Nedavno smo obilježili Međunarodni dan žena, no unatoč svim naporima i promjenama koje su se dogodile, prava i zaštita žena i dalje nisu dovoljno osigurani. Seksualno nasilje i nasilje u obitelji teme su koje su i dalje previše prisutne u našim životima, a pomaci u društvenoj svijesti i zakonskoj regulativi ostaju spori. Jedna od javnih osoba koja svojim djelovanjem nastoji staviti fokus upravo na te goruće probleme je i Nataša Janjić Medančić, 44-godišnja Splićanka, žena koja je, osim glumica, prije svega majka dvoje djece - sedmogodišnjeg Tonija i petogodišnje Kaje.
Za članicu ansambla GDK Gavella odgoj djece nije samo svakodnevni izazov, nego i odgovornost u svijetu koji još nije dovoljno siguran za žene. U vlastitoj obitelji, ali i ulogom u predstavi ‘Prima Facie’, koja se bavi temom seksualnog zlostavljanja žena, Nataša otvara goruća pitanja današnjice. U razgovoru za Story otvoreno priznaje da je, nažalost, osjetila nasilje i na vlastitoj koži, a otkrila nam je i trenutke u kojima i danas osjeća strah. Unatoč svemu tome, zajedno sa suprugom, ortopedom Nenadom Medančićem, priznaje nam, nastoji odgajati djecu u duhu poštovanja, razumijevanja i ljubavi kako bi ih što bolje pripremila za život u svijetu koji, unatoč napretku, i dalje nosi brojne izazove.
Koliko se u današnjem svijetu osjećate sigurno kao žena? Je li vam se ikada dogodilo da se bojite noću sami hodati ulicom?
Naravno da je. Mislim da gotovo svaka žena zna taj osjećaj. I to, nažalost, nije paranoja, nego iskustvo.
Jeste li ikada u privatnom životu bili izloženi bilo kojem obliku nasilja? Kako ste tada reagirali, kako ste se nosili s tim?
Ne bih ulazila u detalje privatnih iskustava. No mogu reći je da granice nisu uvijek jasne i da se nasilje podvlači u zonama koje društvo često ne prepoznaje kao problematične. Upravo zato je važno o tim zonama govoriti.
Jeste li ikada u svojoj glumačkoj karijeri doživjeli nemoralnu ponudu? Kako ste se postavili prema tome?
Ne znam postoji li ijedna žena koja nije doživjela situacije koje su na neki način bile neprimjerene, dvosmislene ili uvjetovane. Govoreći o ovim temama širimo to dijagnosticiranje i vokabular o jasnim granicama.
Majka ste djevojčice, kako je pripremate za život? Koje joj najvažnije vrijednosti želite prenijeti, osobito u kontekstu odnosa prema sebi, drugima i poštovanju?
Obasipam je ljubavlju kako u životu ne bi pristajala ni na što manje od toga! Najvažnije mi je da zna prepoznati vlastitu vrijednost, nipošto na tuđu štetu, i da zna reći NE bez osjećaja krivnje.
Kako se nosite sa strahovima koji dolaze s odgojem djevojčice u današnjem društvu?
Strah uvijek postoji, ali ne želim joj ga prenositi. Svojim primjerom se nadam postići to da zna da može biti snažna i nježna istodobno, hrabra i nepokolebljiva. Da vjeruje u sebe i svoje mogućnosti. Najviše se bojim trendova koji sustavno rade na osnaživanju nesigurnosti kod djevojčica i žena općenito. Sve se mi jako nominalno borimo za emancipaciju, koristimo alate kojima je kao dokazujemo, a sve oko nas radi na našem oslabljivanju - od straha od neuspjeha, vječne potrage za srećom do panike od starenja. Voljela bih da je u tome svoja i sigurna.
Kako učite svoga sina da poštuje žene? Koje vrijednosti i ponašanja smatrate ključnima u njegovu odgoju?
Odnosom prema meni, prema sestri, prema drugim ženama. Tu sam beskompromisna, ali tu i njegov otac ima snažnu ulogu svojim primjerom. Učim ga da su emocije dozvoljene, ali nasilje nikada. Kao i to da njegova muška snaga služi isključivo tome da brani i pomaže slabijima od sebe.
U monodrami ‘Prima Facie’ Petit teatra u suradnji s Teatrom Exit, čija je premijera 14. ožujka, igrate Tessu, briljantnu odvjetnicu koja i sama postane žrtva seksualnog nasilja. Što vas je najviše pogodilo kada govorimo o liku?
Tessa je odvjetnica, žena koja je uvjerena da razumije sustav, da ga kontrolira i da joj pripada. Ona ne dolazi iz pozicije slabosti, nego upravo iz pozicije moći. I zato je njezin pad toliko razoran. Nasilje joj ne oduzima samo tijelo ili dostojanstvo, nego i vjeru u logiku, pravdu i jezik kojim je dotad vladala. Taj mi je lom bio najpotresniji, ali je i razlog zašto sam prihvatila ovu ulogu.
Kako ste se pripremali za ulogu u ovom nagrađivanom komadu Suzie Miller koji je osvojio prestižne nagrade na West Endu i Broadwayu. Jeste li možda razgovarali s nekom od žena žrtava seksualnog nasilja?
Nismo priču gradile od nule, imale smo tekst koji je izuzetno precizan i informativan. Nismo morale razgovarati s konkretnim ženama jer smo imale Tessinu specifičnu priču. Kako je riječ o anglosaksonskom pravnom sustavu, razgovarale smo s brojnim odvjetnicima specijaliziranim za kazneno pravo kako bismo razumjeli koliko ovaj sustav može biti jasan i blizak našem gledatelju, a bavile smo se emotivnim posljedicama naše junakinje koje su iznimno moćno i gotovo dokumentaristički upisane u komadu te zaista univerzalne.
Koliko vas je uloga Tesse promijenila kao ženu i glumicu? Koji su najvažniji zaključci koje ste izvukli nakon svih priprema za ovu monodramu?
Promijenila me u smislu da sam postala svjesnija vlastitih slijepih točaka. Kao žena jasnije vidim koliko brzo sudimo, pa i same sebi. Kao glumica, naučila sam koliko daleko mogu ići kad se u potpunosti izložim. Ovo je proces koji mi je oduzeo puno snage, ali mi je i dao novu vrstu unutarnje discipline i hrabrosti. Nakon ovog iskustva znam da mogu nositi i ono što mi se prije činilo nemogućim.
Tema predstave je aktualna i često tabuizirana. Smatrate li da je umjetnost nužan medij za podizanje svijesti o seksualnom nasilju?
Mislim da je umjetnost jedan od rijetkih prostora gdje se ovakve teme mogu otvoriti bez tabuiziranja. Umjetnost ne nudi brza rješenja, ali otvara prostor za razumijevanje, empatiju i promjenu perspektive. Vjerujem u njezinu sposobnost da dugoročno mijenja način na koji mislimo i osjećamo.
Koliko je važno da ovakve teme dolaze do šire publike? Smatrate li da je društvo napravilo ikakav, barem minimalni napredak kad je riječ o odnosu prema ženama i nasilju?
Važno je jer nasilje ne pripada marginama, iako ga tamo često guramo. Napretka ima na razini zakona i javnog diskursa, ali u praksi je on spor i često nedostatan. Još živimo u društvu u kojem se odgovornost i sram često prebacuju na žrtvu, a šutnja se nagrađuje mirom. Upravo zato je važno da ove teme ostanu vidljive.
Na kraju, što biste voljeli da publika ponese sa sobom nakon gledanja ‘Prima Facie’?
Voljela bih da publika izađe iz kazališta malo nemirnija nego što je ušla, ali i osvještenija. Da se zapita kako slušamo, kako sudimo i kako reagiramo. Ženama želim da uvijek pronalaze svoj glas i da hrabro znaju prepoznati prelazak osobnih granica.
