Tereza Kesovija: “U snu osjećam miris mora”

Sedamdesetogodišnja Tereza Kesovija, diva naše glazbene scene, uživa u nastupima k­ao i na početku karijere, a najviše voli provoditi vrijeme sa svojom obitelji i kujicom Kikom uz koje se najbolje opušta. Prošli je vikend zagrebačkoj publici priuštila vrhunski koncert temeljen na hvaljenom albumu ‘A L’Olym­pia’, snimljenom u glasovitoj pariškoj koncertnoj dvo­rani u studenome 2007. Album je nominiran u četiri kategorije glazbene nagrade Porin, a već se zna da je tu nagradu osvojila za životno djelo. Story: Ove ste godine primili dvije nagrade - Porin za životno djelo i Nagradu grada Dubro­vnika. Uz to, nominirani ste i za četiri Porina. Nekako su se zalomile dvije velike nagrade. Kad je riječ o Porinu za životno djelo i nomina­cijama za moj album - hvala, zaslužila sam ih. Drago mi je jer je to sjajan live album, a što će dobiti, to je već druga priča. Story: U Lisinskom ste održali svojevrsnu reprizu koncerta u Olympiji. Kako je bilo nastu­piti ondje nakon Olympije? Jako sam se veselila i tom koncertu, draga mi je to dvorana; ne volim beton oko sebe. Volim koncertne dvorane jer u njima publika na istinski način može doživjeti glazbu. Uz njih, na sceni i nastupima punim svoje baterije. To je divan osjećaj koji ne bih mijenjala ni za što. Story: Kada je o publici riječ, ima li razlike u nastupima u inozemstvu i u Hrvatskoj? Više ne, ali na početku karijere osjeća­la sam se slobodnije u inozemstvu, nisam se bojala da će netko moje osjećaje shvatiti kao trik ili glumu. Ovdje moje emocije često nisu bile poštovane; znali su govoriti da afektiram. To vrijeđa jer su moje emo­cije moje i ne m­ogu ih drugi tumačiti na neke svoje na­čine. Kada ne bi bile stvarne, ne bih mogla trajati sve ovo vri­jeme. Ako misle da sam tako dobra glumica, zašto mi još nitko nije uručio Oscar?

Story: Kakav je vaš odnos prema kritici? Ovisi od koga je kritika došla. Ako je od nekoga čije mišljenje poštujem jer je temeljeno na znanju i iskustvu, primit ću tu kritiku i bit će mi drago. Ali me razljute ljudi koji kritiziraju, a nemaju pojma što kritika mora biti i u što mora prodrijeti. Mjerilo mi je sin Alan, a u većoj mjeri i moja unuka Mila. Kada mi ona kaže da je nešto dobro, onda znam da uistinu jest. Story: Kakav je vaš odnos s njom? Prekrasan, mi smo prijateljice, izlazimo na večeru i o svemu razgovaramo. Divno je što sve može reći majci, ja sa svojom nisam imala takav odnos. To su bila druga vremena - moja je majka osjećala veliku odgovornost jer mi nije bila prava majka, koja je umrla kad sam imala mjesec dana. Ali bila je beskrajno dobra i odgajala mene i brata u ozračju ljubavi. No nismo mogli previše tražiti. Kad sam od djevojčice postajala žena i bila najranjivija, nisam s njom mogla razgovarati o tome, to je bio tabu. Moj odnos sa sinom nije bio takav, uvijek me imao u potpunosti. On je moje remek-djelo, ponosna sam na količinu pažnje koju sam mu posvećivala jer nisam išla za svakim pozivom i nas­tupom koji mi se nudio. Story: Zbog obitelji ste se preselili u Zagreb, nedostaje li vam Dubrovnik? Velika je nostalgija i snaga osjećaja, često u snu osjećam miris mora. Ali ne smijem se tužiti jer sam zadovoljna. Obitelj mi je blizu, imam zgodan kutak i vrt jer mi je važno da nešto sadim. Volim ukrasne biljke i šarenilo. U svakom kutku imam stol jer nema ništa ljepše od toga kada se prijatelji i poznanici okupe oko stola na ugodnim druženjima. Story: Jesu li vas kroz život vodile emocije ili razum? Kakav razum, nisam robot. Znam upravljati svojim bro­dom, ali neću nikada staviti razum ispred emocija jer one čovjeka čine čovjekom. Story: Kakvi su vas muškarci privlačili? Muškarac mora biti muškarac da bi me osvojio. Ne trpim seljačine i prostake. Bila sam slaba na to da mi se otvore vrata prije ulaska u auto, da mi se pridrži stolac u restoranu i mnogo tih, na prvi pogled, jednostavnih detalja kojima se pokazuju poštovanje i dobar odgoj. Mislim da se to danas gubi i ako muškarci vide snažnu ženu, podviju rep i pobjegnu. Ženama je danas teško, moraju privatno i poslovno biti savršene i za to im treba podrška muškarca, da mogu na nečije rame nasloniti glavu. Story: Postoji li danas neki muškarac u vašem životu? Ne. Ali voljela bih naći neku srodnu dušu, da se prilagodimo jedno drugom, imamo lijepo prijateljstvo, intelektualne razgovore. To je kras­na vrsta ljubavi. Uvijek sam voljela otkrivanja i čežnju za osobom koju volim.