Odlazak kod Navajo Indijanaca
u New Mexico i Arizonu bio je pun pogodak! Nikada u životu nisam otišao na put s više predrasuda (koje sam redom, hvala Manituu, uklonio) pa se pitam
jesam li uopće nešto naučio o životu putujući zadnjih trinaest godina svijetom. Recimo,
bio sam uvjeren da današnji Indijanci u rezervatu žive preko tjedna kao i svi drugi Amerikanci dok za vikend priređuju 'samoborski fašnik' za turiste prigodom kojeg plešu, urliču indijanske povike i perima paraju aure prolaznika koji za nekoliko američkih bogova (dolara, o.a.) mogu osjetiti kako je to izgledalo
u vrijeme kad su njihovi pradjedovi naganjali bizone i Indijance ovim krajevima. Obzirom da sam se bojao da će me Indijanci skalpirati ovako naoružanog predrasudama, poslao sam izvidnicu da smekša stvari. Moj najbolji frend, glumac Dušan Bućan, otišao je nešto prije mene objasniti da dolazimo u miru...
Šalu na stranu, današnji Indijanci ostavili su
dubok dojam na obojicu. Rezervat je prostor koji nastanjuju naši Navajo Indijanci i, za razliku od mojih predrasuda, uopće nije ograđen. Čak nema niti table da je putnik ušao na to područje. Oni iskusni mogu to zaključiti po tome što
nigdje nema za kupiti alkohola. Naime, Indijanci uistinu ne znaju piti. Stekao sam dojam da svi redom preskaču fazu 'pijanac' i odmah postanu 'alkoholičar'. Došlo mi je
da im održim tečaj, ha, ha, ha!
U rezervatu nema hotela (osim uz casino), nema puno stvari. Nalikovalo mi je to na Liku jer
Indijanci, baš kao i Ličani, žive raštrkani po omanjim selima, bave se stočarstvom ili pak rade u samoupravi rezervata. Boravak kod njih pamtit ću i po tome što nisam vidio niti jednog turista, ali baš niti jednog što mi ni danas nije jasno s obzirom na njihovu gostoljubivost.
Indijanac James mi je jednom prilikom rekao da mi, Dušan i ja,
nismo krivi za grijehe naših djedova i očeva. Tada sam ga pitao misli li to figurativno, odnosno, je li to htio reći za grijehe pra pra pradjedova. Nažalost, radilo se ipak o mom tati.
Kad je James bio osnovnoškolac (danas su mu 52 godine),
moj bijeli tata mu je rezao tradicionalno dugu crnu kosu i vješao ga na školska vrata pa tukao svaki puta kad bi progovorio na svom materinjem Navajo jeziku. Puno su trpili Indijanci kroz svoju povijest, pričala nam je to i Char, kustosica Navajo muzeja kod koje smo Dušan i ja također boravili.
O pričama stare Indijanke Sue, daleko u šumama sjevernog New Mexica, da i ne govorim. Svi oni
pružili su nam uvid u svoju kulturu kakav još nisam doživio svih ovih godina. Od inicijacije djevojčice u ženu, dječaka u muškarca, tradicionalnih plesova, lova na prerijskog psa, znojenja u sweat lodgeu i otkrivanja naših spiritualnih životinja, baš sve.
Na kraju smo se,
pod utjecajem indijanske kulture i vjerovanja, nakon što smo im za oproštaj ispekli ovcu na ražnju, odlučili
uspenjati na svetu planinu koja je njima zabranjena. Neki su na njoj ostavili kosti jer se uz stijene relativno lako uspeti, ali povratak je bio koban za mnoge. Ne i za nas. Uz pomoć Manitua, uspjeli smo i time stavili točku na i našeg putovanja.
Ustvari,
odlazak u šoping mojih novih najkica za košarku, na petoj njujorškoj aveniji, gdje smo se motali nakon rezervata u jednoj sasvim drukčijoj divljini i među puno većim Indijancima, možda je bio ta točka na i. No, to je jedna sasvim druga priča. Tko zna, možda vam i nju ispričam jednog dana!
Srdačan pozdrav,
Boris Veličan
