Domaća glumica o djetinjstvu: 'Molila sam baku da me nauči paliti vatru'

Prepoznajete li o kome je riječ?

Izvor: Instagram

Na Instagramu je, naime, Ornelaobjavila fotografiju starijeg datuma, na kojoj je još djevojčica. 'Dugo sam se osjećala ‘malenom’, u smislu ne mogu dohvatiti čašu, zeza me ta petla/žniranci/šnjure na tenisicama, ne mogu dohvatiti četku za kosu', započela je Ornela, koja je rođena u Mostaru, a ratno vrijeme provela je u Ljubuškom.

'Molila sam baku da me uči paliti vatru, molila sam mamu da me uči čitati, molila sam kako da zavežem te žnirance/petle/ šnjure na cipelama. I kako da riješim tu rupicu na haljini, molila sam da me uče kako se konac uvlači u iglu. Smatrala sam kako sama moram riješiti tu rupicu na haljini', nastavila je glumica.

'Pletenicu sam pokušala plesti sama na lutki, zatim na svojoj kosi. Otkrila sam jednu stolicu po kojoj sam se penjala do kuhinje da dohvatim čašu za vodu. Nisam voljela da mi mama pomaže oko školskih zadaća, sve sam htjela sama. Borila sam se u školi da me prozovu, stalno mi je ruka bila u zraku. Neznanje bi za mene bilo sramotno. Torba je bila prilično teška. Sjećam se kako bih nosila malo na lijevom pa na desnom ramenu. Pa malo zastanem, pa korak po korak. Pomoć nikako nije bila opcija.
Voljela sam osnovne boje oko sebe plavo, crveno i žuto. Činile su mi se oduvijek svoje, snažne', dodala je.

'Nakon trčanja uz rijeku ili plivanja imala sam nalete crtanja, kreativnosti, pisanja, glume. Kao rijeka Trebižat. Svoja. Odrastati uz rijeku Trebižat bila je sloboda i snaga', zaključila je glumica, a komentara na ovu dirljivu objavu nije nedostajalo.

Prelijepo za čuti o vašim iskazima ljepote okruženja i snage duha s kojim se rađaš, ali i okolina, a pogotovo okoliš utječe na naše bivstvovanje', 'kako si slatka', Viđe ti male kršne Hercegovke , 'slatkiš', tek su neki od komentara na ovu objavu popularne glumice.

Dugo sam se osjećala ‘malenom’, u smislu ne mogu dohvatiti čašu, zeza me ta petla/ žniiranci/ šnjure na tenisicama, ne mogu dohvatiti četku za kosu.
Molila sam baku da me uči paliti vatru, molila sam mamu da me uči čitati, molila sam kako da zavežem te žnirance/petle/ šnjure na cipelama. I kako da riješim tu rupicu na haljini, molila sam da me uče kako se konac uvlači u iglu. Smatrala sam kako sama moram riješiti tu rupicu na haljini.
Pletenicu sam pokušala plesti sama na lutki, zatim na svojoj kosi.
Otkrila sam jednu stolicu po kojoj sam se penjala do kuhinje da dohvatim čašu za vodu.
Nisam voljela da mi mama pomaže oko školskih zadaća, sve sam htjela sama. Borila sam se u školi da me prozovu, stalno mi je ruka bila u zraku. Neznanje bi za mene bilo sramotno. Torba je bila prilično teška. Sjećam se kako bih nosila malo na lijevom pa na desnom ramenu. Pa malo zastanem, pa korak po korak. Pomoć nikako nije bila opcija.
Voljela sam sam osnovne boje oko sebe plavo, crveno i žuto. uvČinile su mi se oduvijek svoje, snažne.
.
Nakon trčanja uz rijeku ili plivanja imala sam nalete crtanja, kreativnosti, pisanja, glume.
Kao rijeka Trebižat.
Svoja.
Odrastati uz rijeku Trebižat bila je sloboda i snaga.
Viđe ti male kršne Hercegovke