Razgovarali smo s Paolom Valić Bekić: 'Vrijeme provodim služeći obitelji'

Neizvjesnost. Stres. Promjene. Riječi su to koje najbolje opisuju razdoblje u kojem se čovječanstvo nalazi - gotovo godinu dana. Pandemija koronavirusa i sve što je ona donijela naše je živote promijenila gotovo 'preko noći', a novo normalno mnogima - nije normalno. Ipak, unatoč svemu, osmijeh na licu uspjela je zadržati voditeljica i bivša pjevačica, 39-godišnja Paola Valić Bekić. U najnovijem intervju Paola nam je, između ostalog, otkrila kako joj je to uspjelo, kako ju je sve što se zbiva promijenilo, zbog čega je najogorčenija, ali i koja je prva destinacija koju planira posjetiti jednom kada sve ovo bude iza nas. 

Ah, pandemija, pandemija - više ne mogu ni čuti tu riječ. Mislim da je to najčešće upotrebljavana riječ u 2020. - kao i Covid. Prošla sam nekoliko faza otkad je sve počelo - prvo sam bila ekstremno uplašena, kao i valjda većina ljudi, potom sam postajala sve sumnjičavija, pa sam sve počela stavljati u pitanje. Ono sto sad znam - jest da ništa ne znam. Promijenila sam se jer sam shvatila da svijet kakav poznajemo možda odlazi u prošlost... Sve ovo skupa više nije normalno i vjerujem da je i onima s najčvršćim karakterom - teško i da su zbunjeni. Ono što znam, tisuću posto, jest da nista više ne ostavljam za sutra. Niti dobro vino, ni lijepu haljinu, ništa... Treba uživati u svemu što nas čini sretnima i treba nam svima biti jasno da je život tek trenutak i da nas sutra možda više neće biti - pandemija mi je samo pomogla da neke stvari koje sam oduvijek htjela ili željela, učinim odmah bez odgađanja. Psihički i mentalno tu je bilo mnogo zahtjevnih trenutaka i još ih uvijek ima - ali nikome neću dozvoliti da slomi moj duh i karakter - pa ni pandemiji.

Je li sve ovo promijenilo Vas kao osobu, kao i Vaš način razmišljanja? Što ste naučili o sebi?

Jest i vjerujem da ja nisam jedina koju je ova situacija promijenila. Svi smo se promijenili. Ljudi više jednostavno nisu isti. Osjeća se ta neka napetost u zraku. Toliko mnogo ljudi je ostalo bez posla, bez osnovnih egzistencijalnih potreba za život - to je strašno. To su pravi problemi, a ne kad ćemo piti kavu u kafiću ili jesti jastoge u restoranima. Ja sam nakon svega ovog samo jos više zahvalna na svemu što imam - a to je obitelj, krov nad glavom i šaka prijatelja koje ne bih mijenjala ni za što na svijetu. Naučila sam također da rad na sebi nikada ne prestaje i da sada možemo raditi sve one stvari za koje smo uvijek govorili da nemamo vremena. Sad treba iskoristiti darovano vrijeme i poraditi na svojoj duši, unutarnjem ja, svojim željama, snovima i najvažnije - ovo je savršeno vrijeme za upoznavanje sebe samih. Koliko ljudi hoda po svijetu, a nemaju pojma niti tko su, niti što su, niti koje talente imaju... Naučila sam da je zdravlje najvažnija stvar na svijetu, kao i zahvalnost. Ako nisi zahvalan na onom što imaš, nikad ni nećeš dobiti ono što želiš. I da - igranje Boga je najgora moguća stvar na svijetu - nitko nije veći od Njega.

Jeste li se ponekad osjećali tužno, depresivno, ljutito? Što Vas je najviše pogađalo?

Kako ne, pa nađite mi jednog čovjeka koji se ponekad ne osjeća tako? Prošla sam sve faze... I tugu i strah, i ljutnju i srdžbu, pa preispitivanje, analize... I sve to po nekoliko puta, pa opet ispočetka... Najviše me pogađalo to što je mnogima oduzeta prilika za rad. Kad uložiš sebe cijelog u određeni posao, školuješ se 10- 15 godina da bi radio ono što voliš - i to samo nestane u jednom danu. To me boli, jednako kao i nepravda - oduvijek sam najviše patila radi nepravde koja se događa u svim sferama života, svuda na svijetu. Ponekad iznimno neuki ili prosječni ljudi dobivaju prilike, a oni s mnogo više talenta ili truda propadaju - samo jer nisu bili u određenom trenutku na pravom mjestu, s pravim ljudima... Osim toga, užasno me pogađaju klimatske promjene kojih ljudi uopće nisu svjesni. I dalje mislimo da se to događa nekom drugom. Inače, upravo su klimatske promjene jedan od najvažnijih faktora širenja raznih zaraza, pa tako i Covida, a ako se nastavimo ovako neljudski ponašati prema prirodi, za 20-30 godina nestat će biljni i životinjski svijet kakvog poznajemo danas; a ni nama ljudima se onda ne smiješi neka lijepa budućnost.

Kako ste, unatoč svemu, uspjeli zadržati optimizam i pozitivan duh? U čemu nalazite snagu?

Mislim da je to zbog toga što jednostavno imam mnogo utakmica u nogama. Prošla sam sve i svašta kroz svojih 39 godina, pa se nekako uvijek toga svega sjetim i samu sebe motiviram rečenicom: 'Sve će ovo biti lani'. Snagu pronalazim u Vjeri, obitelji i ljudima koje volim. Optimizam i pozitivan duh imam oduvijek, to me spasilo nekoliko puta u životu kad sam mislila da više nema nade... Da se razumijemo - imam i ja iznimno teške i naporne dane, ali onda nekako stisnem zube, dobro se isplačem i krenem dalje. Ako se sami ne potrudimo da izgradimo optimizam i vedar duh, nitko to neće učiniti umjesto nas - jednostavno - moraš moći. Svatko to može, ako uistinu želi.... Poznajem velike ljude koji su nakon groznih tragedija nastavili dalje sa životom i divim im se. I oni su također - moja snaga i inspracija.

Kako provodite vrijeme, jeste li se možda počeli baviti novim hobijem? Poznati ste i kao velika ljubiteljica teretane i vježbanja. Kako je cijela situacija utjecala na taj aspekt? Je li Vam pala motivacija? Koliko često i što vježbate?

Našla sam si jedan novi hobi, ali o tome ću vam pričati neki drugi puta. Mogu reći da polako postajem šaptač lisicama i mislim da sam na putu pripitomljenja divlje životinje i to je predivno iskustvo. Životinje su prekrasna bića, toliko mnogo možemo naučiti gledajući ih i živeći s njima... Vrijeme provodim služeći obitelji - kad si mama devetogodišnjaka i nemaš nesto previše vremena za sebe. Uvijek je uz mene moja najvjernija prijateljica - dobra, dobra glazba, knjige, dragi ljudi na 'wapp' pozivima, snimam svoja beauty videa za Instagram što me iznimno opušta i kreativno nadograđuje, učim neke nove tehnike šminkanja, njege lica... I dosta sam u prirodi. Priroda me spasila - doslovno to mislim. Jednako kao i moja Jelena Putnik i online treninzi. Vježbam svaki dan, pet puta tjedno - ovo ljeto me nećete prepoznati (smijeh). Normalno da mi nestane motivacije - svi smo mi krvavi ispod kože - ali ja vam odmorim dan ili dva, i onda se vratim prepuna energije za raščetvoriti trening. Vježbanje kod Jelene me toliko mnogo čini sretnom i osjećam se kao druga osoba kad vježbam. To su zbilja dvije Paole. Ova koja ne vježba je vec bakica, a ova koja vježba nema niti 26 godina (smijeh).

Nosite li masku kako je propisano? Što mislite o onima koji to ne čine?

Nosim i nosit ću je dok god bude obavezno. Puna mi ih je kapa, ali ih i dalje nosim. Zašto? Zato jer mislim da ja naša dužnost da zaštitimo ranjive skupine i da se ne ponašamo kao sebičnjaci i egoisti. Nismo sami na svijetu. Znate - mene je maska doslovno spasila da ne dobijem Covid. Bila sam s prijateljicom koja je nakon dva dana shvatila da je pozitivna - srećom, niti ona niti ja - nismo skidale masku, žena me nazvala za par dana i rekla: 'Paola, imam Covid'. Nije mi bilo svejedno tih deset dana dok sam čekala hoću li dobiti prvi smiptom. Srećom, nisam... Ali da smo obje bile bez maski, tko zna što bi bilo... Ljudi se kod nas podsmjehuju ako netko igra po pravilima - sve je izokrenuto, ne razumijem zašto je to tako... A tako bi nam moglo biti divno, samo da imamo više srca za druge i da čovjek nije toliko sebično biće.

Razmišljate li o putovanjima? Koja je prva destinacija koju biste voljeli posjetiti?

Ahh, kako ne?! Vjerujem da mnogi misle o tome, ali bez zdravlja - nema ni putovanja. Tako da - opet ponavljam - najvažnije je da sada počnemo shvaćati klimatske promjene ozbiljno i da sačuvamo prirodu dok je još ima. Imam plan otići u Ameriku u kojoj sam bila 2002. godine kad sam imala turneju dok sam se još bavila pjevanjem. Tamo me čeka moja Sandra, velika i draga prijateljica koja je bila kod mene prije par godina u Zagrebu, a i moja Sajko je tamo, pa se nadam tom putovanju kad sve ovo završi... I bilo bi divno vidjeti Maldive dok ne nestanu... Sudeći po svemu što se događa s klimom, stvarno je upitno koliko će dugo još postojati... Ljudi, čuvajte Kraljicu Majku Zemlju, to je jedini planet koji imamo... 'Tek kad posljednje stablo umre i posljednja rijeka bude otrovana, a posljednja riba uhvaćena - shvatit ćemo da ne možemo jesti novac' (indijanska).