Matteo Cetinski: 'Tony i ja smo dvije potpuno različite osobe'

Matteo Cetinski, 46-godišnji svjetski priznati dizajner koji je u Italiji osvojio prestižnu internacionalnu nagradu 'A Design Award' dvije godine za redom, posljednjih se nekoliko godina ponovno okrenuo glazbi nakon gotovo 20 godina stanke. U razgovoru za Story.hr otkrio nam je kakva mu je vizija glazbene karijere, koliko ga je pandemija usporila u širenju dizajnerskog posla, što misli o kontroverznim stavovima njegovog brata, glazbenika Tonyja Cetinskog, te je li posebna osoba s kojom će se skrasiti i smiriti od poslovnog nomadskog lifestylea ušla u njegov život. Podijelio je s nama i sve o svojoj velikoj strasti - kuhanju.

Emilia Romagna je najvise poznata po tjestenini pa sam tako tamo naučio raditi originalni recept za Bolonjez. Mislim da mi je to as u rukavu. Moje lazanje su već poznate među prijateljima.

 Koja su vaša tri omiljena jela i tri jela koja ne volite?

Tri omiljena jela su mi Lasagna, Carbonara i pohana piletina sa špinatom u mlijeku i pireom. Jela koja ne volim su iznutrice bilo koje vrste, janjetina na bilo koji način i nisam baš lud za salatom.

Koliko eksperimentirate u kuhanju? Držite li se tradicionalnih recepata Istre?

Sve je to mediteranska kuhinja. Ne bi je nazvao samo Istarskom. Naravno da svaka regija ima neke svoje sastojke koji tu uspijevaju, pa ih zato više vidimo u receptima, ali dijeliti dalmatinsku kuhinju od iIstarske nema baš puno smisla. To je isto je kao dijeliti njemačku kuhinju od austrijske (smijeh). Zato se u kuhinji osjećam slobodno i ne robujem receptima i tradiciji, mislim da sa mediteranskom kuhinjom i ne treba previše ekperimentirati. Ona se bazira na vrlo jednostavnim sastojcima i nema tu previše potrebe komplicirati jer se gubi ta jednostavnost koja joj je tako svojstvena. Kad staviš ananas na pizzu, ne bi rekao da si obogatio talijansku kuhinju (smijeh). Nepotreban eksperiment rekao bih.

Jeste li posudili neke ideje i inspiraciju iz stranih kuhinja svijeta?

Nekoliko sam stvari zavolio za vrijeme post diplomskog u New Yorku. Tajlandska kuhinja mi je razvila gotovo ovisnost o Pad Thai-u kojeg doslovno obožavam, a drugi favorit mi je iz arapske kuhinjske, a to je Hummus. Obje delicije sam više puta pokušao napraviti kod kuće, ali nikad mi ne uspiju kao one koje sam jeo u New Yorku.

Pozivate li često prijatelje na večeru? Što oni kažu na vaša jela?

Često se kod mene kuha, no sad prijatelji uglavnom naruče da im napravim tih par stvari koje žele jesti kad dolaze kod mene pod izgovorom da žele naučiti recept. Tako su mi kum i kuma došli prošli vikend i naručili da im napravim Lasagne (smijeh). No, nisu baš previše pazili na recept pa mislim da će i idući put priča biti ista (smijeh).

Svjetski ste priznati dizajner. Kakva je poslovno 2020. bila za vas? Jeste li mogli putovati klijentima u npr. Los Angeles? Je li vam to utjecalo na broj narudžbi?

U Los Angeles nisam išao u 2020. Prošlo je par godina od kad sam u West Hollywoodu napravio posljednji interijer. Baš sam prije par dana dobio poziv da dođem urediti jedan loft u Downtown L.A. ove zime. Vidjet ćemo kako ćemo stajati s putovanjima i pandemijom. Kako sada najviše radim u Istri 2020. godinu proveo sam ovdje. Moram reći da me korona i nije previše usporila. Uspjeli smo kontinuirano raditi uz neke dodatne mjere predostrožnosti.

Ponestane li vam ikad inspiracije za dizajn? Što vam je toliko privlačno u bosanskoj kulturnoj baštini?

Bosanske kulturne baštine sam se dotakao sa svojim projektom “Chilim’ komoda za koje sam dobio internacionalnu nagradu za dizajn "A Design Award”, a koje su bile tapecirane u stare Bosanske ćilime. Bio je to projekt revitalizacije tih prekrasnih artefakata kroz jedno novo tumačenje i novi način korištenja. Krajnji izazov bio je vratiti ćilime u domove kroz novo ‘čitanje’ tih predmeta. Inspiracije mi ne nedostaje, ali tajna je u tome što konstantno mijenjam medije kojima se izražavam. Kad dođe do zasićenja u dizajnu namještaja ili interijera onda se okrenem glazbi i tako u krug. Upravo sam izbacio pjesmu “Dovoljno glasno”.

Što vas je ponukalo da se vratite stvaranju glazbe nakon 20 godina izbivanja sa scene?

Ja mislim da sam se prije bavio estradom, a sada se bavim glazbom. Dakle, nisam se nigdje vratio nego radim ono što volim i imam potpunu kontrolu nad kreativnim procesom, za razliku od prije. Igram se i stvaram bez ikakve kalkulacije i utjecaja. Bio bih još sretniji da me nitko ni ne zna od prije, no šta je tu je.

Najavili ste ozbiljnije bavljenje glazbom. Kakvu viziju imate?

Nisam najavio ništa takvo, nego sam rekao da se oko toga što radim s glazbom počela skupljati određena publika koja u tome prepoznaje nešto što im se sviđa. Ako se tako nastavi graditi ta priča, nema razloga za stajanjem. To je za sada cijeli plan (smijeh).

Jeste li pobožni u mjeri kao vaš brat Tony? Što mislite o Festivalu slobode koji je pomogao organizirati?

Mi smo jako različite osobe i to je sve što ću reći o tome (smijeh).

Živite životom poslovnog nomada, koliko to mjere dopuštaju. Namjeravate li se smiriti i pronaći ljubav?

Zadnjih dvadeset godina sam putovao i nastojao sam raditi posvuda. Putovanja me hrane i izgradili su me kao čovjeka i kao kreativca. Izgradio sam prijateljstva svuda po svijetu i želio bih te ljude ubrzo opet vidjeti. Nadam se da ćemo ubrzo svi opet biti nomadi. A ljubav…..ljubav se ne traži, ljubav se dogodi.