Ana Jelušić Black: 'Naspavat ću se jednog dana kad klinci budu veći'

Rođenje djeteta definitivno je jedan od najljepših trenutaka u životu svakog roditelja. Sreća, strah i uzbuđenje samo su neke od emocija ljudi koji željno iščekuju novog člana obitelji. Upravo takva sreća i uzbuđenje vladaju u obitelji bivše alpske skijašice Ane Jelušić Black i njezina supruga Travisa Blacka koji su prije nešto manje od mjesec dana dobili drugo dijete - sinčića Vitu.
- Naš se Vito rodio prije tri tjedna i moram priznati da sam se već oporavila jer je drugi porođaj bio lakši s obzirom na to da je onaj s Ninom trajao dva dana i završio hitnim carskim rezom. Vito je nam olakšao situaciju i za osam sati došao je na svijet prirodnim putem. Od prvih dana sam dobro, iako to ne znači da sam ‘uskočila’ u sve aktivnosti kojima sam se bavila prije trudnoće i porođaja, ali polako se vraćam uobičajenom životu, rutini i normalnoj težini - kaže nam na početku razgovora 34-godišnja Riječanka koja je vijest o trudnoći s javnosti podijelila tek tri tjedna prije samog porođaja.

- Rođendan smo slavili onako kako ih je i većina djece proslavila u proteklih godinu dana. Posjeli smo je u njezin visoki stolac za stol, stavili tortu ispred nje, uključili laptop i putem Zooma pozvali cijelu obitelj da nam se pridruži na pola sata slavlja. None, nonići i pranone, svi su imali priliku poslati neke sitnice i poklone koji su stigli prije Ninina rođendana pa smo otvarali darove ispred računala. Svi su joj otpjevali jedan vrlo raštrkani ‘Sretan rođendan’ na različitim jezicima jer su Travisovi roditelji u Kanadi, a moji su u Rijeci. Bilo je jako zabavno, ali nadam se da će Nina uskoro moći iskusiti što znači proslaviti rođendan onako kako smo i mi inače slavili. Nažalost, zasad misli da je normalno gledati bližnje na ekranu i tako će vjerojatno ostati još neko vrijeme jer su u Švicarskoj dopuštena okupljanja od najviše petero ljudi - kaže Ana koja nam je otkrila da je starija seka itekako dobro prihvatila dolazak brace te da zasad nema nikakvih naznaka ljubomore.
- Nina je zaljubljena u brata. Kada dođe kući iz vrtića, još obučena trči po stanu i viče: “Vito, Vito, Vito!” Ne može se koncentrirati na skidanje cipela i pranje ruku jer ga želi što prije­ vidjeti. Bojali smo se da će biti ljubomore, ali trenutačno ga percipira kao lutkicu i stalno ga želi ljubiti, čuvati i dirati. Ma, najradije bi ga nosila da može. Od našeg straha da će biti nezainteresirana, ona je zapravo previše zainteresirana pa moramo povremeno malo štititi Vitu, jer da je po njezinu, vukla bi ga stalno po kući i igrala se s njime. Predivno je vidjeti tu interakciju i jako se veselim gledati kako se razvija njihov odnos - govori Ana.

- Imali smo veliku sreću što nam je prva dva tjedna došla pomoći moja mama. Ona je otišla prije nekoliko dana i ostavila nas je s dvoje djece. Travis trenutačno mijenja posao pa je kod kuće još dva tjedna, što nam pomaže u uhodavanju jer se možemo koordinirati tako da se svatko brine o jednom djetetu. Od 1. ožujka ostajem sama, ali Nina je dovoljno velika da može neke stvari obaviti sama. Sigurna sam da će biti predivnih dana, ali i onih teških i napornih kad te oboje trebaju i kad te svaki vuče na svoju stranu. Dugoročno će biti vrijedno svih poteškoća iz ovih prvih mjeseci jer se nadam da će u jednom trenutku jedno drugome postati zabava i najbolje društvo. Najteže mi pada to što smo sami, što nemamo noniće i none u blizini na koje možemo više računati. Jednostavno shvatite da je to zaista važno i olakšavajuće jer u tom slučaju možete djecu ostaviti nekome da ih pričuva. Travis i ja pokušavamo zadržati svoj odnos, trudimo se da nam ga u potpunosti ne pojedu briga o kući, poslu i djeci, ali sigurno bi bilo lakše kada bi naša obitelj bila bliže. No preživjeli smo dvije godine s jednim djetetom, preživjet ćemo i s dvoje. Srećom, uvijek postoji opcija: “Halo, mama, dolazi u pomoć” - smije se Ana u čijem je glasu zaista nemoguće ne primijetiti da je, unatoč očekivanom umoru, zaista sretna i ispunjena. Iako su se Travisu i njoj prioriteti promijenili te nemaju više ni približno slobodnog vremena za sebe, za roditeljstvo, ali i ono što ono nosi, u potpunosti su bili spremni.

 - Uživali smo u svojim dvadesetima i ranim tridesetima. Putovali smo, radili smo što smo htjeli. Radimo najbolje što možemo i znamo, pokušavamo odvojiti neke trenutke za sebe. Trenutačno ih je malo, ali jednog će ih dana biti više. Vidim koliko mi je s Ninom brzo proletjelo vrijeme od držanja na rukama do vraćanja iz vrtića, kada mi objašnjava kako se družila i igrala. Ovo je općenito izazovno vrije­me za sve i divim se svim majkama koje su u mnogo težim situacijama nego što smo mi. Kada god pomislim da je meni teško, shvatim da imam sasvim solidnu situaciju i da mi je trenutačno najveći problem što sam neispavana. To je sve ništa jer postoje obitelji kojima je puno teže, u kojima su neki članovi bolesni, ali i obitelji koje su pretrpjele tešku štetu u potresu. Naspavat ću se jednog dana kada budu veći. Doći će sigurno i dan kada ću ih moliti da se napokon probude, a sada ih još molim da što prije zaspu - zaključila je.