Jedna od najmarkantnijih glumica na kazališnoj sceni, ali i strastvena aktivistkinja srasla sa zagrebačkim ulicama, Urša Raukar, beskrajno je inspirativna i topla osoba koja isijava nesalomljivu snagu premreženu iskrenom nježnošću. U intervjuu za aktualno izdanje magazina Elle progovorila je o dubokoj ljubavi prema kazalištu, gradu i neumornoj vjeri u borbi za svjetliju budućnost.
Kako biste se predstavili nekome tko vas, nekim čudom, ne zna?
Rekla bih da sam glumica s glazbenom podlogom. Moje primarno utemeljenje seže u ranu mladost kad sam išla u glazbenu školu i što sam dulje u kazalištu, sve se više vraćam toj bazi. Na taj se temelj nadogradilo znanje koje sam stekla na Akademiji. Kako sam se vrlo naglo preusmjerila s glazbe na kazalište, na Akademiji sam malo toga doista shvaćala, ali kako to često biva u životu, mnogo se toga tek naknadno razjasni. O glumi bih rekla da je poziv jer svaka je uloga i izvedba uvijek novo iskustvo, s novim vidicima, jednostavno zato što je bogatstvo ljudskih duša, karaktera, dobrih i loših osobina toliko enormno da se uvijek možemo naći pred novim izazovom.
Imate li u radu na pojedinoj ulozi neki način pripreme ili najdraži dio procesa?
Nema pravila, ponekad su mi stvari jasne odmah na početku, a ponekad ni do kraja nikada nisu. Najprije je tu čitanje, opet i opet i opet, analize, razgovori, promatranje ljudi, gledanje filmova i predstava, mnogo toga ovisi o energiji koja se uspostavlja na samom početku rada. I sve me raduje - od podjele, koja me svaki put razveseli kao da sam tek završila Akademiju, sve mi je predivno. Ali da je lako, nije nimalo! Kazalište može biti sve: predivno, teško, površno, nepravedno, kao i sve na svijetu, ali moram reći da sam vrlo sretna što se mjesto u ZKM-u otvorilo te davne 1983. godine. U toj sretnoj okolnosti mogu i sebi odati malu zaslugu jer tada nije bilo fora ići u ZKM nego u HNK ili Gavellu, ali znala sam da nemam šanse ući u ta kazališta, a i nisam razmišljala o sebi kao o nekakvoj veličini. Od prvog sam dana iskreno i duboko zaljubljena u ansambl ZKM-a i taj je kontinuitet nešto veličanstveno. A kontinuitet je ono što nedostaje našem društvu.
Je li se ta svijest o kontinuitetu prelila i na vaš aktivizam?
Da, ali nisam tada o tome razmišljala na taj način. Mislim da se već u mladim danima vide karakteristike osoba koje imaju potrebu djelovati i nešto mijenjati, a kad je Hrvatska postala samostalna, počelo me se to vrlo osobno ticati. Prije nisam razmišljala tako, bio je drugi sustav i drugo vrijeme, nisam razumjela političke instance i tijela, ali naročito sam u strašnim godinama rata osjetila potrebu da stvari budu bolje, pravednije, solidarnije. Međutim, tada to nije bilo popularno jer se aktivizam odmah vezao uz ideološku polarizaciju. I tako je bilo sa svim mojim angažmanima: reagirala sam kad više nisam mogla šutjeti i sigurno u aktivističkom smislu nisam reagirala ili javno istupila uvijek kad sam trebala. Osim toga, znala sam se i humanitarno angažirati, kao i mnogi moji kolegice i kolege. Posebno sam ponosna na akciju kad sam s dvoje liječnika, doktoricom Ružom Grizelj i doktorom Borom Filipovićem s Odjela neonatologije na Rebru, uspjela organizirati nabavu prvog inkubatora za prodisavanje novorođenčadi u Hrvatskoj. Takvih primjera ima mnogo, mnogi djeluju da se i ne zna, mnogi nesebično daju potpuno izvan svjetala reflektora i poštujem to. Ali ponekad je važno o tome govoriti da se podigne duh i ljude potakne. I tako je došlo do Varšavske koja me u javnosti definitivno zacementirala kao aktivistkinju. Tada sam s prijateljima organizirala javno čitanje pjesama Vladimira Vidrića jer nisam mogla prihvatiti da se tako olako ruši rodna kuća pjesnika. I danas mislim da se mogla napraviti puno razigranija i zanimljivija interpolacija u tom prostoru da se očuvaju stare zgrade, da i ne govorim o društvenom sadržaju koji je u tom prostoru mogao puno više donijeti Zagrebu nego trgovine. Nakon tog prosvjeda prišao mi je Teodor Celakoski, pa sam upoznala i Tomislava Tomaševića i tada je počela naša suradnja.
A što slijedi? Čemu se sljedećem veselite?
Silno me veseli što ću ponovno raditi, i to s Paolom Magellijem koji mi je među najdražim redateljima. On je napravio glumicu od mene jer me nekako energetski do kraja gurnuo u glumu i on je taj koji je krajem osamdesetih, kad smo ušli u novu dvoranu, na neki način ponovno fundirao ansambl. Nije ga stvorio, jer je ansambl postojao, moja je kazališna majka bila Slavica Jukić, ali Magelli je tu energiju dodatno porinuo. Radit ćemo novi tekst Mate Matišića ‘Ja sam ona koja nisam’. Jedva čekam da dobijemo tekst, čula sam da je sjajan i ja igram pijanisticu… alkoholičarku. Već znam da će to biti jedno kazališno slavlje.
Kako ne gubite duh?
Vjerujem da u bilo kojoj situaciji, od najintimnije privatne do široko društvene, koliko se god ponekad činilo strašno ili bezizlazno, ne treba gubiti ideale jer bez njih život nema smisla. I vjerujem u zajedništvo - u kazalištu, aktivizmu, politici - to me uvijek najviše držalo i uzbuđivalo te vodilo naprijed.
