjeni brata i sestre, miljenika obitelji u kojoj je vladao konsenzus da je “Agatha toliko spora”. Idealno društvo bili su joj brojni kućni ljubimci, među kojima su joj najdraži bili mačići, a s bratom i sestrom nije provodila puno vremena.
- Iz djetinjstva se više sjećam brata nego sestre. Ona je prema meni bila draga, a on me nazivao klinkom i htjela sam biti uz njega kada god bi mi dopustio. Sjećam se da je imao bijele miševe koji su smrdjeli... Često bi me nazivao i žgoljavim piletom. Uvijek bih se rasplakala kada bi mi to rekao, a kako sam bila cmizdravo dijete, odmah sam trčala mami i žalila se - opisala je Agatha koja se s četiri godine zaljubila u Montyjeva prijatelja Phillipa.
Iako nije išla u školu, sprijateljila se s djevojčicama iz gradića i s njima je glumila u dječjoj predstavi ‘The Yeomen of the Guard’. No bezbrižno odrastanje prekinula je smrt oca kada je Agathi bilo 11 godina. Unatoč lošoj financijskoj situaciji (Frederick je imao nekoliko propalih investicija), nastavila je živjeti u obiteljskom domu s majkom. Netom udana Margaret preselila se sa suprugom u Cheshire, a Monty se prijavio u vojsku i poslan je u Burski rat. Godinu poslije Clara je odlučila da joj najmlađe dijete ipak treba formalnu naobrazbu, ali i da više ne može plaćati poslugu pa ju je poslala u lokalnu školu Miss Guyer. Nakon tri godine obrazovanje je nastavila u Parizu i nakratko sanjala kako će jednog dana ostvariti uspješnu opernu karijeru. U tome ju je spriječila jaka trema, a usto je na audicijama shvatila da joj u glasu nedostaje snaga kako bi je savršeno čula i publika u posljednjem redu kazališta. Ipak, pjevanje joj je zauvijek ostala velika strast i često je tvrdila da je tu osjetila istinski poziv, a pisanje detektivskih romana usporedila je s ‘izbacivanjem kobasica’. Ponekad bi pjevala pred publikom, odnosno gostima samo najekskluzivnijih zabava, kako je voljela opisivati.
Zbog majčine bolesti 1910. godine vratila se kući, a u nadi da će joj se poboljšati zdravstveno stanje, na tri mjeseca otputovale su u Kairo, jednu od omiljenijih destinacija imućnijih Britanaca. Iako je ondje razgledala drevne iskopine i piramide u Gizi, nije se još u potpunosti rasplamsala njezina ljubav prema arheologiji, koja joj je poslije obilježila život. Tada su je zanimale druge stvari, a među njima je bio i pronalazak supruga. Potragu je nastavila u Engleskoj, kada se počela baviti i pisanjem. Dok se oporavljala od bolesti, majka joj je predložila da počne pisati. Poslušala ju je i napisala prvu kratku priču ‘The House of Beauty’. Uslijedile su nove priče koje su redom odbili svi časopisi i izdavači. Pisala je, odlazila na večere s prijateljima i tražila idealnog supruga, a mislila je da je to pronašla u trojici muškaraca. Prvi je bio 15 godina stariji Charles koji joj je pisao prekrasna ljubavna pisma, slao bombonijere i cvijeće, ali kada bi se sastali, Agatha se jako dosađivala.
- Veza nije mogla uspjeti jer nismo imali o čemu razgovarati. Među nama je bilo jako puno neugodne tišine - otkrila je.
S drugim udvaračem, pomorskim časnikom Wilfredom Pirieom, imala je mnogo zajedničkih tema i sanjarila je o trenutku kada će postati njegova supruga.
- Jako mi se sviđala ideja da ću postati supruga mornara. Zajedno bismo živjeli u Plymouthu, a kada bi on bio na brodu, mogla bih posjećivati majku - prisjetila se, no nakon što je Wilfred postao opsjednut vidovnjacima, shvatila je da on ipak nije onaj pravi.
Treći je bio vojni časnik Reggie Lucy koji nije volio izlaziti ni plesati, ali je uživao u golfu. S njime su je upoznale njegove sestre kada se vratio iz Hong Konga. Ponudio je Agathi da će joj pokazati kako će poboljšati svoju igru golfa, a tijekom jedne ju je i zaprosio.
- Eto, bili smo zaručeni, iako to nismo nazivali zarukama nego dogovorom. Htjela sam da mi Reggie kaže kako ne može čekati dvije godine, za kada je bilo zakazano vjenčanje, ali naravno da on to ne bi ni pomislio - objasnila je i dodala da je majka bila zadovoljna njezinim izborom.
S Reggiejem je izmijenila brojna pisma - njegova su bila dosadna i u njima ju je poticao da što više izlazi jer u braku to ipak neće moći. Poslušala ga je i na jednoj zabavi, koju su nedaleko do njezina doma organizirali Lord i Lady Clifford, upoznala je naočita časnika Kraljevskih zračnih snaga Archibalda Christieja.
- Bio je visok, blijed mladić, uredne kovrčave kose, zanimljiva nosa. Odisao je bezbrižnom samouvjerenošću. Bio je odličan plesač. Tijekom večeri zaplesali smo nekoliko puta - opisala je.
Nekoliko tjedana poslije Archie se nenajavljeno pojavio na pragu njezine kuće. Idućih deset dana stalno je navraćao, a dok se Agatha sve više zaljubljivala, njezina majka upozoravala ju je da on nije dobar izbor za nju. Nije ju poslušala i pristala se za njega udati, ali prije toga je morala prekinuti s Reggiejem. Osjećala je krivnju i tek nakon mjesec dana poslala mu je pismo objasnivši što se dogodilo. Zaruke su trajale gotovo dvije godine, a nekoliko su ih puta prekidali jer nisu puno znali jedno o drugome. Problem su im zadavale i financijske poteškoće zbog kojih su ih uvjeravali da ne bi trebali sklapati brak. Nakon izbijanja Prvog svjetskog rata, Archie je poslan na francuski front, a potkraj prosinca 1914. dopušteno mu je da se na nekoliko dana vrati kući u Bristol. Odmah je rekao svojoj zaručnici da dođe kako bi se mogli vjenčati i u samo nekoliko minuta odabrali su lokalnu crkvu jer je to bila najjeftinija i najbrža opcija.
- Malo prije početka ceremonije razmišljala sam kako se nijedna mladenka nije manje potrudila oko izgleda. Nosila sam običan kaput, suknju i mali ljubičasti šešir, a nisam se imala vremena ni umiti ili oprati ruke. To nas je oboje nasmijalo - prisjetila se.
Archie se vratio na bojište, a svoj obol borbi dala je i spisateljica koja se prijavila u Dobrovoljni pomoćni odred (Voluntary Aid Detachment) te kao medicinska sestra radila s ranjenim vojnicima u bolnici u Torquayu. Nastavila je pisati, a njezina sestra, koja je bila uvjerena da je ona najbolji pisac u obitelji, bila je ključna u Agathinoj odluci da se okuša u trilerima i krimićima.
- Madge mi je rekla: “Mislim da nećeš moći jer je to jako teško. Kladim se da nećeš uspjeti.” Od tog trenutka čvrsto sam odlučila da ću napisati detektivsku priču - prisjetila se.
Ubrzo je počela stvarati ‘Zagonetni događaj u Stylesu’ u kojem je predstavila Herculea Poirota. Dvije godine nakon što je knjigu poslala Johnu Laneu, 1920., on joj je rekao da će je objaviti, ali da prvo treba promijeniti završetak. Oduševljeno je pristala i potpisala ugovor koji je za nju bio nepovoljan. Godinama poslije objasnila je kako se rodila ljubav prema stvaranju priča.
- Mnogi me pitaju kako sam počela pisati, a kada im odgovorim, misle da izmišljam, ali moj je odgovor istinit. Za to je zaslužna činjenica da nisam obrazovana. Moram pojasniti i reći da sam krenula u školu kada sam imala oko 16 godina. Dotad su me malo poučavali aritmetici, a drugo što jedva da su me učili. Bila sam božanstveno besposlena, ali u to vrijeme djeca su ipak morala raditi štošta. Morali smo sami izrađivati namještaj za svoje lutke i božićne ukrase koje bismo darivali prijateljima. Danas djeci samo dajemo novac i kažemo im da darove kupe u velikom dućanu. Počela sam izmišljati priče i glumiti sve likove. Dosada je najbolji poticaj za pisanje. Do 17. godine napisala sam dosta kratkih priča i jedan dosadni roman. Do 21. godine završila sam ‘Zagonetni događaj u Stylesu’, moju prvu knjigu koja je objavljena. Poslala sam je nekolicini izdavača koji su je odbili, ali godinu poslije Lane mi je javio da ju je prihvatio. Tako je sve počelo, a u međuvremenu sam napisala 55 knjiga i pola tuceta drama - opisala je 1955. godine autorica koja je svijet osvojila svojim detektivskim pričama, a Poirot je postao književni lik kojeg malo tko ne zna.
- U nekom trenutku prestala sam biti amater i postala sam profesionalni pisac. Preuzela sam na sebe teret profesije, a to znači da morate pisati i kada to ne želite, kada vam se baš i ne sviđa ono što ste napisali, čak i kada ono što ste napisali nije baš dobro - rekla je uspješna autorica koja je proživljavala obiteljsku idilu kada je 1919. godine rodila svoje jedino dijete, kćer Rosalind.
Kada je djevojčica navršila pet godina, dvoumila se treba li je na deset mjeseci ostaviti sa svojom sestrom, ali na kraju je ipak iskoristila priliku i sa suprugom proputovala svijet promovirajući ‘Izložbu britanskog imperija’. Tijekom tog putovanja posjetili su i Australiju, gdje je naučila surfati, a povratak kući obilježila je smrt njezine majke 1926. godine. Tražila je utjehu u Archieju, ali on “nije volio bolest, smrt i probleme” pa je otputovao u Španjolsku. Pred kraj godine priopćio joj je da želi razvod jer se zaljubio u deset godina mlađu tajnicu Nancy Neele.
U petak, 3. prosinca, posvađali su se i Archie joj je rekao da odlazi na vikend s prijateljima, a poslije se doznalo kako je u domu prijatelja Sama Jamesa s Nancy slavio svoj skorašnji razvod i zaruke. Nekoliko sati nakon što je otišao, Agatha je nestala na 11 dana, a ni dandanas, gotovo sto godina poslije, nije u potpunosti razriješeno što se točno tada dogodilo. Spakirala je torbu, poljubila sedmogodišnju kćer i zaželjela joj laku noć, sjela u svoj automobil Morris Cowley i odvezla se u noć. Jedno pismo ostavila je osobnoj tajnici Charlotte Fisher, a dan poslije pismo je poslala i Archiejevu bratu Campbellu u kojima ih je oboje obavijestila da odlazi u toplice u Yorkshire. Jedno pismo ostavila je i za supruga, a on ga je nakon čitanja spalio. Da se nešto zlokobno dogodilo, policija je posumnjala 4. prosinca, nakon što je pronađen njezin napušteni automobil u blizini kamenoloma u Newlands Corneru. Hauba je bila podignuta, svjetla upaljena, a u vozilu su pronašli torbu s njezinom odjećom, bundu i isteklu vozačku dozvolu. Gotovo odmah počela je potraga za kraljicom krimića koju su mediji detaljno pratili. Kako je automobil pronađen u blizini jezerca Silent Poola u kojem je utopila jednog od svojih likova, ono je odmah isušeno da se uvjere kako na dnu ne leži njezino tijelo. U potragu se uključilo gotovo tisuću policajaca, više od deset tisuća dobrovoljaca, čak je poletjelo nekoliko malih privatnih aviona u nadi da će naći nestalu spisateljicu. Misterij su pokušali riješiti i poznati britanski pisci krimića Dorothy L. Sayers i Arthur Conan Doyle koji je odlučio iskoristiti svoje izvrsno poznavanje okultnog i paranormalne sile. Tvorac Sherlocka Holmesa uzeo je Agathine rukavice i odnio ih jednom proslavljenomu mediju kako bi otkrio što se dogodilo i gdje se nalazi njegova kolegica. Duhovni svijet nije toga dana bio naklonjen mediju koji nije ponudio nikakve odgovore. Sayers je pokušala ovozemaljskim metodama riješiti misterij te joj je dopušteno posjetiti mjesto Agathina nestanka kako bi pronašla tragove koji će je dovesti do rješenja, ali i to se pokazalo uzaludnim.
Policija i mediji tješili su rastresenog Archieja, no nakon što su doznali za njihovu svađu i činjenicu da ima ljubavnicu, okrenuli su se protiv njega. Iako je po poštanskom žigu bilo jasno da je pismo za Campbella Christieja poslano u subotu, policijski detektiv ignorirao je taj podatak i bio uvjeren da je Agathu suprug ubio u petak i pokopao je negdje u šumama Newlands Cornera. Unatoč tome, odobrena je Archiejeva želja da dobije policijsku zaštitu koja ga je trebala obraniti od znatiželjnih novinara koji su vrlo otvoreno nagađali da je on nemilosrdni ubojica koji je presudio svojoj talentiranoj ženi.
- Jako sam lošeg zdravlja, patim od anksioznosti. Ne znam koliko ću još moći izdržati. Otišao sam u petak i proveo vikend s prijateljima. Nisam spreman otkriti gdje sam odsjeo, ali sve sam već rekao policiji. O meni se piše kao da sam kriminalac, a samo želim da me ostave na miru - rekao je za dnevne novine te nekoliko dana poslije pobliže novinarima opisao svoju suprugu i što zna o nestanku.
- Govorila je da bilo kada može nestati. Jednom je rekla sestri: “Ako sve pomno isplaniram, mogu nestati kada god to poželim.” Vjerojatno je o tome pričala zbog posla, a možda se samo tješim - rekao je i demantirao jednu od teorija da je sa sobom imala pištolj i počinila samoubojstvo jer bi za to, tvrdio je, sigurno upotrijebila otrov i ne bi nikamo otputovala.
- Bila je savršeno dobro, kao svih prošlih mjeseci. Znala je da odlazim na vikend i tko će biti sa mnom te se ni u jednom trenutku nije pobunila. Tračevi mi sigurno neće pomoći pronaći suprugu - rekao je.
Dani su prolazili i 12. prosinca zaposlenici hotela Swan Hydropathic u Harrogateu obavijestili su policiju da jedna od gošći, takozvana gospođa Theresa Neele iz Cape Towna, jako nalikuje Agathi čija je fotografija, od njezina nestanka, svakodnevno bila na naslovnicama svih novina. Policija, mediji i Archie otputovali su 14. prosinca u hotel i pričekali Theresu da se spusti na večeru. No nije se spustila Južnoafrikanka nego Agatha. Svi su željeli odgovore, a nekoliko dana poslije Archie je izišao pred medije, pokazao medicinsku dokumentaciju i rekao da se njegova supruga ničega ne sjeća te da je prvo mislila da joj je on brat.
- Moja je žena jako bolesna i izgubila je pamćenje. Izgubila je posljednje tri godine života i ne može se sjetiti ničega što se tada dogodilo. Ne sjeća se da je otišla u Newlands Corner i Harrogate. Zna tko sam ja i shvatila je da je gospođa Watts njezina sestra. Nevjerojatno je da ne zna kako ima kćer. Kada su joj pokazali fotografiju nje i Rosalind, pitala je tko je to dijete. Ponuđeno mi je 500 funti da kažem kako je supruga došla do Harrogatea, ali ja to ne znam i ona mi to ne može reći - objasnio je Archie i sve dodatno razljutio.
U britanskom parlamentu raspravljalo se je li sve bila prevara i treba li obitelj Christie nadoknaditi sredstva utrošena u opsežnu potragu, a mediji su tragali za odgovorom kako je Agatha, ako se ničega ne sjeća, zvala trgovinu Harrods i zamolila da joj u hotel u Harrogateu pošalju prsten s popravka. Nije bilo ni objašnjenja zašto je tih 11 dana koristila prezime Archiejeve ljubavnice.
Neki njezini biografi tvrde da je sve organizirala kako bi javno naštetila suprugovu ugledu. Prema toj teoriji nije joj bilo dosta da se dozna kako je vara, nego je htjela da se nagađa i je li on njezin ubojica. Jedni tvrde da je zbog majčine smrti i Archiejeve nevjere uistinu bila na rubu živčanog sloma, drugi su uvjereni da je sve napravila kako bi porasla čitanost njezinih starih i novih knjiga, a postoje i oni koji su uvjereni da su je oteli izvanzemaljci.
Agatha nikada nije govorila o svom nestanku (čak ga nije spomenula ni u autobiografiji), a godinama poslije Archie se navodno povjerio prijatelju i rekao da je sve organizirala kako bi ga osramotila, samo nije mislila da će nestanak izazvati takav interes policije, medija i javnosti.
Nakon njezina povratka brak se brzo raspao. Početkom 1928. bili su razvedeni, a on je ubrzo oženio Nancy s kojom je ostao u braku do kraja života. Ni Agatha nije bila dugo sama. Dvije godine nakon razvoda udala se za 14 godina mlađeg arheologa Maxa Mallowana kojeg je upoznala u Iraku. Arheologija ju je iznimno zanimala pa je na nagovor prijatelja posjetila Ur, a kroz drevni sumerski grad i okolna nalazišta proveo ju je mršavi, tamni i tihi mladić u čijem je društvu uživala. Dva dana nakon što se vratio u Veliku Britaniju i posjetio je u njezinu domu u Devonu, zaprosio ju je, a njezina prva reakcija bila je: “Ne!” Bojala se razlike u godinama pa su nekoliko sati proveli prepirući se, a na kraju je ipak pristala i par se vjenčao u rujnu 1930. godine u Edinburghu.
- Medeni mjesec isplanirao je Max. Htio je da to bude iznenađenje - napisala je u svojoj ‘Autografiji’, a posjetili su Veneciju, Dubrovnik, Split i antičke lokalitete u Grčkoj, među ostalim i Olimpiju gdje su nastale i održane prve Olimpijske igre. Do tamo se dolazilo osmosatnim jahanjem mazgi, ali put se oduljio na 14 sati jahanja.
- Taj je put umalo potrgao tkaninu našeg bračnog života. Nakon dva dana oporavka priznala sam da mi nije žao što sam se udala za Maxa, ali da mora naučiti kako se pravilno odnositi prema supruzi i drugi je put ne odvoditi na putovanje koje zahtijeva jahanje mazge prije nego što detaljno izračuna kolika je udaljenost - napisala je u autobiografiji i dodala:
- Uvjerena sam da nitko nije imao bolji medeni mjesec od našeg.
Njezin drugi brak bio je vrlo sretan, a supruga je gotovo uvijek pratila na arheološkim iskapanjima u Siriji i Iraku. Neke je iskope i financirala, a dok je Max radio, ona bi pisala, fotografirala radove i prirodu, čistila i restaurirala keramiku, u čemu je posebno uživala. Slobodno vrijeme provodili su na putovanjima te upoznavanju novih gradova i država koji su joj poslužili kao savršena kulisa za brojna djela poput ‘Ubojstva u Orient Expressu’, ‘Smrti na Nilu’...
U svojoj kući u Winterbrooku bavila se hortikulturom i za cvjetne aranžmane dobila nekoliko nagrada. Nastavila je pisati, a omiljena kreatorica napetosti, misterija i zanimljivih likova umrla je 12. siječnja 1976. u svom domu.
