Još
Emisije
Ostalo

Ukucajte željeni termin u pretragu i pritisnite ENTER

Tatjana Jurić iskreno za Story: 'Nikome ne dam svoj osmijeh'

'Vrijeme nam je ograničeno, ovih smo dana imali puno takvih podsjetnika', poručuje voditeljica Tatjana Jurić. U svom životu imala je mnogo divnih, ali i žalosnih trenutaka, no njima unatoč, zadržava vedrinu i pozitivan stav, što svi kod nje jako volimo, a to nam je svima potreban u ovom ludom vremenu

 Izvor: Goran Čižmešija

Postoje lica u našem medijskom prostoru koja traju dva desetljeća, a i dalje plijene šarmom, ljepotom i elegancijom. Jedno od njih je i 39-godišnja Tatjana Jurić - radijska i televizijska voditeljica, omiljeni glas na narodnom, a odnedavno i lice lifestyle emisije ‘Zdravlje na kvadrat’ Nove TV. Tim povodom, među ostalim, otkrila nam je što je, prema njezinu mišljenju, najvažnije u životu, koje je lekcije naučila, što danas želi priznati svojoj voljenoj majci, a dotaknula se i raskida zaruka s poduzetnikom Ivanom Zubakom. Na kraju je zaključila da svoj osmijeh nikom ne da i da zauvijek vjeruje u ljubav!

Story: Odnedavno vas ponovno gledamo na malim ekranima, u emisiji Nove TV ‘Zdravlje na kvadrat’.

Život se tako zavrtio, povratak na televiziju nakon nekoliko godina jako me razveselio. U međuvremenu, uz radio, provela sam dvije i pol godine na HTV-u, što mi je bilo golemo iskustvo. Upoznala sam novi sustav rada, jaku HRT-ovu Službu za jezik i govor, što mi je sjajno došlo i zbog posla na radiju. On, pak, ima druge zakonitosti, kao i televizija, a od mog angažmana na RTL-u prošlo je gotovo deset godina. Jako volim televiziju, općenito rad u medijima i zahvalna sam što svoju egzistenciju mogu osigurati poslom koji me veseli. Moj mi posao pruža izazov, igru, dinamiku, pogotovo kad govorim o jutarnjem angažmanu na narodnom, ali i poslijepodnevnim televizijskim obvezama. Naposljetku, u ovim pandemijskim vremenima mnoge stvari su nam oduzete i uskraćene pa dobro dođe posvetiti se poslu.

Tatjana Jurić Izvor: Goran Čižmešija

Story: Kada vidim s koliko žara govorite o svojoj profesiji, zaključujem da ste prava ste sretnica.

Svjesna sam toga i često spominjem koliko je važno guštati u onom što radiš. Ne znam se baviti ničim što me istinski ne veseli, ne potiče na rast i ne predstavlja izazov. Čak i kad su dobri honorari bili u pitanju, ako na kraju dana nisam osjećala zadovoljstvo obavljenim poslom ili sam kući išla osjećajući grč - znala sam da je to pogrešan put. Sjećam se kada sam svojedobno uredniku na RTL-u rekla da odlazim. Pitao me - kamo? Rekoh: “Šefe, nisam završila faks, ne želim da mi to propadne, idem na radio.” Televizija melje, a u tom mi se trenutku činilo da stagniram, za mene tada na televiziji nije bilo novih izazova i odlazak se jednostavno nametnuo. On me pogledao i rekao: “Ali, Tatjana, nitko s nacionalne televizije ne ide na radio.” Ipak, otišla sam vjerujući da će to, na duge staze, za mene biti korak naprijed. Kao i u svakom drugom poslu, tako i u medijskom, stalno si moraš postavljati nove izazove, stjecati nova iskustva. U ovih deset godina, koliko me nije bilo na televiziji, naučila sam radijski posao, digitalija je preuzela primat, tu je i digitalno novinarstvo, golemo je iskustvo koje sam stekla. Razvijala sam se zajedno s novim tehnologijama i to se, s odmakom, ipak pokazalo kao dobra odluka.

Story: Spomenuli ste i nelagodu u poslu koju ste katkad osjećali. Što ju je izazivalo?

Kad sam bila mala, roditelji su me odveli na Z3 Televiziju i ondje sam se zaljubila u tu čarobnu kutiju. Ali ne samo u to da jednog dana budem lice na ekranu, nego u sve ono iza - dinamiku rada, sve ono što gledatelji ustvari ne vide. U očima djevojčice sve se to činilo čarobno. Znala sam da želim raditi u medijima i zatim sam svu svoju energiju usmjerila kako bih to i postigla. Upisala sam željeni fakultet, završila politologiju (poslije sam išla na specijalizaciju međunarodne politike i diplomacije te političku komunikaciju, što je jako srodno mom poslu). Imala sam sreću što se tržište tih 2000-ih komercijaliziralo, otvaralo. Kao studentica zamolbe sam slala posvuda i dobila priliku na RTL-u, odnosno prvu priliku dobila sam na Novoj TV, gdje sam još 2003. radila modnu emisiju. Kad jako mlad dobiješ prostor za rad na televiziji, događa se da se svom poslu učiš - javno. Javni posao, javne greške, a svi ga kao takvog imaju pravo i komentirati. To zna teško pasti kad si u formativnim poslovnim godinama, što je zatim i smjerokaz da trebaš zapeti još više. Oduvijek sam htjela puno više od stajanja u studiju. Željela sam svladati sve segmente svoga posla, znati kako se osjeća novinar na terenu, savladati montažu, pokriti sve etape rada. Nakon 20-ak godina i dalje sve to želim. Ali ne bolesno ambiciozno. Zapravo, nikad nisam bila željna svog lika na ekranu tek toliko da budem na ekranu. Medijski je posao zabavan i izazovan i kad se ugase svjetla reflektora, kad se zafrkavamo po montažama, radimo priču, dogovaramo temu...

Story: To se posebno čuje na narodnom u emisiji ‘Pravi dan’ u kojoj jutrima budite slušatelje.

Radio ima posebnu magiju. Ne zovu ga uzalud toplim medijem. Brz je i neposredan. Kameri ne možeš lagati, još pamtim dan kada mi je to rekao urednik. Ona točno vidi jesi li svoj, autentičan, siguran u sebe ili tužan. S druge strane, na radiju se ne možeš ‘izvući’ na lijepu frizuru ili boju ruža jer kad uključiš mikrofon - ili jesi ili nisi! Kad sam došla na radio, fonetičarka mi je rekla: “Super, osmijeh i dikcija su ti odlični, ali to je za televiziju, a sad ispočetka uči za radio.” I ustrajala sam, učila. Prije sam mislila da je televizija ta koja sve vidi i otkriva, danas sam sigurna da je to upravo radio. Kada danas sjednem raditi ‘Pravi dan’, to je za mene nešto posebno. Stvarno guštam svakodnevno četiri sata u programu uživo: slušateljima si blizak, sve je opušteno i neposredno, ne možeš i ne smiješ imati zadrške. Slušatelji mogu osjetiti kad mi nije dobar dan, kad se zafrkavam na vlastiti, a kada na tuđi račun i to vole. Na radiju imaš slobodu reći sve otvoreno, to je i tvoja, kao i svakodnevica tvojih slušatelja, s tobom se svi tada mogu poistovjetiti. Drugo je kad imaš zadanu temu pa je moraš obraditi prema strogim zakonima struke, ali kad si blizu slušatelja u neobaveznoj formi - radijski eter traži prirodnost i opuštenost, a najbolje bilježi.

Tatjana Jurić Izvor: Goran Čižmešija

Story: Bude li vam katkad teško kao sentimentalnoj duši u eteru priznati neke svoje ranjivosti?

U trenutku kada pokažeš ranjivost, preuzimaš odgovornost za svaki svoj osjećaj. Odrasla sam u svijetu medija, hoćeš-nećeš ljudi komentiraju i donose zaključke o nečemu što uopće ne postoji ni stoji. Svatko sudi iz nekog svog kuta. S druge strane, znate onu: ako prihvatiš svoje mane, više ih nitko ne može iskoristiti protiv tebe. Kad prihvatiš da je život i dobro i loše i da je tvoj posao javan, onda te mediji prate u dobru, ali i kada krene naopako. Ne možeš se praviti da ti je uvijek dobro jer jednostavno nije! Nije mi problem govoriti o svojim ranjivostima. Naposljetku, u tom krutom svijetu profesionalizma, pokazuješ da si i ti ovdje sa svim svojim veseljima, ali i tugama. Uostalom, svi smo mi samo šljakeri. Kada zanemarimo ono malo glamura koji medijski posao ponekad donosi, svi smo upravo to - šljakeri, živimo gdje živimo, svi smo zamjenjivi i to brzo naučiš. Jednostavno treba prihvatiti i dobro i loše, a kad je najbolje - uživati!

Story: Kako smo spomenuli, vodite lifestyle emisiju o zdravlju. Što mislite, koliko je ova situacija prouzročena pandemijom djelovala na naše društvo?

Živimo prebrzo, mnogo toga uzimamo zdravo za gotovo i mislimo da za sve imamo vremena. Ako ništa, ova nam je pandemija pokazala da mnogo toga zbog čega smo se trgali na kraju dana nije važno. I sama sam se susrela s bolešću u obitelji, što mi je bilo golemo emotivno sazrijevanje. I što ti treba? Imati tu sreću da radiš i živiš od svoga posla, da su svi ljudi koje voliš dobro, a sve ostalo je bonus. Ubijamo se hoćemo li dobiti novi projekt, trošimo se kako bismo si omogućili nešto veće i bolje, a zapravo nam treba tako malo.

Story: Rekli ste da vam je majčin odlazak bilo najveće sazrijevanje.

Kad je član tvoje obitelji bolestan, na neki je način bolesna cijela obitelj pa nemaš druge nego presložiti prioritete. Kao i svaka druga bolest, i Alzheimer je okrutan, možda to više jer mogu proći godine do postavljanja dijagnoze, a jednom kad konačno shvatiš o čemu je riječ, bude pomalo i kasno. U bolesti osvijestiš koliko si malen, prepušten sam sebi, kako ništa ne pomaže ako izgubiš zdravlje. Ipak, ustraješ i to je najbolja životna škola. Ako ustrajemo kad je teško, opet dođe lijepo.

Story: Što ste od mame najviše naučili?

Često pomislim: da mi je barem tu, barem na pet minuta, da joj kažem: “Opet si bila u pravu.” U oproštajnom tekstu napisala sam joj: “Sve ti danas priznajem, i kao roditelju, prijateljici, ženi... Koliko je to borbe, tuge, sreće, odricanja i davanja. Koliko je jedino ljubavi potrebno u životu i koliko su ljudi ti koji taj isti život čine.” Takve ti situacije čitaju prave životne lekcije. Život ide, bolesti dolaze, roditelji ne postaju mlađi... Pa shvatiš da ti stvarno malo treba za sreću.

Tatjana Jurić Izvor: Goran Čižmešija

Story: Mislite li i da okorjeli materijalisti dođu do te spoznaje?

Svaki pojedinac ima svoje prioritete i svoju životnu priču. Netko uči brže i lakše, a drugog će neka lekcija ošinuti po leđima. Život uvijek donese opomenu, ako ne naučiš iz prve, onda ćeš iz druge. Možemo o tome filozofirati do sutra, ali na kraju - ipak ćeš dobiti tu lekciju. Na teži ili lakši način važno je koliko si spreman na rad i koliko te okolnosti na to potaknu.

Story: Nije sve u novcu?

Naravno da novac olakša život. Ali, eto, u slučaju moje mame ništa nije pomoglo, ni milijuni mi ne bi pomogli, lijeka nije bilo. Lijepo je imati, ali to ne može biti najveći pokretač. I nije. Znate kad se ljeti uspori ritam, okupi obitelj? Što ti treba više - malo pršuta i sira i djeca koja vrište. Mama mi je znala reći: “Sve što ti u životu želim je bezbrižnost.” Dugo mi to nije bilo jasno, na što je to ona mislila, a tako jednostavno zvuči. A to su zapravo one potpuno male stvari - kad sjedneš u auto, voziš se na posao i pomisliš: “Sve je dobro.” Koliko smo se jutara vozile od bolnice do bolnice, tek sad mi je jasno koliko sam bezbrižna. Kako bi moja mama rekla: “To malo života.” Ako nam prošla godina to nije rekla i svi odlasci nekih sjajnih ljudi, onda zaista ne znam? Mislimo da za sve imamo vremena, ali vrijeme nam je ograničeno, a ovih smo dana imali puno takvih podsjetnika.

Story: Plaši li vas prolaznost?

Svi imamo svoje želje, nadanja, očekivanja, razočaranja. Ideš i daješ najbolje od sebe. Ali, kad ideš, ideš do kraja!

Story: Imate zaraznu vedrinu. Činjenica je da radite od 21. godine, sami ste otplatili stan, prošli razne medijske kuće, a i dalje djelujete svježe i nimalo razočarano. Kako ste to uspjeli?

Nikome ne dam svoj osmijeh! Ni kad je dobro, ni kad je loše! Sreća je to veća kad spoznaš neke svoje tuge. Često govorim da me moje tuge ne čine nesretnom i to je stvarno tako. Ne govorim sad o ljudskim tragedijama, to su nemjerljive stvari. Govorim o tuzi koja se dogodi i na neki te način oplemeni, da ti lekciju, o situacijama u kojima rasteš, preispituješ se, makneš taštinu. Mislim da je najvažnije ne postati žrtva okolnosti, shvatiti zašto ti se događa to što ti se događa. Rano sam se osamostalila, život mi je dinamičan, ali volim se s vremena na vrijeme osamiti. Samoća je terapeutska, treba znati biti i sam sa sobom u tišini.

Story: Koji su vaši mali rituali kad ostanete sami sa sobom?

Puno pišem, što sam starija sve više i više. O stvarima kojem me dotaknu i zaokupljaju ispisala sam već stranice i stranice.

Tatjana Jurić Izvor: Goran Čižmešija

Story: To je neki vaš dnevnik?

Jedno sam vrijeme pisala i kolumne, ali shvatila sam da mi je najbolje pisati onako, sama za sebe. Pisanje mi je svojevrsna terapija i mentalna higijena, a napisanom se nerijetko, nakon nekoliko mjeseci, vraćam s novostečenim iskustvom pa mi ti tekstovi služe i kao odličan korektiv.

Story: Koji su motivi?

Međuljudski odnosi, nadanja, nepravde, reakcije drugih, moje vlastite... Ništa mi nije važnije od ljudi koji mi život znače i o tome puno pišem. Svi uspjesi svijeta malo znače ako uza se nemaš svoje ljude s kojima gradiš čvrste, postojane, trajne veze. Cijeli sam život okružena istim ljudima, uz neke nove koja sam, dakako, stekla. Pravo je bogatstvo imati privilegij rasti s istim ljudima, dopustiti odnosu da se razvija, sazrijeva. Jer kako se odnos mijenja, i ti moraš rasti, učiti o sebi, nalaziti nove načine. Teško puštam ljude u svoj mali svijet, ali isto tako teško i otpuštam. Za one koje volim, preokrenula bih nebo i zemlju.

Story: Borite se za ljude do kraja?

Uvijek! No treba znati i kada odustati i sebe sačuvati. I to je život. Volim čiste odnose, bilo prijateljske, poslovne, ljubavne. Ljubav jest najljepša stvar na svijetu, ali nje se neće sjećati oni koji su voljeni nego oni koji su voljeli. Ljubav je naša spremnost, odluka i ustrajnost da budemo uz druge, da ih vrednujemo jer ljude iznad svega treba vrednovati sa zahvalnošću što su uz nas.

Story: Prije nekoliko mjeseci potvrdili ste kraj veze s poduzetnikom Ivanom Zubakom nakon najavljenog vjenčanja. Rekli ste da su izostale one stvari koje prsten simbolizira.

Upravo je tako, toliko je jednostavno. Kad se nađeš u situaciji da zakoračiš u život spreman i na dobro i na loše, svima svojima javljaš o sreći koja ti se događa, kad znaš koja će ti pjesma kojega datuma u kojoj crkvi svirati, a koja za prvi ples... A onda, gotovo preko noći, opet dođe do promjene i sve moraš povući, onda je sve jasno i to ne traži dodatne komentare.

Story: I dalje vjerujete u romantične ljubavi?

Uvijek! Znam da me negdje jedna čeka! Razvalit će!

Magazin

Royals