Imali smo dobar povod za razgovor s Brešanom: 'Ja vam volim riskirati'

Nagrađivani filmaš, redatelj i scenarist, 57-godišnji Vinko Brešan, koji potpisuje i hitove ‘Kako je počeo rat na mom otoku’, ‘Svećenikova djeca’, ‘Maršal’, ‘Koja je ovo država!’, prihvatio se, među ostalim, scenarija i režiranja serije ‘Dnevnik velikog Perice’. Bio je to odličan povod za razgovor s filmskim umjetnikom koji svojim motivima i temama često gađa ‘u sridu’. U ‘Dnevniku velikog Perice’, koji se trenutačno prikazuje na HTV-u, imao je nešto prozaičniji zadatak jer se serija u nekim elementima naslanja na filmsko remek-djelo ‘Tko pjeva zlo ne misli’. Otkrio nam je način na koji bira glumce, što mu je oduvijek bila želja snimati, ali i komentirao ovo pandemijsko vrijeme, kako mu humor ‘spašava’ život i u čemu vidi smisao - bez ironije za kraj...

Vlastita ludost. Ne znam za teži posao od ovog. Naime, kad mi je Albino Uršić došao s idejom o nastavku filma ‘Tko pjeva zlo ne misli’ odmah sam rekao: “Ne!” Taj je klasik savršena cjelina kojoj nemate što dodati ni oduzeti. O likovima iz filma - Franji, Fuliru, Ani i Mini znamo točno onoliko koliko trebamo znati. Snimati nastavak bio je siguran put u katastrofu. No kad sam shvatio da se serija može snimiti, a da pritom zapravo pričamo neku svoju priču, a ne nastavak one iz filma ‘Tko pjeva zlo ne misli’ - prijedlog mi je postao prihvatljiv. I scenaristima Renatu Baretiću i Emiru Imamoviću bio je zapravo cilj samo se blago ‘nasloniti’ na film. Nitko od nas nije imao ambiciju raditi nastavak. Kao scenarist sam se zapravo uključio kad je serija već bila snimljena. Naime, pisao sam tekst Perice kao naratora, odnosno sadržaj njegova dnevnika.

Story: Jeste li se pribojavali da će se serija umjetnički uspoređivati s filmom?

Serija je toliko različita od filma da je svaka usporedba bespredmetna. Jedina poveznica s filmom je lik Ane Šafranek. Doduše, tu je i Perica, ali već kao odrastao čovjek, tako da ta poveznica i nije toliko čvrsta. No Mirjana Bohanec, koja nakon 50 godina ponovno glumi lik Ane Šafranek, toliko je snažna ličnost da nam je svojom pojavom i igrom davala sjajan vjetar u leđa pa u tom smislu poveznica s filmom ipak postoji. Budimo iskreni, prirodno je da ulazite u velik rizik kad se i, makar blago, naslanjate na svetinju kao što je ‘Tko pjeva zlo ne misli’. No upravo takav rizik za mene je izazov. Nikada nisam volio ići na sigurno. Obožavam riskirati. Utvaram sebi da je moja specijalnost trčanje po rubu provalije. Često je rezultat takvog stava ili propast - ili profitiranje.

Story: Što vam je režijski bio najveći izazov?

Najveći izazov bio je žanr. Naime, Krešo Golik je u podnaslov filma stavio da je to - komedija s pjevanjem. U tom se smislu ni ova serija nije odmaknula od tog žanra. E sad, kad uđete u taj žanr, zapravo ste došli na prag mjuzikla. A mjuzikl je moja stara ljubav. Uvijek sam želio režirati mjuzikl, ali nisam jer je to preskup žanr za hrvatski film.Također sam povjesničar amater. Uvijek sam želio snimati povijesne, kostimirane filmove, koji su također preskupi za hrvatske produkcije. U ovoj seriji ispunile su mi se obje želje. Snimati kostimirani mjuzikl nešto je najteže redatelju koji u tome nema iskustva, a nijedan hrvatski kolega u tome nema iskustva. Zbog toga sam bio sretan što sam u aspektu povijesti za saveznike imao tri sjajne dame - Željku Burić, scenografkinju, Željku Franulović, kostimografkinju, i Anu Bulajić Črček, slikaricu maske. U glazbenom segmentu ova serija ima Coca Mosquita, osobu koja ama baš sve zna o glazbi 60-ih.

Story: Zanimljiva je i glumačka ekipa - od legendarne Mirjane Bohanec Vidović do Otokara Levaja, Živka Anočića, Csille Barath Bastajić, Dušana Bućan, Ive Babić, Nikole Koje... Po kojem ste ključu birali ekipu?

Odabir Mirjane Bohanec Vidović za ulogu Ane Šafranek bio je jasan sam po sebi. Pitam se bi li ikome bilo podnošljivo da Anu Šafranek glumi netko drugi, a ne Mirjana Bohanec? Što se tiče drugih uloga, moja je metoda uvijek ista. Dugo razmišljam kojem glumcu pripada koja uloga jer je glumačka podjela, prema mojemu mišljenju, 70 posto redateljeva posla. Kad shvatim koji glumac ima fizičke predispozicije za lik koji treba odigrati, onda razmišljam o njegovoj osobnoj energiji. Kad pomislim da je razumijem, onda mijenjam lik iz scenarija, odnosno prilagođavam scenarij glumcu. Naravno, koliko to priča dopušta.

Story: Kako je Mirjana Bohanec Vidović reagirala kad ste joj javili da će ponovno oživjeti lik Ane Šafranek?

Ne znam je li se premišljala ili ne jer ju je kontaktirao Albino Uršić. Rijedak je slučaj da neki glumac ponavlja svoj lik nakon 50 godina. Cijela je ekipa bila ponosna što je Mirjana Bohanec uz nas.

Story: Što zapravo proživljava odrasli Perica šezdesetih godina u Zagrebu? S čime se suočava i bori?

Ne bih želio previše odavati sadržaj serije. U sljedećim epizodama Pericu čekaju mnogi izazovi. Vidjeli smo sam početak njegova uspona prema pjevaču šlagera. No ovo nije samo serija o Perici jer ćemo u njoj pratiti četiri ljubavne priče. Mislim da je svaka od njih važna. Perica je naročito zanimljiv jer ga znamo kao razigrano dijete iz filma ‘Tko pjeva zlo ne misli’. Način na koji je Živko Anočić odigrao sada odraslog Pericu, smatram, puno govori o razočaranjima tijekom odrastanja, nevoljama koje su ga snašle, o nesnalaženjima u novim socijalističkim društvenim okolnostima, o svemu onome što se događalo između kraja filma i početka serije.

Story: Što vama osobno znače ova serija i film ‘Tko pjeva zlo ne misli’?

To su dva potpuno različita pitanja. Meni je ovo prvi put da snimam nešto što nije proizvod moje izvorne ideje, a nju je za ovu seriju imao Albino Uršić. Na određeni način ovo je meni bio naručeni projekt u odnosu na neke druge koje vidim kao svoje autorsko djelo. No vrlo sam brzo ušao u priču ove serije i projekt je odmah postao moj, kao i svaki drugi film koji sam radio. Stoga je ova serija moja osobna karta kao i bilo koji moj film. Što se tiče filma ‘Tko pjeva zlo ne misli’, tu je priča malo drukčija. Krešo Golik bio mi je profesor na Akademiji. Na komisijskim ispitima na ADU upravo je on bio vrlo oštar prema meni pa sam imao dojam da nisam student po njegovu ukusu. Zato me iznenadio kada me pozvao da mu, uz Nevena Hitreca, budem asistent na seriji ‘Dirigenti i mužikaši’. To iskustvo bilo mi je krucijalno. Imao sam priliku razgovarati s njim o svim mogućim filmskim i nefilmskim temama. Čak mi je jednom ustupio režiju jedne scene u seriji. Nakon što sam je napravio, nije imao primjedbe. Danas sam siguran da mi je htio uliti malo samopouzdanja i na tome sam mu beskrajno zahvalan. Naravno da je ‘Tko pjeva zlo ne misli’ film moga djetinjstva.

Story: S obzirom na pandemiju, gdje ste snimali i kada? Koliko je tu bilo izazova?

Snimali smo uglavnom u Zagrebu, nešto malo u okolici. Bilo je to u lipnju i srpnju, a zatim u rujnu i listopadu prošle godine. Naravno da je snimanje tijekom pandemije zahtjevno i teško. Ipak, smatrao bih se u najmanju ruku nepristojnim kada bih se sada žalio na uvjete rada. U trenutku kad je cijela filmska struka ‘na koljenima’, kada brojni glumci, redatelji, filmski djelatnici nemaju posla i jedva preživljavaju, mi smo imali privilegij raditi ovu seriju. Mislim da to trebamo cijeniti i ne žaliti se na uvjete.

Story: Kako ste se osobno nosili s cijelom ovom situacijom u vezi sa zatvaranjem i koronom? Na koji ste si način najviše pomogli?

Osim odlaska u kafiće, moj se život nije bitno mijenjao. I dalje idem u kazalište, u kino. Jedno vrijeme nije se moglo. To sam očito preživio. Ne mislim da sam previše patio. Najviše mi smeta nedostatak filmskih festivala. Moj film ‘Koja je ovo država’ bio je pozvan na mnoge, a oni su bili ili odgođeni ili su se održavali online. Pandemija je loša za filmove. Zato je možda i dobro što sam se okrenuo televiziji.

Story: Jeste li tijekom godinu dana sociloški promatrali i proučavali ljude u smislu da vam se u glavi počeo motati neki novi scenarij?

Ljudi su isti kao i prije. Masku na licu možemo smatrati modnim dodatkom, ali ni ljudske kvalitete ni ljudske mane nisu se promijenile. Emocije su uvijek iste, a filmovi se bave emocijama. Pandemija ili ne - svejedno je.

Story: Mogu li se ozbiljne teme uvijek donijeti kroz humorističnu prizmu?

Howard Hawks, veliki američki filmski redatelj, jednom je rekao: “Kad dobijem scenarij, prvo gledam kako ga mogu snimiti kao komediju. Ako ga baš nikako ne mogu pretvoriti u komediju, onda snimam dramu.” Mediteranac sam, Šibenčanin i humor je dio mog mentalnog sklopa. Iskreno vjerujem da se svaka tema, pa i najozbiljnija, može donijeti kroz humorni diskurs. To je najbolje dokazao Roberto Benigni filmom ‘Život je lijep’.

Story: Gdje sve pronalazite humor i satiru?

Ne trebam previše istraživati. Pročitajte novine, pogledajte ‘Dnevnik’, poslušajte što ljudi govore na cesti, koji su njihovi komentari na našu stvarnost. Sve su to elementi koji nas upućuju na humor i satiru. Kad bolje razmislim, nisam siguran jesmo li ih u stanju zaobići.

Story: Mislite li da je naša svakodnevica neiscrpno inspirativna?

Bojim se da jest. Kad kažem naša, ne mislim samo na Hrvatsku, iako smo tu u velikoj mjeri u prednosti u odnosu na druge. Količina apsurda u Hrvatskoj obrnuto je proporcionalna veličini zemlje. A cijeli svijet klizi polako u sve čudnije i čudnije situacije.

Story: Čemu se zapravo treba rugati?

Isključivo ljudskim manama. Nitko se nema pravo rugati pojedincima ili skupinama, većim ili manjim. Ako se rugamo ljudskim manama, onda je to put da sve upozorimo na te mane, da pokušavamo učiniti ovaj svijet boljim. Onaj tko se ruga osobi ili grupi ljudi, ovoj ili onoj politici, zapravo se bavi propagandom. Zato treba biti oprezan u komedijama. Nažalost, neki se ljudi identificiraju s vlastitim manama pa se mogu osjetiti uvrijeđenima. Ne vide prostor da se tih mana riješe.

Story: Kako ste rekli, na vaš satiričan pogled na svijet utjecalo je odrastanje u Šibeniku. Poznato je da je u Dalmaciji sve podložno kritici i da se rijetko tko kome ‘klanja’?

Naravno. U Šibeniku je humor način razmišljanja, on je dio natjecanja među ljudima. Duhovitiji ljudi se više cijene. Njih se rado vidi u društvu. Taj šibenski humor ponekad je vrlo okrutan. Nekog tko nema ruku prozovu - hobotnica, a onog bez noge - stonoga. No to je dio društvene igre i na to su Šibenčani spremni.

Story: Jednom ste rekli da su vaši prijašnji filmovi bili optimističniji od ovih koje danas snimate jer ste s godinama postali razočarani cinik? Što vas je razočaralo?

Kad sam bio mlađi i snimao svoj prvi film, taman je završio rat. Tad smo mislili, barem ja, da Hrvatska može biti baš onakva kakvu želimo. Ali godinu za godinom vidio sam da se zapravo ništa ne mijenja, da stojimo na mjestu. I neminovno je dolazilo do razočaranja. Jedno za drugim. Više nisam siguran da se išta može promijeniti.

Story: Ipak, postoji li još nešto što vas može oduševiti, bez one, kako TBF pjeva - ‘ironije za kraj'?
Ljubav.

Story: Neki vaši filmovi, primjerice, ‘Svećenikova djeca’ izazvali su negodovanja u crkvenim i konzervativnim krugovima. Koliko se obazirete na to?

Kad snimate filmove, morate biti spremni na kritike. Ako neki redatelj ne može živjeti s tim, treba promijeniti posao. No kada kritike dolaze iz ovog ili onog ideološkog obrasca, onda postaju smiješne. A smiješne su jer nijedna ideologija ne može podnijeti da su je stvorili ljudi, i to oni sa svojim manama. I da su često te mane utkane u ideologiju. Zbog toga sam skeptičan prema svim ideologijama.

Story: Imali ste priliku surađivati s filmskim maherima - od Ante Babaje, Krste Papića, Zvonimira Berkovića, Kreše Golika, na kraju i scenaristički s ocem, književnim velikanom Ivo Brešanom. Koliko su oni utjecali na vaš umjetnički rad?

Morao bih biti tvrdo drvo da odrastanje s Ivom Brešanom nije utjecalo na mene. Bio sam dijete kad bi Ivo Brešan pozvao svoje prijatelje u stan i pročitao im svoju novu dramu. Nakon toga se o toj drami razgovaralo. Svemu sam prisustvovao. Kako je Ivo Brešan napisao 27 drama, 27 puta bio sam dio tog fantastičnog čina. Teško je da to na neki način ne utječe na čovjeka. Ante Babaja, Veljko Bulajić, Zvonimir Berković, Krešo Golik, Davor Žmegač, a najviše Krsto Papić bili su redatelji kojima sam asistirao i koji su iznimno utjecali na mene.

Story: A supruga montažerka Sandra Botica?

Ona je 90 posto mog talenta.

Story: Kad surađujete, tko ima zadnju riječ?

Nema zadnje riječi. Samo postoji najbolje rješenje.

Story: Poznati ste kao duhovit čovjek, koliko vas Sandra nadopunjava po tom pitanju?

To je pitanje za nju.

Story: Što je najbolje u dugogodišnjem ­braku?

Djeca.

Story: Sa Sandrom imate dva sina. Jeste li ih zarazili filmskom čarolijom? Što ih zanima?
To je pitanje za njih.

Story: Mogu li predstava ili film mijenjati svijet?

Nažalost - ne. Kad bi mogli, svijet bi bio mnogo bolje mjesto.