Kako se ponovno otvara Pandorina kutija raznih zloupotrebi položaja, seksualnog, emocionalnog i psihičkog zlostavljanja i uznemiravanja osobito mladih žena u ranjivim pozicijama, lijepo je ponekad čuti da je uvijek bilo i muškaraca koji nisu bili predatori, nego su sa svojim mladim suradnicama postupali s poštovanjem i profesionalnom nježnošću, piše Elle.hr
Što god neki eksponirani glasovi posvađani s mozgom ovih dana tvrdili, ništa ne može opravdati neugodnosti kojima su izložene mlade žene u Hollywoodu, kao ni u bilo kojem drugom woodu ili newoodu ovoga svijeta, a time što progovaraju o svojim iskustvima, žene koje imaju velike platforme mogu inspirirati druge ljude sličnih iskustava da se s njima suoče i da se osjećaju manje usamljeno. Nije čak ni stvar u tome da se ljude inspirira da progovore i prijave nasilnike, što bi bilo idealno, ali dobrobit osobe koja je preživjela traumu mora ostati na prvom mjestu i ako ona nije spremna ili voljna to napraviti, to je savršeno u redu, dokle god brine za svoje zdravlje i dobrobit te nalazi podršku koja joj je potrebna. A kako smo još uvijek daleko od svijeta u kojem je govor o iskustvima zlostavljanja doista otvoren i normaliziran, a kamoli da se ta praksa doista iskorijeni, svaki put kad žena iskoristi svoju vidljivost da progovori o mračnim doživljajima u rukama moćnih muškaraca, možda smo frakciju milimetra bliže tom svijetu. A na kraju se ti milimetri zbroje.
No, da nije sve tako sivo dokazuje i svjedočanstvo Natalie Portman iz biografije preminulog kultnog redatelja Mikea Nicholsa, u kojemu Portman s divljenjem i ljubavlju govori o čovjeku koji je obilježio rane dane njezine karijere na najbolji mogući način. „Mislim da je bio istinski feminist. Nije bilo baš ništa, ništa, ništa u odnosu, osim toga da vas promatra kao kreativno, zanimljivo i talentirano ljudsko biće. To je najrjeđa i najfinija osobina koju su rijetki redatelji njegove generacije imali,“ izjavila je.
Mike Nichols zaslužan je za filmska remek djela poput The Graduate i Who’s Afraid of Virginia Woolf?, a s Portman je radio u kasnijoj fazi svoga stvaralaštva na filmu Closer i kazališnom uprizorenju Čehovljeva Galeba. „To što je napravio za mene… Bože, kad bih imala priliku nekome ponuditi takvo mentorstvo i vodstvo.“ Portman je imala samo devetnaest godina kad se našla na pozornici pored Phila Hoffmana i Meryl Streep, posve zastrašena njihovim iskustvom, ali Nichols joj je korak po korak pomogao da se snađe u zahtjevnim uvjetima. A kada je u filmu Closer glumila striptizetu, redatelj se potrudio da prizori u kojima se mlada žena najviše izlaže budu rađeni posve u njezinom tempu, da bude spremna i da se ne upušta u ništa što bi joj bilo iole neugodno. Puno su razgovarali, mijenjali detalje koji su glumici smetali, zajednički pronašli najbolji mogući ulaz u prizore…
Iako je priča lijepa i pozitivna, moramo se zapitati kakva su bila druga iskustva mladih glumica ako je ovaj odnos ljudskosti i poštovanja takva nevjerojatna rijetkost.
