Za 34-godišnjeg zagrebačkoga glumca Hrvo­ja Kečkeša, koji nas već godinama oduševljava komičnim kazališnim i televizijskim ulogama, nemoguće je reći ijednu lošu riječ. Odličan je glumac, velika dobričina, uvijek pristojan, skroman, nenametljiv i prije svega miroljubiv umjetnik koji za sebe kaže da ima veliku govornu manu - ne zna reći ‘ne’. Nakon suočavanja s ovisnošću o alkoholu i jednomjesečnog liječenja, Hr­voje je svojem najvećem poroku sa zadovoljstvom naučio reći ‘ne’. U svojoj ispovijesti za Story otkriva što mu pruža najveću motivaciju u njegovoj borbi. Story: Prije deset dana izašli ste iz bolnice u Vrapču, gdje ste se četiri tjedna liječili od alkoholizma. Kako se danas osjećate? Preporođeno i pun samopouzdanja za jedan no­vi lijepi početak. Nema to nikakve veze s egoiz­mom, ali kad čovjek prođe veliku bitku, osjeća se kao Steven Segal. Ako me netko sretne, ne­ka ne pomisli da sam umišljen i bahat, nego jednostavno samo sretan! Story: Prije godinu dana sastali smo se na is­tome mjestu s istim povodom, no tada ste tvrdi­li da nemate problem s alkoholom i da niste alkoholičar. Jeste li od tada promijenili mišljenje? Mnogo se toga od tada promijenilo. Sada priz­najem svoj problem i itekako sam ga postao svjes­t­an. Tada sam imao potrebu sve negirati jer su n­eki mediji pretjerali u svojim pričama, mnogo je pojedinosti bilo izmišljeno i tome sam htio stati na kraj. Nisam se ni na koga ljutio zbog tih izmišljotina, ali mi je bilo jako teško što se moji roditelji i supruga moraju suočavati s lažima. Fru­stracija zbog takve situacije navela me da sve za­niječem. U tom sam razdoblju dugo apstinirao od alkohola, a onda sam napravio recidiv koji me stajao odlaska u bolnicu. Osjećao sam veliki pritisak, u mojoj se glavi stalno vrtjela jedna reče­nica: “Ja to ne smijem”, a kad čovjeku nešto za­branite i on se neprestano pumpa mišlju da mu je nešto zabranjeno, taj balon kad-tad pukne. Ta­ko je bilo kod mene - duga bi apstinencija bila prekinuta jednom čašom alkohola popraćena mišlju da mi od toga ništa neće biti. Naravno da je to bilo samo pogrešno razmišljanje jer se na taj način razdoblje bez alkohola sužava i vodi katastrofi. Čo­vjek izgubi kontrolu i vraća se ondje gdje je jednom stao.

Story: Rekli ste da su vam pomogle riječi psihijatra? Da, tada sam shvatio na koji se način mogu izliječiti. Jedna markantna psihijatrica u Vrap­ču rekla je: “Vi, ovisnici, griješite odmah na početku jer sebi kažete - ne smijem! Naravno da sve možete, ništa vam nije zabranjeno, ovaj trenutak možete izaći iz bolnice i posegnuti za bocom, važno je da sebi kažete - ne želim i neću.” Tu počinje pravi put prema ozdravljenju uz priznanje sebi da imate veliki problem. Story: Kako ste prije četiri tjedna završili na 
liječenju? Prije tri mjeseca počeo sam više piti, nije to bilo svakodnevno konzumiranje alkohola, ali je s vremenom, odnosno posljednji mjesec, postalo baš to. Konzumirao bih litru žestokog pića na dan. Alkohol od mene nikad nije napravio agresivnog čovjeka, trudio sam se obavljati sve svoje obvez­e, nisam se dovodio u nezgodne situacije - možda bi bilo bolje da jesam jer bih prije završio na liječenju. Kad sam već ujutro osjećao želju za alkoholom, znao sam da je situacija ozbiljna. Story: Tko vas je nagovorio na liječenje? Nije me trebalo nagovarati. Taj dan, kad sam završio u bolnici, vraćao sam se sa snimanja iz Osijeka nakon kojeg sam bio poprilično popio. Navečer sam imao predstavu ‘Metastaze’ u Kerem­puhu. Na povratku u Zagreb zaboravio sam uklju­čiti mobitel pa me ljudi iz kazališta nisu uspjeli dobiti i provjeriti hoću li stići na predstavu. I moji roditelji su me uporno zvali. Za njih je isključen mobitel uvijek bio signal da nešto sa mnom nije u redu. Tata me dočekao ispred Kerempuha, pitao me jesam li pio i odveo me u bolnicu.
Story: Koga je u obitelji najteže pogodila vaša ovisnost? Svi su se teško nosili s tim, posebno moji rodi­telji i supruga Vedrana. Zbog njih koji me toliko vole, koji su godinama bili u neprestanom strahu zbog mene, koji su uvijek bili uz mene kad sam ih trebao, danas osjećam veliku snagu da izdržim u ovoj borbi i izađem kao pobjednik. Prva dva dana u bolnici bila su posebno teška, najteže mi je bilo zbog njih koji su patili zbog mene. Isplakao sam se kao nikad prije u životu jer sam tada postao svjestan koliko puno ljudi držim u strahu zbog svojeg ponašanja. Story: Koliko ima istine u tome da i vaša supruga Vedrana ima problem s alkoholom? U tome nema istine. Vedrana je, kako mi kaže­mo, društveni potrošač, što znači da konzumira alkohol u normalnim količinama, a to potvrđuju i njezini nalazi. Nakon izlaska s liječenja i savjeto­vanja sa psihijatrom i ona će se odreći i te male količine koju ponekad konzumira. Nije ovisnik. Story: Navodno ste počeli piti zbog problema u braku? To su najobičnije gluposti koje ne bih želio komentirati. Kad budemo slavili naš zlatni pir, pozvat ćemo vas da napravite reportažu o tome. Vedrana i ja se jako volimo, jedno drugom smo uvijek velika podrška i tako će ostati.
Cijeli intervju pročitajte u tjedniku Story.

Razgovarala Ivana Čulić Snimio Tomislav Marić Styling Felicita Glavaš Zahvaljujemo hotelu International na ustupljenom prostoru za snimanje